Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu,  centralnoj proslavi državnog Dana Srbije  prisustvovala je i naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja. Gledali su i slušali, kako ih je podučio Dodik,  klicali  Vučiću  u pjesmi i rimi. Srpski autokrata je imao zavidnu dekoraciju prispjelu iz Crne Gore.  No, kako je svojevremeno znala da ovdje poviče  naša odabrana četa  – diktator svaki jednom mora pasti

Milan je vidio Aleksandra. Opet.  Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu.  Nije bio sam. Naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš, bila je  tu, kao uobičajena Vučićeva dekoracija. Osim Kneževića i Vraneša, centralnoj državnoj ceremoniji povodom Dana državnosti Srbije u Orašcu prisustvovali su i –  potpredsjednik Vlade Milun Zogović, ministri Vladimir Joković i Dragoslav Šćekić , poslanici Velimir Đoković i Dejan Đurović. I  naravno –  predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Radili su što treba, gledali i slušali, kako je to u Orašcu prisutne podučio predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, takođe dio stalne Aleksandrove postavke. Ni naš Milan nije zaostajao u nadahnuću :  “Vojvodina je Srbija. Kosovo je Srbija. Crna Gora i Srbija, to su braća najmilija”,  klicao je Knežević Vučiću na uvo u rimi.  Usput je  pomenuo i dvojno državljanstvo, tek da se kod kuće ne prestane sa identitetskim temama i tenzijama. Od nečega se mora živjeti.

Ceremoniji je  prisustvovao  i Marko Milačić, lider Prave Crne Gore.  Novinarki  KT je pojasnio da mu uopšte nije bilo  neprijatno što je tu. Jer, došao je u „znak bratske ljubavi“. Djelovao je,   istima, pomalo zbunjeno.  Ko zna, može biti, da je Marko pobrkao put, pa stigao u Orašac umjesto u Kragujevac, da u znak bratske ljubavi podrži studente u otporu prema srbijanskom autokrati, kao što je nekad znao da maršira protiv crnogorskog diktatora, kako je Đukanovića volio zvati.

Zanimljivo, iako  pozvan, proslavi   nije prisustvovao predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Nije imao ni ispriku, poput one za neustavni Dan RS, koji je i ove godine propustio. Iz fotelje šefa crnogorskog parlamenta poslao je u Orašac, kao i Banja Luku –  čestitku. I on u rimi, prigodno potežući Njegoša: „…Al heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome…“.  Dok se beogradskoj srodnoj duši trese presto, Mandić – pleše. Malo evropski, malo srpski svet.

Za tumačenje Njegoša posebno je  bio zadužen gradonačelnik Nikšića.  Nakon ceremonije Kovačević je pojasnio na Fejzbuku: “Njegoševi stihovi, kojima je on svoje najznačajnije djelo posvetio Karađorđu, ustaničkom voždu, stavivši na njegovu glavu Gorski vijenac, govore o neraskidivoj vezanosti Srbije i Crne Gore u čemu je Njegoš vidio ovaploćenje borbi za slobodu koje su se vjekovima vodile na ovom tlu”. Blagoš. Ako gradonačelniku Nikšića jednom ipak skinu politički imunitet, što od parlamenta  uporno i uzalud  traži VDT, kako bi ga krivično gonili zbog govora mržnje, Kovačević makar ima šta da radi, da popuni slobodno vrijeme. Knjiga je čovjeku najbolji prijatelj, govorio je i patrijarh Irinej.

Zbog Dana državnosti Srbije kod kuće se odigrala i mala čarka saopštenjima između pljevaljskog Pokreta Evropa sad i gradončelnika Pljevalja Daria Vraneša. Vranešu nije bilo dovoljno da pođe u Orašac i gleda i sluša Aleksandra, već je u Pljevljima o opštinskom trošku organizovao Svečanu akademiju povodom obilježavanja 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od proglašenja Sretenjskog ustava.

“Gradonačenik Pljevalja  ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema i da prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije sa svrhom da sitno politički poentira”, pisali su mu iz lokalnog PES-a. Poručili su i da Opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa i naše komšijske i drage Srbije”. Vladajući Spajićev PES je valjda tu da preko tvitera ili novina,  poduči partnere u  vlasti da ne stvaraju “nepotrebne krize”.

