Bivši zamjenik državnog tužioca, advokat Zoran Piperović – prvooptuženi u procesu seks trafikinga moldavske državljanke Svetlane Čebotarenko, S.Č., koji je obustavljen usljed nedostatka dokaza – tokom intervjua emitovanog početkom mjeseca kod srbijanskog novinara Milomira Marića (Happy TV, preuzela crnogorska TV Atlas) u emisiji Goli život, ogolio je sebe. Otišao je, sada, korak dalje u odnosu na sopstvenu knjigu Moldavka, istinita priča (preciznije: fabrikat istine; pisali smo o tome, dokumentovano, u tekstu Moldavka, neistinita priča), pa – što svjesno, što nesvjesno – iznio pregršt „bisera”, koji na najbolji mogući način svjedoče o njegovoj kredibilnosti, ali i o onome o čemu je, između ostaloga, pričao. O sistemu i – kako ga on oslovljava – šefu.
Intervju je emitovan nedugo pošto je Viši sud u Podgorici po Piperovićevoj tužbi presudio da je žrtva seks trafikinga(!), Čebotarenkova, kriva zbog davanja lažnog iskaza, te kažnjena godinu dana uslovno. Piperoviću, ali i režimu, presuda je došla kao sjajna prilika da se udari na ,,državne” neprijatelje: NVO aktiviste, neposlušne medije, novinare, ali i ostale koji ne prihvataju njihovu verziju istine, sada dijelom aminovanu sudskom presudom, u zemlji čije sudstvo je daleko od nezavisnog.
Konteksta radi: odakle Piperović u Marićevoj emisiji? Ne slučajno. Đukanovića i njegovog prijatelja Stanka Subotića Caneta – čiji je advokat u emisiji bio Piperović – i Marića, povezuju premijer i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić. Narečena družina, sve sa Marićem, sastala se, prema tvrdnjama Ratka Kneževića, tajno u hotelu Ric u Parizu oktobra 2007. godine. To se tumačilo kao zametak već uveliko realizovanog plana – uspostavljanja političke i medijske kontrole na ovim prostorima od strane Subotića i njegovih pomenutih političkih kompanjona. Dolazak Vladimira Bebe Popovića u Podgoricu slikovit je dokaz narečenog spajanja i u određenoj mjeri centralizovanja medijsko-političkih agentura dva režima.
Drugarski, dvosatni intervju, na ,,ti”, u bašti hotela Splendid (da ležernost bude potpuna: Marić je u šorcu i japankama) predstavljao je mješavinu selektivne istine, izrugivanja sa žrtvom i neistomišljenicima do neopjevanog ulizištva, sve praćeno vulgarnostima, elementarnom nepismenošću i bahatošću – advokata!
Za zagrijavanje, Marić konstatuje: ,,Ti imaš briljantnu karijeru u pravosuđu. Stigao si do vrha. Trebalo je da postaneš državni tužilac Crne Gore. A onda se sve slomilo preko tebe”. Piperović ,,skromno” odgovara: ,,Tačno. Karijera je bila brza, munjevita, uspješna. U tome me niko nije gurao. Karijeru sam pravio zahvaljujući svom talentu za tu nauku i tačna je konstatacija koju si rekao da se to sve slomilo na mene. Da li sam trebao da budem državni tužilac, kažu da jesam.”
Nije ga niko gurao, osim, možda, malo – Milo i ekipa. Tako, u jednom trenutku, tokom intervjua, priča o pretresu njegove kuće, neposredno nakon hapšenja, 2002. godine: ,,U srednjoj sobi (njegova kuća u Ulcinju – p.a.) u kojoj spava Đorđe (sin – p.a.) bila je slika izbornog plakata Da živimo bolje – Milo Đukanović.” Sjajan primjer nezavisnosti državnog tužioca.
,,Nezavisni” tužilac je koncem devedesetih odabrao stranu: ,,Kod preloma DPS-a ja sam stao na stranu Mila Đukanovića.” U tom kontekstu, Piperović priča, kako je, dok je bio tužilac(!) prisustvovao ,,pojedinim sastancima, na kojima je bilo riječi ko je sa te druge strane, a koga treba malo disciplinovati”!
,,Na jednom sastanku u zgradi MUP-a, ja sam bio prisutan, bila su prisutna dva policajca, od kojih jedan nije živ, i u jednom trenutku taj koji nije živ kaže: ,,A Ratku Đokiću (Piperovićev prijatelj, kontroverzni biznismen, ubijen 2003. godine u Štokholmu – p.a.) treba slomiti malo glavu pa da on zna đe da stane i da to mi uradimo danas.” Naš tužilac je zatim (uz sadašnju opasku kako nije ,,mogao da vjeruje da to može neko da kaže ko prima platu, državni činovnik”), pozvao Đokića i kazao mu da bježi, što je ovaj promptno poslušao. Koliko li je onih koji nijesu imali status prijatelja i nijesu upozoreni šta ih čeka? U uređenoj zemlji, ovakvim priznanjima, o ,,disciplinovanju” neistomišljenika, pozabavilo bi se tužilaštvo.
Piperovićev napredak u karijeri poklapa se sa pomenutim odabirom ,,prave” strane. Nakon funkcija opštinskog javnog tužioca u Ulcinju i zamjenika okružnog tužioca u Podgorici, poslije cijepanja DPS-a, Piperović 1998. godine avanzuje u zamjenika državnog tužioca Crne Gore. Četiri godine kasnije javnost prvi put čuje za Svetlanu Čebotarenko.
Piperović kaže da ,,zna motiv” ove afere: ,,Ovim je trebalo, nakon što je Đinđić ubijen metkom, da neko eleminiše i Mila, ali ne metkom nego prostitutkom. Jednako prljavo, jednako ubitačno.” Na stranu istinitost teze o iskonstruisanoj aferi, taj Piperovićev apstraktni ,,neko” nije mogao, i sve da je želio, da ,,eliminiše Mila prostitutkom, nakon što je Đinđić ubijen metkom” iz prostog razloga što Đinđić nije ubijen prije izbijanja afere S.Č. već poslije, i to nekoliko mjeseci poslije – marta 2003. godine! Još jedna jeftina Piperovićeva podvala.
Da će biti uhapšen, tvrdi Piperović, doznao je od svoje bivše pripravnice (o tome piše i u knjizi). ,,Nakon ukidanja pritvora kod mene je došla kćerka visokog činovnika SDP-a, profesora univerziteta, cura koja je bila do skora zamjenik ombudsmana i rekla mi – imam poruku koju sam dobila, dala bih ti da pročitaš ali se bojim da ti to nekome ne kažeš, možda mi ode glava.” Da bi se stekla slika o kakvom čovjeku je riječ, govori i način na koji je Piperović došao do pomenute kartice sa porukom (od brata tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Andrije Jovićevića). Iako je djevojka željela da mu pomogne prezentujući mu poruku, te naglasila da ne smije dati karticu jer joj ,,može poći glava”, Piperović ju je, prema sopstvenim riječima – ,,na silu uzeo”, ,,oteo”, pa po Dušku Markoviću proslijedio Milu Đukanoviću.
Potom je uslijedilo hapšenje – prepričava Piperović – naglasivši da je mnoge policajce, koji su se pojavili, poznavao. Precizno: ,,Evo ih poslije sat vremene svi ulcinjski policajci koje znam dok sam bio sudija, sa kojima sam se pjanio po uviđajima. Koji su voljeli najviše da idu sa mnom na te uviđaje jer su znali kada se završi uviđaj prva kafana je bila naša do ujutro.”
Sudija koji se ,,pjanio po uviđajima”, ubrzo će napredovati u struci, pa postaje – tužilac koji ide po javnim kućama. Pozivajući se na sopstvenu knjigu kaže da je priznao Ani Vuković da je bio u noćni klub (padež je izvorno prenijet – p.a.) i koristio usluge prostitutki.
,,Ja sam odlučio da govorim istinu. Ja sam mogao da Ani Vuković na pitanje da li si bio u Oskar, da kažem ne. To niko nije mogao da provjeri. Ja sam rekao da sam bio. Ali sam dodao broj puta koji sam bio. Ja sam tamo bio možda 3-4 puta. Ja sam rekao da sam bio skoro svaki dan. Vrlo namjerno. Zašto? Da sam rekao tri puta, ona bi rekla – laže, bio je sigurno jedno šest puta…” Prvo: u zapisniku sa Piperovićevog saslušanja (koji nije objavio u svojoj knjizi!), koji smo publikovali, stoji da je on prvobitno, kunući se u djecu, negirao da je ikada koristio usluge prostitutki. Potom, u istom zapisniku(!), tek na pitanje sutkinje, priznaje da je ,,3-4 puta ukupno koristio usluge ovih djevojaka, tačnije imao seksualne odnose i to sa jednom djevojkom tri put”. Drugo: nigdje u zapisniku ne stoji da je sutkinji kazao – kako sada tvrdi u intervjuu – ,,da je bio skoro svaki dan” u Oskaru!
