Nije neočekivano što su se „navijači“ na stadionu Budućnosti upecali na bačenu udicu nacionalizma i šovinizma. Ali autori mržnje nijesu navijači, već oni koji upravljaju njihovim i našim sudbinama
Publika se, zvanično, u nedjelju vratila na ovdašnje stadione, na fudbalsku utakmicu finala Kupa Budućnost – Dečić. Na tribine se vratila i mržnja.
Prisutni Varvari, kako sebe nazivaju „najvatreniji“ navijači Budućnosti, horski su, na nacionalnoj osnovi, vrijeđali fudbalere tima iz Tuzi i njihove navijače. Kada ih je službeni spiker opomenuo da bi, zbog toga utakmica mogla biti prekinuta, psovači su zaćutali. Pokazna vježba bila je gotova.
Budućnost i Varvari ćute. Fudbalski savez stidljivo se oglasio najavljujući istragu, političari su se oglasili tek da zarade koji poen kod simpatizera i održe lekciju neistomišljenicima. I policija ima prečih briga, pa o nedjeljnoj demonstraciji šovinizma znamo samo ono što smo vidjeli na ekranima. Bez bližih podataka o akterima – izvršiocima i, eventualnim, naručiocima.
Ako išta znamo, onda znamo da se na balkanskim stadionima odavno ne kliče napamet i za džaba. Neko, po pravilu, bira poruke i plaća pokretne megafone.
Iz opozicije prst upiru u vlast. Kažu kako je šovinizam na podgoričkom stadionu samo ponavljanje onoga što redovno slušamo od nacionalno ostrašćenih predstavnika većine. Prebrojavanje i diskvalifikacije po vjeri i naciji, negiranje i relativizovanje zločina, uvrede i prijetnje na račun drugih i drugačijih. Iz te vizure moglo bi se zaključiti kako su huligani, u nedjelju kondenzovali i u psovku pretočili ono što je neku godinu ranije nakon što su fudbaleri Srbije pobijedili kolege iz Crne Gore, u uvijenoj formi saopštio Andrija Mandić,. „Srbija i tradicionalna Crna Gora su pobijedile, a Montenegro je izgubio”, poradovao se lider DF-a. Pa dosolio: „Takođe čestitamo reprezentaciji Montenegra predvođenoj Fatosom Bećirajem na pristojnom otporu i korektnoj igri”.
Odatle do „j… š……“ samo je nekoliko koraka. I tri godine.
Iz vlasti, prst sumnje upiru u opoziciju. Ili makar onaj njen dio (DPS) koji je u crnogorski sport uveo kontroverzne biznismene i kriminalce. Uz paravojnike i korumpirane političare. Pa se, ne jednom, desilo da predsjednik ovdašnjeg fudbalskog kluba, svoje izabranike u finalu Kupa bodri iz zatvora. A makar jednom su finale u zatvoru dočekali čelni ljudi oba finalista (Rajko Kuljača i Duško Šarić, utakmica Rudar – Mogren, 2011. godine). Uprave su, spram sebe, birale i navijače. Druge su protjerali sa stadiona.
Zato ni tada na ovdašnjim tribinama nije falilo primitivizma, nacionalizma i šovinizma. Samo što su na meti bili Rusi, Englezi, Poljaci… Dok su sportske i državne vlasti objašnjavale kako su se to neodgovorni pojedinci malo majmunisali (rasisitički usklici na račun tamnoputih igrača reprezentacije Engleske).
Oni što pjevaju mržnju na tribinama ne moraju znati to što znaju njihovi politički mentori: posljednji ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije krenuli su sa stadiona. A završili sa stotinama hiljada ubijenih, ranjenih, silovanih, prognanih i raseljenih. Na zagrebačkom Maksimiru, 13. maja 1990. (nekadašnji Dan bezbjednosti OZNA) sukobili su se Bed blu bojsi i Delije, navijači Dinama i Zvezde. Taj je sukob najavio krvavi raspad SFR Jugoslavije. Makar jednu zaraćenu navijačku frakciju predvodio je saradnik Službe državne bezbjednosti – Željko Ražnatović Arkan. Njegovi vojnici još su i na našim stadionima.
Nekako u isto vrijeme dok su pod Goricom klicali šovinističke parole, u Prijedoru (BiH) obilježen je Dan bijelih traka. U sjećanje na 31. maj 1992. kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima te da pri izlasku stave bijele trake oko rukava. Nijesu im pomogle. Ubrzo su počela odvođenja u logore i egzekucije. U Prijedoru je ubijeno 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.
O tome novi stasali navijači na stadionima nisu učili u školama. Odgajani su na lažima.
Na stadionu pod Goricom nije se dogodilo ništa čemu ne svjedočimo već godinu, prateći skupove i autokolone pod raznim zastavama. Nije bilo neočekivano da će se „navijači“ upecati na bačenu udicu nacionalizma i šovinizma. Čim im se za to ukaže prva prilika. Ali grijeh je zaboraviti: autori mržnje nijesu navijači, već oni koji upravljaju njihovim i našim sudbinama.
Z.RADULOVIĆ