A onda svi skupa ostanu  u dragoj vlasti.

Sve u svemu, Vučić je imao zavidnu dekoraciju  u Orašcu, prispjelu iz Crne Gore.  No,  kako je svojevremeno,  ovamo kod kuće, znala da poviče  naša mala odabrana četa – diktator svaki jednom mora pasti.

Milena PEROVIĆ

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu.  Biranje  između srpskog i đukanovićevskog,  sveta i svijeta, garantovano vodi u bespuće

Vraća se Onaj koji nikad nije ni otišao. Muštuluk da će  Đukanović „biti predložen za počasnog predsjednika DPS-a“, uhvatio  je njegov brižljivo odabrani nasljednik,  Danijel Živković. Ne treba biti mudrac pa shvatiti da ovo „predložen“ znači gotova stvar, i da se ta već donešena odluka nije rodila u Živkovićevoj glavi.  Ali dobro, DPS voli da se igra reforme, demokratije i modernizacije stranke.

„Ne smiju se zaboravljati rezultati prethodne generacije, koja je postigla rezultate koji su ponos i legat naše stranke i koji nam daju moralno superiornu političku poziciju”, uskliknuo  je Živković. Za smijeh do suza. Ratovi, šverc cigareta,  neraskidivi zagrljaj nadzemlja i podzemlja, sistemska korupcija, samo su dio tog legata DPS-a i njegove „moralno superiorne političke pozicije“. Kako god, Živković je očito odlučio da propusti   šansu da krene u  reformu DPS, i zaista pomogne zemlji nad čijom sudbinom vapi.  Živkovićev dolazak na čelo partije, bio je očito, kako je to kazao Đukanović kada je najavljivao svoj odlazak i reformu stranke –  „ tranzicija obavljena kako treba“. Po njegovoj mjeri.

Ko će se sjetiti koliko je puta Đukanović govorio da napušta politiku.  Višedecenijski vođa tvrdi da se u Crnoj Gori danas osjeća sigurno. Očigledno ne dovoljno. Nešto ga je ipak nagnalo da se nakon zvaničnog, formalnog,  napuštanja svih funkcija, vrati. Dok njegova familija glumi studente na protestima, očigledna je i namjera DPS –a, na čijem su čelu Đukanovićevi trbuhozborci, da pošto poto, blokira Ustavni sud.  Uz neobičnu nespremnost na razumne  ustupke  kako bi se riješila politička kriza koju su,uz scenografiju vrijednu Oskara,proizveli. Sve miriše na paniku i opasne namjere.

Moglo bi se nagađati zašto Đukanović želi povratak. Pravosuđe ga, bez obzira na tomove medijskih arhiva o njegovim sumnjivim poslovima i brojne krivične prijave, još nije pozvalo na razgovor. Možda je znakovito to što je specijalni državni tužilac Vladimir Novović  naredio  da se ponovo formiraju predmeti ratnih zločina Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i deportacija BiH izbjeglica. Deportacija bi , recimo,  ukoliko pravosuđe bude imalo snage, mogla ozbiljno koštati Đukanovića.  Tužiocima u ovom slučaju ne treba baza  podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koju će, kako je najavljeno, koristiti. Ključni dokaz za umiješanost Đukanovića i tadašnjeg državnog vrha u organizaciju i izvršenje deportacije je tu, kod kuće – svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine.

Zanimljivo:  Đukanović se vraća  neobično kritičan prema Zapadu.  Njegov posljednji intervju prepun je kritike na račun SAD, ali i Evrope  i njihove politike na Zapadnom Balkanu.  „Zapadna politika je vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve”, ocijenio je između ostalog.   Kazao je da je politika Stejt dipartmenta omogućila srpski svet.  Zaboravio je, međutim, da pomene da je isti taj Zapad i njega smatrao „faktorom stabilnosti u regionu“, dok je zemlja tonula u kriminal, korupciju i autokratiju. Omogućivši tako da živimo đukanovićevski svijet, sve zaklinjući se u evropske vrijednosti.  Onda je prevršena mjera. Đukanović ima pravo da se ljuti: Zapad je odsvirao kraj njegove ere.

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu. Teško je  to putovanje, sa puno neizvjesnosti.  Biranje  između sprskog i đukanovićevskog sveta i svijeta, grantovano vodi u bespuće.

Milena PEROVIĆ