Piperović ide i dalje, u razgovoru sa Marićem: ,,Moram ti priznati jednu stvar: nikada usluge prostitutki platio nijesam. Nijesam zato što je taj čovjek, koji je tamo bio gazda, negdje čuo ko sam.” Pristojne države – imajući u vidu funkciju koju je Piperović u tom trenutku obnašao – narečeno podvode pod sumnju u korupciju. Piperović, sada advokat, time se hvali. Njegovim riječima – u istom intervjuu, adresiranim na Crnogorce – rečeno: ,,Moraš da budeš najjači u svemu, pa makar i u ovome čega se pametni stide.” Autoportret.
Čitav intervju, ipak, najbolje opisuje rečenica, lajt motiv Marićeve emisije Goli život: ,,Ekskluzivne ispovesti iz zone sumraka koja, nažalost, još uvek određuje naš život.”
Protivno advokatskom kodeksu
Kodeks advokatske etike nameće obavezu advokatima da u javnim aktivnostima, ali i u privatnom životu, nastoje da doprinose opštoj pravničkoj kulturi. Mislim da dio intervjua Zorana Piperovića svakako nije u duhu te obaveze, kaže za Monitor advokat Veselin Radulović.
,,Konkretno, svakako nije primjereno nazivati prevarantom i manipulantom sudiju Anu Vuković koja je, po mom iskustvu, jedna od stručnijih i poštenijih sudija u Crnoj Gori. Takođe, drugu sudiju nazvati budaletinom i avetinjom, advokata koji je zastupao drugu stranu nazvati advokatskom protuvom, a novinara bitangom i lažovom, nije nešto bi trebalo da karakteriše javne nastupe advokata jer sigurno ne daje doprinos opštoj pravničkoj kulturi.
Sama tema intervjua vjerovatno zaslužuje malo dužu elaboraciju, posebno sa aspekta navoda da je više značajnih država bilo uključeno u montiranje afere premijeru Đukanovića, ali da ipak nijesu uspjeli u tome. Lično bih volio da Crna Gora ima tako jake institucije i službe da ni najjače države na svijetu ne mogu da je destabilizuju i da montiraju aferu premijeru, ali mislim da je to u sferi naučne fantastike.
Moldavka S.Č. je proživjela strahotu u Crnoj Gori i to je činjenica koja je opštepoznata. Institucije i državni organi Crne Gore taj slučaj nijesu rasvijetlili, niti je utvrđeno ko je za to odgovoran. Zato je najblaže rečeno neozbiljno plasirati tezu da su iste te institucije zaštitile premijera od afere koju organizuju najjače države na svijetu.”
Atentat na Vuka Boškovića, pardon, Draškovića
Od bisera do ozbiljnih ispada: ,,Mislim da je Đukanović najtalentovaniji političar evropski. Pragmatik do bola”. ,,Uopšte nijesam imao ambiciju da budem državni tužilac.” ,,Prvih dana nakon hapšenja, ležeći u betonjerci, razmišljao sam zašto sam ja uhapšen. Prvo mi je bilo da je to skrivena kamera.” ,,Osjećam da sam moćniji nego kada sam bio na poziciji tužioca.” ,,Kao što vidiš izgleda poprilično, što bi rekli, grdno (Čebotarenko – p.a.)”. ,,Đavo leži u malim detaljima, što kaže Koeljo.” ,,Ako su imali vjerovatno je služba imala interes da im da, jer to sve službe rade, pa i crnogorska (o tome da li su srpski kriminalci koji su se krili po Crnoj Gori imali službene legitimacije crnogorskog ANB-a)”. ,,Atentat na Vuka Boškovića, pardon, Draškovića”…,,Strašno sam ponosan na moju pobjedu, koja je veličanstvena, jer sam ih ne samo pobijedio, nego sam ih ponizio”…”, ,,Sada ne mogu da istrpe moj uspjeh. Sad ih je već strah od mene. Sada imam autoritet. Znaju da imam glavu koja može da ih smjesti u zatvor”…
Marko MILAČIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice