Zoran Žmirić svestrani je umjetnik impresivne biografije – nagrađivani književnik, priznati muzičar i novinar, fotograf, promotor gradskih kulturnih zbivanja, a ispred svega, zaljubljenik u Rijeku. Autor je zbirke priča Kazalište sjena, zbirke kolumni Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, romana Blockbuster i knjige Riječke rock himne. Pokretač i urednik je prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr i prvog hrvatskog filmskog portala Popcorn.hr. Kao novinar piše i objavljuje za mnoge hrvatske medije. Bio je član muzičkih grupa Laufer, Grad i Grč. Bavi se fotografijom, a autor je mnogih naslovnica albuma i knjiga.
MONITOR: I dalje se priča o vašoj knjizi „Riječke rok himne”, za koju su kritičari rekli da će biti nezaobilazna lektira i vodič za sve koji vole muziku. Ona je svojevrsna studija riječke scene jer u njoj rekonstruišete nastanak 60 pjesama tokom tri decenije, a takođe pišete o njenim najznačajnijim autorima. Kako je nastala knjiga i koliko dugo ste je pisali?
ŽMIRIĆ: Krenuo sam od teze da svatko ima svoju pjesmu ljubimicu i da se sigurno većina nas u nekom trenutku zapitala kako je ta pjesma nastala i kako je došlo do energije koja je kreirala pjesmu koju pamtimo, bilo da smo se uz nju zaljubili, bilo da nam je otvorila oči, potakla nas na razmišljanje ili djelovanje… Složio sam listu najboljih i najutjecajnijih pjesama i propitao autore o njihovom nastanku. S obzirom da iza svake pjesme stoje živi ljudi sa svojim emocijama, time je tekstove o pjesmama bilo zabavnije širiti i na odnose između glazbenika u vrijeme međusobnog kreativnog rada, kao i na društveno politička gibanja unutar kojih su ti ljudi djelovali. Tako se priča o nastanku pjesama protegnula na skoro 500 stranica faktografskih podataka premreženih vrlo intimnim ispovijedima. Od inicijalne ideje do objave prošlo je tri godine. Zadovoljan sam što nisam upao u zamku da rukopis postane telefonski imenik najproduktivnije gradske rok scene u bivšoj državi, već emotivni leksikon koji čitatelju nudi da zaviri u tajne autorskih radionica.
MONITOR: Bili ste basista ,,Laufera”, član grupe ,,Grad”i član kultne grupe ,,Grč”, gdje se na pojedinim pjesmama potpisujete kao autor tekstova i muzike. Koliko danas uspijevate da se bavite muzikom?
ŽMIRIĆ: Glazbom se bavim neprekidno, samo što je ponekad (ne)želim podijeliti s drugima. Trenutno sviram s nekolicinom prijatelja u vrlo intimnoj atmosferi bez većih ambicija da to dignemo na višu razinu.
MONITOR: Roman ,,Blockbuster” je 2010. proglašen knjigom godine po izboru Hrvatskog književnog društva, a tim djelom bili ste finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2008, kao i finalista T-portalove književne nagrade 2010. za najbolji roman. Napisali ste antiratni roman, a priča je ispričana kroz perspektivu čovjeka s amnezijom koji ne pripada nijednoj zaraćenoj strani. Koliko Vam je bilo teško baviti se ovom temom, a biti objektivan?
ŽMIRIĆ: Svaki rat je blockbuster, skupo producirani film na kojemu se godinama može dobro zarađivati. Bilo je lako jer je moj uvid u to što rat jest došao dosta rano, tijekom ’90-ih, još dok je većina bila uvjerena kako za takvo nešto odvratno kao što je ubijanje ljudi mora postojati dobro opravdanje. Prošlo je trinaest godina od rata kad sam odlučio napisati taj roman, zbog čega sam imao dovoljno vremena da s odmakom propitkujem stvari i zato tu nije bilo dvojbi. S druge strane nije bilo lako jer sam postavio priču u kojoj se javlja svijest da čovjek u ratu može imati više zajedničkoga s vojnikom u kojega puca nego li sa svojim suborcem, i ta se ideja sukobila s prirodom današnjeg društva koje nalikuje na mentalni logor u kojemu pojedinci svjesni stvarnog svijeta izvan žice, ipak pušu u rog koji im osigurava lagodan život. Iako ja roman nisam striktno smjestio u Hrvatsku, forme kao npr. „Otac domovine se postaje tako da se narodu jebe majka” bile su dovoljne da Blockbuster u Hrvatskoj doživi samo dvije medijske recenzije, ispao je iz svih kritičkih osvrta na balkansko ratno pismo, defacto taj roman ni dan danas ne postoji za mnoge subjekte koji se bave recenzijom povijesti i književnosti, pa me tim više čudi da mu se uopće dogodilo tih par okrznuća kod odbora koji propitkuju književni rad. S druge strane preveden je na poljski i talijanski, par režisera iz regije zainteresirano je za snimanje po tom predlošku, pa na koncu ipak ispada da djelo uvijek nađe svoj put do onoga do koga treba.
MONITOR: Pokretač ste i urednik prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr. ,,Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” je vaša zbirka kolumni obojenih oštrom kritikom društva, a napisana je kao dijalog dvojice prijatelja – jedan negira tehnološki progres, a drugi je pravi ovisnik. Sličnom tematikom se bavite i u zbirci ,,Kazalište sjena”. Šta za vas predstavljaju sve te računarske igrice?
ŽMIRIĆ: Kao i čitav tehnološki progres koji se dogodio u to vrijeme, sredina ’90-ih, predstavljalo mi je revoluciju čijim sam svjedokom bio. Bilo je vrlo uzbudljivo gledati kojom se brzinom stvari mijenjaju i biti dijelom kruga koji toj promjeni udara neke osnovne smjernice. Danas, opet s odmakom, bojim se da nam društvo nije najspremnije dočekalo taj progres i da umjesto da mi koristimo tehnologiju, ona koristi nas. Kao da nam je civilizacijski progres servirao desert prije ručka. Osjećaš ugodu, ali ne i sitost.
MONITOR: Takođe ste i pokretač filmskih portala u Hrvatskoj, a vrlo uspješno se bavite i fotografijom. Kako sve to uspijevate profesionalno da radite i koji vam je od ovih ,,hobija” prioritet?
ŽMIRIĆ: Dobro ste to formulirali kao hobi, jer ništa od toga čovjeku ne plaća račune. Sve što radim, radim u ciklusima. Ako ne sviram, pišem, ako ne pišem, fotografiram. Nijedno od toga ne doživljavam nekom svojom osobnom iskaznicom, vjerojatno i zato jer svoj rad ne doživljavam svojim. Gledam na sebe kao na alat nadsvijesti. Ipak glazba i fotografija su mediji koji me nadahnjuju, dok je pisanje poziv koji nakupljenu inspiraciju artikulira i daje joj konačan oblik.
MONITOR: Na promocijama vaših knjiga nikad ne preporučujete neku knjigu, već strip jer ste veliki fan strip kulture. Je li se situacija nešto promijenila i da li biste nam preporučili nekog autora?
ŽMIRIĆ: Kao da pitaš majku koje joj je najmilije dijete. Trenutno čitam Habibi Craiga Thompsona. Preporuka. Alejandro Jodorowsky mi je omiljeni scenarist, a njegov Inkal višerazinsko remek djelo… Ma da skratimo priču, sve što objavljuje zagrebačka Fibra je ono što je u svijetu stripa i grafičkih novela zaslužilo divljenje.
Miroslav MINIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice