Kod slikara, kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet, od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović ” pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor
Dočekao nas je onaj reski miris slikarskog terpentina i široki osmjeh Zorana Mićanovića. U Rastocima smo, u ateljeu kod slikara, kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet, od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović „ pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor. Publika voli njegova djela jer razumije njegove motive, a samim tim shvata suptilnost i iskrenost njegovog stila i posvećenost njegovom gradu. Njegov likovni opus mogao bi nositi ime likovni ljetopis jednog grada”.
A Nikšić jeste njegov grad, u kojem se, tek slučajno nije rodio, ali je od šestog mjeseca života u njemu odrastao, živio i vraćao mu se. Do devete godine u ulici Vuka Karadžića, pa onda u Baja Pivljanina, u zgradi Monteksa…” Cijelom gradu sam bio komšija”, kaže. Još u osnovnoj školi Mićanov slikarski talenat prepoznao je nastavnik likovnog Vito Lekić. Godinama, tokom svakog susreta pitao ga je nastavnik: ” Kad misliš počinjati…”. Počeo je kasno. Onda kada je odlučio da promijeni boemski, kafanski život, koji je trajao dvadesetak godina „Kad sam se prezasitio kafane počeo sam da slikam”. Imao je 40 godina, oženio se, dobio ćerku Milicu i po deset sati dnevno slikao.
U kafani se družio i sa nikšićkim slikarom Žarkom Vojičićem i od njega kaže naučio mnogo. Razmišljao je, kad mu ćerka, koju je u kasnim godinama dobio, krene u prvi razred, on će već biti penzioner: „ To bi moglo da izazove podsmijeh kod vršnjaka, pa rekoh, biće ljepše, da joj tata bude slikar“.
” Sve je bujalo u meni, samo bih slikao, na posao išao nisam, tako je nekako došlo…”, sjeća se Mićanović.. Ne pamti koju je sliku prvu naslikao, jer pet ih je uporedo slikao. I uvijek Nikšić. Vječna tema i inspiracija, ono što se osjeća, doživljava i voli. „ Nevrijeme, snijeg, kišu, to najviše volim da slikam jer to osjećam“, napominje.
Rođen je 1958. godine u slovenačkom gradiću Jesenice, gdje je njegov otac bio na službi. Jedno od četvoro djece oca Milana i majke Milice. Školu nije volio, ali uspio je, nakon završene srednje tehničke da položi prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Školovanje na ovoj, u to vrijeme jedinoj slikarskoj akademiji u Crnoj Gori, nije nastavio. Kafana je bila privlačnija. I o tim godinama rado govori. „ Kafana je institucija. Nema mjesta gdje se ljudi bolje druže, ni boljeg mjesta da se upoznaju ljudi i njihovi karakteri” tvrdi Mićan.
Teku sjećanja. „ Ko nije udisao miris nikšićkih lipa i šetao glavnim gradskim korzom, ne može znati šta je u tom vremenu odrastanja značilo oblačiti farmerice sa umetkom čija je širina nogavice na dnu bila 35 cm, pa kad se od kiše i bljuzgavice skvase, imaš osjećaj da su te angažovali za ulogu Limenka iz Alise u zemlji čuda…”
Pa ona druženja uz ” iskra” gramofon i ploče grupa Nazaret, Deep Purple, Korni grupe, Drugog načina, Demisa Roussosa…
Dok je bio na odsluženju vojnog roka u listu Zum reporter je učestvovao i osvojio treće mjesto sa erotskom karikaturom. Novac od nagrade popijen je sa par drugova vojnika, a potvrda o nagradi zagubila se. Živio je i radio u 17 gradova one velike Jugoslavije, prije no što se vratio u Nikšić i na preporuku oca zaposlio se u nikšičkoj željezari. „ Bilo mi je sudjeno da skitam, ali sam se uvijek vraćao Nikšiću. Ovdje pripadam”.
Na štafelaju je slika na kojoj sada radi. „Sve na mojoj slici počinje rovašem”, objašnjava Mićan sliku na kojoj prepoznajemo dio Nikšića, onaj dio gdje se sijeku Njegoševa, Proleterska i Ulica narodnih heroja… Ovdje je svraćao u kafanu Stajalište ili naslonjen na prozorski lim kuće pored bivšeg pozorišta dokoličario u mladosti. Slika po sjećanju, a sjećanja su živa. Sa onom iskrenom emocijom, jer samo takve slike, tvrdi, imaju vrijednost.
” Ne smatram ga pukim hroničarem vremena. Niti mislim da je čuvar svjedočanstva sredine u kojoj živi, nego velim da je on umjetnik koji pokušava sačuvati ono malo duše u nama”, zabilježio je nikšićki slikar Mišo Vemić povodom jedne od Mićanovićevih izložbi. A, izlagao je 17 puta u Nikšiću i samo po jednom u Budvi i Plužinama. Četiri godine ubjedjivali su ga da učestvuje na izložbi održanoj tokom manifestacije Grad teatar, osam slika je tada prodao, ali izložbu van Nikšića neće ponoviti. Jer, i on i njegov rad pripadaju Nikšiću.
Radi mnogo jer njegove slike su tražene i brzo odlaze. „ Lako se odvojim od svojih radova, jer više volim da moja slika bude na tudjem zidu, nego na mom.To znači da se ljudima svidja ovo što radim. Moje slike su svuda po svijetu.Jedno vrijeme sam imao evidenciju, ali ne radim to više. Neka putuju, nemam ja ništa protiv.“
U portretu se dugo tražio, uspješno se i našao. Slikao je portrete Nikšićana i do sada naslikao njih 170. Nikšićke oridjinale, poznate i manje poznate likove, pjevače, slikare, glumce, novinare, pjesnike, sportiste.. „ Sa svakim od njih sam bar pivo ili dva popio” , kaže Mićan.
Slikao ih je ” tražeći karakter, kao što se na pejsažima traži atmosfera”. Smaja boksera i ono njegovo prepoznatljivo držanje sa jednim odignutim ramenom i odijelom, uvijek par brojeva većim, gradske amale Jova Dđadu, Petra Stolicu, pjesnike Vita i Duga Krivokapića hvatajući onu poetsku crtu na njihovom licu, profesora Sloba Vujačića, doktora Raca Mijanovića, glumca Veljka Mandića…
Portrete Nikšićana predstavio je u prostoru kafea Propaganda skupa sa Radojicom Stankovićem i njegovom knjigom Nikšićki imenik. Radojica riječju, a Mićan bojom oživjeli su sve one koji su ostavili traga u hronici grada pod Trebjesom.
Za radove Zorana Mićanovića nije bilo mjesta na konkursu za likovnu nagradu Ilija Šobajić. Nije akademski slikar – objasnili su. „ Treba da predam diplomu ko da se zapošljavam. Pa nije akademija napravila slikara, no slikari akademiju”, ironično primjećuje naš sagovornik.
Lidija KKOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice