MONITOR: Kako biste ukratko opisali današnju državu Hrvatsku?
PUSIĆ: Kao jednu od najmanje prestižnih članica najprestižnijeg ,,kluba” država na svijetu. Prije pet godina, kad je Hrvatska postala članica EU i Hratska, a i EU, stajale su mnogo bolje, posebno što se tiče perspektive i očekivanja njenih građana. U ovih pet godina ekonomska očekivanja mnogima se nisu ostvarila, a političke snage koje su protivnici svih onih načela i principa na kojima počiva EU, koji je čine privlačnom i uopće vrijednom truda, su značajno ojačali. Da taj trend jačanja nacionalističke desnice, koji se demonstrira rastućom netolerancijom i primitivizmom, a opadanjem slobode i sigurnosti u društvu, nije samo hrvatski fenomen, slaba je utjeha.
MONITOR: Da li su građani Hrvatske bolje živjeli 1990. godine, kada su napustili Jugoslaviju nego danas, kako pokazuju ekonomska i socijalna statistika, odnosno najnoviji indeks ljudskog kapitala?
PUSIĆ: Ekonomski pokazatelji koji na to ukazuju su sigurno jaki argumenti, a i u skladu su sa sjećanjima mnogih od nas koji pamtimo Markovićeve reforme, tvornice čija proizvodnja danas izgleda kao science fiction, građevinske firme koje grade po cijelom svijetu, osjećaj realne perspektive kad je uvedena konvertibilnost dinara, sve veću otvorenost društva… Tada su bile otvorene mnoge mogućnosti i neizmjerna je nesreća da su se ostvarile one najgore. Nesreća ne u smislu prirodne katastrofe nego da je u načelu pozitivan i poželjan proces političke pluralizacije u prvi plan izbacio političare koji su svoju snagu gradili na poticanju etničke netrpeljivosti. Posljedice su bile ravne prirodnoj katastrofi, ratovi, žrtve, ljudske patnje, uništenje privrede ne samo ratnim razaranjima nego i sustavnom pljačkom; posljedice koje se u različitim intenzitetima osjećaju i danas u svim državama nastalim poslije raspada Yu.
MONITOR: Je li tačno da većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?
PUSIĆ: Većina ljudi koje ja poznajem, građana Hrvatske od kojih većina jesu Hrvati, ali ima i Srba, Židova, Bošnjaka, Albanaca… ja uistinu smatram da etnička pripadnost svakog građanina treba biti njegova privatna stvar, nije oduševljena. To nije nikakav statistički uzorak ali opći je dojam da je nezadovoljstvo rasprostranjeno od radikalne desnice do umjerene ljevice; naravno, zbog različitih, pa i suprotnih razloga.
Radikalna desnica ima kao ideal i cilj autoritarno društvo koje odbacuje, ne samo temeljne vrijednosti na kojima se zasniva EU, nego i temeljne vrijednosti prosvjetiteljstva. Sve njihove akcije, od napada na prava manjina i pokušaja da se izmišljotinama i klevetama stvori panika oko Istambulske konvencije do uplitanja u školske programe i praktično zagovaranje kreacionizma, potezi su s tim ciljem.
Takve akcije imaju podršku Katoličke crkve, na njih sa simpatijama gleda i radikalniji dio unutar HDZ-a koji se povukao nakon debakla s Karamarkovom vladom i pokušava taj trend iskoristiti za novo preslagivanje moći unutar HDZ-a. Suprotavljanje HDZ-ove vlade takvim akcijama koje su često suprotne i slovu Ustava, a redovno njegovom duhu što se tiče zaštite sloboda i ravnopravnosti kao najvažnijih ustavnih načela, ma koliko ta suprotstavljanja bila blaga i ,,u rukavicama”, vode na sve žešća prozivanja Vlade kao lijeve, koja nacionalne interese podređuje interesima Brisela.
S druge strane mnogi građani koji žele Hrvatsku kao otvoreno demokratsko društvo nezadovoljni su i sve zabrinutiji jačanjem radikalizacije i netolerancije u društvu, trendova koji su do prijema Hrvatske u EU bili potisnuti zahtjevima koje je trebalo ispuniti za prijem.
MONITOR: Na incijativu gradonačelnika Vukovara Ivana Penave u subotu je u tom gradu, oko 10.000 desničara iz cijele Hrvatske prozvalo vlast zbog ,,sramotnog ćutanja državnih institucija kada je riječ o procesuiranju svih odgovornih za ubijene i nestale žrtve agresije na Vukovar i Hrvatsku”. Na skupu je poručeno da bi Hrvatska zbog navodnog neprocesuiranja ratnih zločina morala da uslovi Srbiju i njeno članstvo u EU. Vaš komentar?
PUSIĆ: Građanski odbor za ljudska prava, čiji sam član od 1992., prati suđenja za ratne zločine od sredine devedesetih. Zajedno sa još tri NVO osnovao je 2004. godine ,,Documentu”, organizaciju specijaliziranu za praćenje suđenja za ratne zločine koja od tada prati sva suđenja u Hrvatskoj, pa i u Srbiji i Crnoj Gori, a i mnoga u Hagu.
Ja sam se složio s onim što je gradonačelnik Penava rekao u razgovoru u TV emisiji ,,Nedeljom u 2″, da treba procesuirati sve ratne zločine i da je taj proces nedopustivo spor. Mi identični zahtjev ponavljamo posljednjih 20 godina, u bezbrojnim člancima, press konferencijama, međuarodnim konferencijama, objavljenim knjigama. Jedino mjesto gdje nismo i gdje takav zahtjev ne treba postavljati to je na masovnim mitinzima. Masovni miting sličnog tipa održan je na splitskoj rivi 2001. kad je podignuta optužnica protiv Mirka Norca. Tada je, u organizaciji HDZ-a, na ,,ulici” trebalo odlučiti koga se ne smije suditi. Sada bi u Vukovaru na ,,ulici” trebalo odlučiti koga se treba suditi.
Sporost u procesuiranju je boljka hrvatskog pravosuđa decenijama, a u procesuiranju zločina počinjenih nad Hrvatima u Vukovaru glavni razlog sporosti je specifičnost tih zločina, žrtve su u Hrvatskoj, a počinioci u Srbiji sa srpskim državljanstvom. Preduvijet za uspješno procesuiranje je dobra suradnja nadležnih pravosudnih institucija Hrvatske i Srbije, a preduvijet za takvu suradnju su dobri odnosi hrvatskog i srpskog političkog vrha. A upravo većina učesnika vukovarskih demonstracija protivi se svakom političkom potezu koji vodi poboljšanju odnosa.
Iz navedenih razloga taj skup naprosto ne može postići svoj deklarativni cilj ili mu je cilj, kao što mnogi mediji nagađaju, nešto sasvim drugo; odmjeravanje snaga unutar HDZ-a.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice