Povežite se sa nama

OKO NAS

Znakovi kojih više nema

Objavljeno prije

na

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka i zadugo bila najjača fabrika ne samo u ovom gradu već i na čitavom sjeveru. Na platama, koje su primali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata, što je i sama bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem nije osvojila koju nagradu i priznanje. Polimka je nesebično pomagala svima. Opremala je bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima kojima je to bilo potrebno. I sve je tako bilo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tržište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije. Fabrika je nekako preživljavala do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože”. Bivši radnici ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu. Danas se čak ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su, prema riječima radnika, bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo prorade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Bivša Fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti u barem deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli nastaviti rad nezavisno od ugašenog giganta.

Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla raditi i samostalno. Pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao nastaviti da pruža usluge i radi nezavisno od fabrike celuloze. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Beranska Fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije, na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju „sa suzom u oku”, prisjećaju se novinari koji su tome prisustvovali, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici s pjesmom su otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio 800 radnika. Zatvorena je i nakon takozvane doinvesticije, ili, kako bi danas kazali, dokapitalizacije, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

Krajem devedesetih papirni blok ponovo je pokrenut formiranjem Fabrike papira Beranka, koju je na ruševinama nekadašnjeg giganta otvorio u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović, pobjednički, s osmijehom na licu, nedugo nakon razlaza s Bulatovićem. I bivši i sadašnji premijer danas okreće glavu i ne interesuje ga privatizacija te kompanije iz 2004. godine, koja je, kao uostalom i skoro sve privatizacije u Beranama, završila neslavno.

Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala Restis grupa, takođe je umrtvljen, a MANS je protiv vinovnika ove privatizacije podnio krivične prijave. Novi vlasnik srušio je ciglanu, opet jedinu u državi, a od obećanja o izgradnji nove nije ostalo ništa. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi Berana, danas radi svega dvije stotine.

I u Bijelom Polju nekada je radilo više od deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Umro je čuveni Vunarski kombinat Vunko, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi. Sve do prije dvije godine, fabrika koja pod krovom ima površinu od preko četiri hektara, nemilice je čerupana, a završni udarac zadaće joj neki od tajkuna koji će kompletnu imovinu kupiti za oko tri miliona eura, na koliko će se, po dobro obaviještenim izvorima, svesti cijena u procesu stečaja, od početnih deset miliona.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada na aparatima je.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu, gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, kao ni veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Dobar dio njih je kupio odbjegli narko bos Safet Kalić, država ih potom oduzela, a radnici polako odlaze na biro za zapošljavanje. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore. U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena Fabrika izolacionih materijala Termovent, Fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, fabrika Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Plav je ostao bez čuvenog hotela Plavsko jezero, sa 250 kreveta, čiji je gazda od jedne banke uzeo 2,5 miliona eura kredita, navodno zbog rekonstrukcije zdanja u Plavu, a pare utrošio u svoju firmu u Podgorici. Za radnike ne haju ni on ni sudovi.

Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Vlast uskoro kreće u kampanju za predsjedničke izbore. Obećavaće brda i doline. Mogu li obećati da će nam vratiti sve opljačkane fabrike i uništene brendove? Mogu li nam obećati da ćemo živjeti bolje nego kada su nas zadesili oni? Mladi i lijepi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ MALE HIROELEKTRANE BISTRICA: Opet pred institucijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Protekle sedmice Specijalnom državnom tužlaštvu (SDT) podnijeta je krivična prijava protiv bivšeg premijera Mila Đukanovića zbog sumnje da je izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Prijava se odnosi na slučaj male hidroelektrane (mHE) Bistrica, a podnio ju je potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju Momo Koprivica

 

 

Potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju Momo Koprivica podnio je protekle sedmice Specijalnom državnom tužlaštvu (SDT) krivičnu prijavu protiv bivšeg premijera Mila Đukanovića zbog sumnje da je izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Prijava se odnosi na slučaj male hidroelektrane (mHE) Bistrica.

Iz kabineta Koprivice su ponovili, ono što javnost odavno zna, da je Đukanović omogućio svom sinu Blažu da zaključi ugovor sa Vladom na čijem je bio čelu.

Precizirali su da je time Đukanović teže povrijedio odredbe člana 14 Zakona o sprječavanju korupcije. Tim članom je propisano da organ vlasti u kojem javni funkcioner vrši javnu funkciju ne može da zaključi ugovor sa privrednim društvom ili drugim pravnim licem u kojem javni funkcioner i s njim povezano lice ima privatni interes.

Ipak, institucije do sada nijesu tako tumačile odredbe zakona. Raniji saziv Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) donio je rješenje u kom se navodi da Milo Đukanović nije bio u konfliktu interesa kada je kao predsjednik vlade u oktobru 2016. godine potpisao odluku o koncesiji za malu elektranu firmi BB Hidro, čiji je suvlasnik njegov sin Blažo. ASK je tada tvrdio da Đukanović kao predsjednik Vlade nije odlučivao već je samo potpisao odluku, a da su odlučivali drugi niži organi Vlade!

ASK je 2019. odbio zahtjev Organizacije KOD da ispita mogući konflikt interesa u slučaju Prokletije kada je Vlada, kojom je predsjedavao Milo Đukanović, 2015. godine posao izrade Prostornog plana posebne namjene Nacionalnog parka Prokletije dodijelila Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje. Vlasnik RZUP-a je brat tadašnjeg premijera Aco Đukanović, a podizvođač je bila firma Capital invest, tada u vlasništvu Mila Đukanovića.

I dok se na jednoj strani pokušava procesuirati očigledna korupcija, na drugoj vlasnici malih hidroelektrana traže pravdu preko sudova. Sudski sporovi su otpočeli nakon što je Vlada Zdravka Krivokapića u decembru 2020. raskinula ugovore za gradnju malih HE, kao primjer početka borbe protiv korupcije. Većina  malih HE su povezani sa DPS-om, najviše sa bivšim premijerom, predsjednikom i počasnim predsjednikom te partije Đukanovićem.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EPILOG SLUČAJA SVJEDOČENJA O SEKSUALNOM UZNEMIRAVANJU U PODGORIČKOJ GIMNAZIJI: I – ništa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici odbacilo je krivičnu prijavu Ministarstva prosvjete,nauke i inovacija, podnijetu protiv profesora podgoričke gimnazije R.Č. zbog krivičnog djela seksualno uznemiravanje, jer prijavljeno djelo nije bilo krivično djelo u vrijeme izvršenja. Istovremeno, smijenjena direktorica Gimnazije postala je savjetnica predsjednika parlamenta

 

 

Podgoričko Osnovno tužilaštvo je protekle sedmice odbacilo krivičnu prijavu protiv bivšeg profesora podgoričke Gimnazije Radomana Čečovića jer seksualno uznemiravanje, u vrijeme kada je slao uznemirujuće poruke bivšoj učenici, nije bilo propisano kao krivično djelo.

„Istovremeno,tužilac je po službenoj dužnosti cijenio i eventualno postojanje krivičnog djela proganjanje,ali je utvrđeno da je za to djelo  nastupila zastarelost krivičnog gonjenja i prije podnošenja krivične prijave, odnosno prije nego što je događaj prijavljen“, navodi se u saopštenju tužilaštva.

