Tender za izgradnju četiri hidroelektrane na Morači, koji je zatvoren 30. septembra, ignorisali su i kvalifikovani ponuđači: konzorcijum A2A, EPCG i kompanije Enel. Tender je objavljen u februaru prošle godine. Bivši ministar ekonomije Branko Vujović izjavio je da u Crnoj Gori nije napravljen dobar ambijent da bi projekat hidroelektrana uspio i da je vjerovatno to jedan od glavnih razloga što je tender propao. On priznaje da ne zna zašto su EPCG, A2A i Enel odustali.

Profesor Univerziteta Mediteran Milenko Popović ranije je upozorio da projekat nije isplativ kada se uračunaju ogromni ekološki i troškovi mogućeg seizmičkog potresa.

– Za ozbiljne tendere u oblasti energetike nepohodno je prethodno da sami raščistimo mnoge dileme. Da li uopšte treba da privatizujemo taj strateški sektor , kako, u kom obimu, kojim modelom, kojim redosljedom? Koji energetski potencijali su nam prioritet? Koji model finansiranja tih investicija želimo? Da li je uopšte trebalo razdvajati jedinstveni elektro-energetski sistem i da li jedan ovako mali sistem uopšte treba deregulisati? Nažalost, kao u mnogim drugim strateškim pitanjima vlast je i u ovom slučaju kopirala neprovjerena rješenja i bez ozbiljne analize prihvatila vladajuću mantru da sve treba privatizovati i da je svako tržište efikasno samo po sebi. Crnogorski elektro-energetski sistem je vrlo mali, sa malim brojem izvora i malim brojem velikih potrošača da bi se na njemu mogla primijeniti deregulacija , razdvajanje i privatizacija”, kaže za Monitor Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene.

Ovih dana propalo je još nekoliko tendera koji su, kako se hvalila Vlada Crne Gore, trebalo da državi donesu blagostanje.

Tako se, recimo, tvrdilo se da će izgradnja autoputa Bar-Boljare, koji je dobio epitet ,,posao stoljeća”, biti promijenjena slika zemlje i život ljudi duž trase duge 170 kilometara. No, pregovori Vlade sa pobjednicima na tenderu završavali su neuspjehom. Prvo sa hrvatskim konzorcijumom na čelu sa splitskim Konstruktorom, a kasnije sa grčkim i izraelskim kompanijama. Proljetos se raspršila i nada da će jug i sjever Crne Gore povezati Kinezi. Uzalud je Milo Đukanović presijecanjem vrpce, u društvu premijera Hrvatske i Srbije, označio početak radova na toj saobraćajnici.

Od tada je cijena gradnje projektovanog autoputa udvostručena: sa dvije na čak četiri milijarde eura. Da se krenulo u njegovu izgradnju, to bi u prosjeku bio najskuplji autoput u Evropi, pa je Crnoj Gori prijetila realna opasnost da zbog toga upadne u dužničko ropstvo.

Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte produžio je nedavno tender za prodaju akcija Hotelsko turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera. Prvobitni rok ponude bio je 19. septembar. Ujedno ponuđeno je u dugoročni zakup od 90 godina i zemljište na kojem se nalaze hoteli i drugi objekti ulcinjskog preduzeća, kao i zemljište na Velikoj plaži. Na Velikoj plaži najavljivane su investicije od nekoliko milijardi eura.

Za uvalu Valdanos ni nakon drugog tendera nijedna kompanija nije bila zainteresovana. Prvi tender raspisan je krajem 2008. Na njemu je prvorangirana bila britanska firma Kjubus luks. Jedan broj nevladinih organizacija upozoravao je na negativne finansijske rezultate te firme i Vlada je ubrzo poništila tender.

Nezadovoljan što je propao aranžman sa Kjubus luksom, premijer Igor Lukšić je okrivio negativnu javnu kampanju i prekorio kritičare riječima „nama izgleda niko od investitora, ni iz Rusije ni iz zemalja EU, ne odgovara.”

Prije nekoliko dana crnogorska vlada raspisala je po treći put tender za prodaju državnih akcija dnevnog lista Pobjeda.

Vladini tenderi iz oblasti turizma ne uspijevaju godinama.

Tender za prodaju 56,48 odsto akcija Instituta Simo Milošević u Igalu propao je sredinom februara. Niko nije dostavio ponudu.

Prvi tender za Institut propao je 2008. godine kada je odustala prvorangirana kompanija srpskog biznismena Filipa Ceptera. Odustala je i drugorangirana austrijska Cristof grupa.

Zvanično je propao tender, a pregovori su trajali dvije i po godine, za tivatski Montepranzo Bokaprodukt.

Firma Kontejnerski terminali i generalni tereti (izdvojena iz Luke Bar sredinom 2009. godine) takođe je bila na neuspjelom vladinom „dobošu”. Navodno, za nju je bio zainteresovan srpski konzorcijum čiji je jedan dio predstavljao srpski ministar „kapitalac” Milutin Mrkonjić.

Nikšićki Institut za crnu metalurgiju bio je na tenderu sredinom 2009., ali kandidata nije bilo.

Istu sudbinu doživio je i Montenegro airlines, o kojem se ovih dana raspravlja da li ga privatizovati ili ne.

I dok jedni tenderi doživljavaju krah, Vlada se istovremeno hvali da je uspješno prodala brojne firme: Jugopetrol Kotor, Crnogorski Telekom, Pivaru, hotel Maestral, NLB Montenegrobanku… Ustvari, prodala je firme koje se uspješno privatizuju svugdje u svijetu – one koje, kako to ekonomisti kažu – sa sobom nose jedno tržište, kao što su kod nas Jugopetrol, Trebjesa i Telekom.

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, LIDER POKRETA ZA PROMJENE
Isplativi dil sa klanom Đukanovića

MONITOR: Zašto je u Crnoj Gori toliko neuspješnih tendera?
MEDOJEVIĆ: Najvažniji razlog za propast najvećih tendera u Crnoj Gori je vrlo loš imidž koji Crna Gora ima kao zemlja u kojoj se svi važni privatizacioni poslovi ugovaraju prije raspisivanja tendera. Počev od privatizacije Pivare, preko Jugopetrola, Telekoma, KAP-a, Željezare i na kraju EPCG – svi privatizacioni aranžmani bili su završavani prije raspisivanja tendera i to tako da se sa predstavnicima vladajuće porodice ili sa njima lično pravio aranžman iz kojeg su dobit izvlačili strani kupac i klan Đukanovića. Stranim investitorima se svaki dil sa vladajućom porodicom višestruko isplaćivao, jer su oni bili garant da će uticajem na državne strukture zaštiti interes kupaca. Zato nijedan tender nije bio pripremljen tako da zadovolji minimum profesionalnih standarda, a posebno kada su u pitanju pravne ugovorne garancije za zaštitu interesa države.

MONITOR: I kad nešto kupe, novi vlasnici često ne ispunjavaju svoje obaveze…
MEDOJEVIĆ: Bezbroj je primjera da vlasnik ne ispunjava ugovorene obaveze u vezi investicija ili zarada i broja zaposlenih i zbog toga ne snosi nikakve posljedice.Ali, Vlada i dalje daje garancije, otpisuje poreze i doprinose, daje finansijsku podršku. Najdrastičniji primjer je ponašanje vlasnika KAP-a, koji su uspjeli da sa Vladom ispregovaraju čak i opraštanje krivičnih djela utaje poreza i slično.

MONITOR: Često se može čuti da privatizaciju u Crnoj Gori prati korupcija, da su novi vlasnici osobe sumnjive prošlosti…
MEDOJEVIĆ: Crnogorska vlast ima jako lošu reputaciju kod ozbiljnih investitora koji ne žele da plaćaju korupciju ili prave tajne dilove sa vladajućom porodicom. Zato Crna Gora nije uspjela da privuče ozbiljne strateške kompanije u oblasti turizma, energetike, infrastrukture… Naši strateški partneri su vrlo često tzv. ,,kazino” investitori, tranzicioni tajkuni, a nerijetko i pripadnici organizovanog kriminala koji ulaganjem prljavog novca u Crnu Goru, dobijaju i zaštitu bezbjednosnih službi od progona njihovih domicilnih policija. Takve vrste investitora su sklone nepoštovanju ugovora i poštovanju tajnih usmenih korupcionaških dogovora sa vrhom režima iz kojih ogromnu štetu trpi država i njeni građani. Ovakva pravna nesigurnost i nepoštovanje zakona i ugovora kreira izrazito visoki rizik koji ozbiljni investitori ne žele da preuzmu. Ozbiljan investitor hoće da zna šta je kupio I hoće to da plati jednom. Čak i kada pristaje na korupciju, želi da je plati samo jednom . Nažalost, kod nas se nakon obavljenog posla javljaju novi ,,reketaši” na svim nivoima. Svi su svjesni da je neko iznad njih uzeo novac od tog posla, i onda oni takođe žele svoj dio. Od opštinskih nivoa, inspekcija, policije, sudija, novinara, političara, pa sve do ministara svi traže svoj dio i dodatno opterećuju novog vlasnika. Takav pravni i institucionalni haos odbija ozbiljne, a privlači ove druge investitore, prevarante i perače novca.

ALEKSANDAR TIČIĆ, SEKRETAR SAVJETA ZA PRIVATIZACIJU I KAPITALNE PROJEKTE
Za svaki novi tender treba i vremena i novca

MONITOR: Koliko je bilo neuspjelih tendera od kada je započeo proces privatizacije u Crnoj Gori?
TIČIĆ: Do sada je privatizovan veći dio društvenog kapitala. Sva preduzeća koja su bila u procesu privatizacije privatizovana su u potpunosti primjenjujući neki od modela privatizacije (MVP, tender, berza ili aukcija). Tenderi za neka preduzeća su objavljivana nekoliko puta. Na Sajtu Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte redovno se objavljuju izvještaji o radu Savjeta i publikovan je spisak preduzeća privatizovanih od 1999-2009. godine putem tendera i svojinsko-upravljačke transformacije. Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte je 4. februara ove godine usvojio izvještaje i istovremeno zadužio prodavce da otpočnu procedure za izmjenu privatizacionih ugovora za preduzeća koja nisu realizovala svoje obaveze (UTIP, Vektra Boka, Polimka…).

MONITOR: Zašto su tenderi propadali, odnosno zašto se niko na njih nije javljao i koje za to kriv?
TIČIĆ: Na određene tendere nije se niko javljao, jer nisu bili atraktivni za investitore (višak radne snage, nagomilani dugovi, zastarjela tehnologija itd). Takođe, jedan od glavnih razloga neuspjeha privatizacije posljednjih godina je ekonomska kriza i uslovi za određene tendere nisu bili prihvatljivi.

MONITOR: Koliku je štetu Crna Gora zbog toga pretrpjela?
TIČIĆ: Svaka neuspješna privatizacija ima štetne posljedice, jer se privatizacijom računa na novi kapital, modernizaciju tehnologije , bolje uslove ili pak u turizmu nove hotelske kapacitete. Kada ne dođe do toga nastaju problemi, jer praksa pokazuje da za svaki novi tender treba vremena i novca i dilema da li će se javiti novi investitori. Zato je uvijek dobro pripremiti dobre preduslove prije raspisivanja tendera (javnost, medije, društvo i lokalno stanovništvo).

MONITOR: U medijima se moglo pročitati da su neki tenderi služili za pranje novca. Da li je to tačno?
TIČIĆ: Vlada Crne Gore na predlog Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte donosi godišnje planove privatizacije. Cjelokupan proces privatizacije od momenta objavljivanja nekog tendera je transparentan i uređen u skladu sa Uredbom o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera, a da li nakon postupka dolazi do nekih problema i zbog čega nije na nama da utvrđujemo.

Veseljko KOPRIVICA