Samo nekoliko dana ranije objavljeno je da je smijenjena direktorica Gimnazije  Biljana Vučurović, izabrana za savjetnicu predsjednika parlamenta Andrije Mandića. To je, sve u svemu,  epilog slučaja koji je krajem prošle godine uznemirio javnost, nakon što je objavljeno svjedočenje bivše učenice Gimnazije Sare Vujisić. Ona je optužila svog bivšeg profesora jezika Čečovića za seksualno uznemiravanje, a direktoricu Vučurović za neadekvatnu reakciju nakon što ju je sa tim upoznala. Bivša direktorica kaznila je profesora sa 30 odsto od plate i potrudila se da slučaj prođe ispod radara javnosti ili nadležnih institucija.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG) krajem novembra 2024. objavio je tekst u kojem, pored ostalog, navode i slučaj nastavnika R.Č. koji je 2021. godine svojoj dojučerašnjoj učenici slao nedolične poruke, a direktorica gimnazije BIljana Vučurović ga je tada sankcionisala novčano. Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPN)) je nakon objavljivanja istraživanja CIN-CG, iniciralo više inspekcijskih nadzora u Gimnaziji. Prosvjetna inspekcija je predložila razrješenje Vučurović, o čemu je potom odluku donijela i ministarka Anđela Jakšić Stojanović. Ministarstvo prosvjete,nauke i inovacija, na čelu sa Jakšić Stojanović, podnijelo je krivičnu prijavu protiv profesora Čečovića, a po preporuci prosvjetne inspekcije smijenjena  je Biljana Vučurović sa mjesta direktorice

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA JOŠ BEZ RJEŠENJA ZA DUGOVANJA VEKTRE JAKIĆ I VEKTRE NORD: Iza Brkovićeve imperije ostali radnički jad i čemer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bivši radnici u firmama Dragana Brkovića još čekaju da država ponudi rješenje za višemilonaska  potraživanja po osnovu zarada i doprinosa. Nakon  kraha poslovnog carstva Brkovića završili su  na evidenciji ZZZ, a  preostalo im je jedino,  da na svoju muku podsjete, sporadičnim protestima i apelima Vladi

 

 

Vlast, ni nakon 2020. godine, nije napravila nikakav napor da ispravi bar dio nepravde prema bivšim radnicima preduzeća u okviru propale poslovne imperije Dragana Brkovića. Vijeće Višeg suda u Podgorici,  polovinom prošle godine,  potvrdilo je optužnicu koju je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo protiv Brkovića, njegovih sinova Borisa i Bojana Brkovića, kao i Milića Popovića, za produžena krivična djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi i zloupotrebu ovlašćenja u privredi putem pomaganja, te krivična djela pranje novca i pranje novca putem pomaganja.

Kako su bivši radnici njegovih preduzeća u Pljevljima i Kolašinu kazali Monitoru, država ne pokazuje volju da iznađe rješenja kojim bi višemilionski dugovi po osnovu zarada i doprinosa bili bar djelimično izmireni. Podsjećaju da je decenijama iza Brkovića stajala država i da su „nasjeli na mnoga ranija obećanja koja su dolazila od predstavnika vlasti“. Bivši  radnici „Vektre Jakić“” i firmi nastalih  iz te kompanije  sve što mogu je da, s vremena na vrijeme, protestuju, apluju  i mole državu za pomoć.

Bivši radnici  kompanije „Vektra Jakić“ , njih oko 50-ak, početkom marta, na sat, blokirali su magistralni put Pljevlja-Prijepolje, još jednom podsjećajući vlast  da godinama ne mogu da naplate zaostala potraživanja. Najavili su radikalizaciju protesta ukoliko od Vlade ne dobiju obećanje da će im isplatiti zaostala dugovanja.Za Monitor podsjećaju da je Brković radnicima ostao dužan od 15 do 20 zarada, a da doprinosi nisu uplaćivani od dvije do pet godina. Imaju informaciju da su ukupna dugovanja bivšim radnicima od 2017. do 2023. godine oko 1,2 miliona eura.

„Ovdje smo se danas okupili jer nas je Brković sve prevario, a milionske dugove ostavio državi. Dobio je kredit od Abu Dabi fonda koji će morati država da vraća. Pozivam premijera Milojka Spajića da se uključi u rješavanje problema i isplati zaostala dugovanja radnicima. Nas ništa drugo ne interesuje nego samo naše zarade koje čekamo godinama “, poručili su.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo