Ponovljeni proces za ratni zločin deportacija, koji je od 6. septembra vođen pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, okončan je davanjem završnih riječi zastupnika tužbe i odbrane.
Devetoricu bivših funkcionera i službenika MUP-a Crne Gore terete da su izvršili ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st. 1 KZ-a Savezne Republike Jugoslavije – po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića, tvrdi se, nezakonito su u maju 1992. deportovali građane Bosne i Hercegovine koji su imali status izbjeglica.
Bivši šef SDB-a, pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Boško Bojović, nije se ni pojavljivao u sudnici. Pomoćnik ministra za Službu javne bezbjednosti Milisav Marković, načelnik CB-a Herceg Novi Milorad Ivanović i načelnik sektora SDB-a Herceg Novi Radoje Radunović su tokom prvostepenog postupka bili u bjekstvu.
Oni su, skupa sa Bojovićem, uhapšeni krajem oktobra 2010. u Beogradu i nekoliko mjeseci bili u ekstradicionom pritvoru iz kojeg su pušteni po izricanju presude. U bjekstvu je bio i inspektor SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač, ali nije hapšen. Marković, Ivanović, Radunović i Bakrač, za razliku od Bojovića, su se pojavili na ponovljenom suđenju.
Četvorica optuženih – načelnik CB- Bar Branko Bujić, komandir Odjeljenja bezbjednosti Ulcinj Sreten Glendža, načelnik odjeljenja SDB-a Ulcinj Božidar Stojović i komandir Stanice milicije CB-a Herceg Novi Milorad Šljivančanin – proveli su 792 dana u istražnom zatvoru.
Svi optuženi su 29. marta 2011. na prvom suđenju oslobođeni optužbi. Prema obrazloženju sutkinje Milenke Žižić, predsjednice vijeća i u prethodnom i u sadašnjem postupku, optuženi nijesu mogli da počine ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer „sukob u BiH nije bio međunarodnog karaktera”.
Iako je utvrdila da su građani BiH nezakonito predati vlastima Republike Srpske (RS), Žižićeva je saopštila da Crna Gora navodno nije bila umiješana u oružani sukob na teritoriji BiH, niti su pripadnici MUP-a bili dio oružanih snaga SRJ. Snagu nekih od sudskih dokaza i iskaza svjedoka s tim u vezi pobijala je tvrdnjom da su u „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ”! U presudi je krivicu svalila na pokojnika – Pavla Bulatovića.
Apelacioni sud je 9. marta o.g. donio ukidajuće rješenje. Prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage RS i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH.
Tok ponovljenog postupka je potvrdio naše procjene da će Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) – Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina nastaviti sa zataškavanjem i revizijom nepobitnih činjenica, čime priprema teren za nove neutemeljene presude.
Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević je u završnoj riječi 24. oktobra ostala pri kvalifikaciji da „rat u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba”. Posredno tvrdi da devetorica optuženih policajaca nijesu bili pripadnici oružanih snaga. Kazala je da konkretni ratni zločin – nezakonito preseljenje izbjeglica – može počiniti i građanin ukoliko između radnje koje je preduzeo i oružanog sukoba postoji veza što je, tvrdi, dokazano za optužene.
Ako su se na prvom suđenju iste kvalifikacije koje je u završnoj riječi izrekla tužiteljka Vukčević mogle pripisati nekompetenciji, njihovo ponavljanje (nakon više javnih upozorenja da su tačne činjenice javno dostupne i provjerljive) su svjesne laži aminovane od hijerarhijski joj nadređenih: specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović i šefice VDT-a Ranke Čarapić.
Najprije, da li je rat u BiH imao karakter međunarodnog sukoba? Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) je 15. maja 1992. svojom Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA – čiji je Generalštab bio u Beogradu – i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH.
Zbog nepoštovanja citiranih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru – godinama smo ispaštali zbog toga. Rezolucije SB UN su dio međunarodnog prava – koje je sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka (čl. 9 Ustava Crne Gore).
Dio međunarodnog prava su i pravosnažne presude Tribunala u Hagu. Tribunal je potvrdio da je i poslije 19. maja 1992, dok deportacije u Crnoj Gori kulminiraju, u BiH bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…).
Osim crnogorskog pravosudnog sistema, niko relevantan ne poriče – niti je to moguće – da je maja 1992. u BiH po svim parametrima pravne teorije i prakse na sceni bio klasičan međunarodni oružani sukob.
Vlada Srbije – pravna sukcesorka međunarodnih obaveza SRJ – je sredinom 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”. Najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (sudski dokaz: Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj).
Da li su maja 1992. pripadnici MUP-a Crne Gore, uključujući i devetoricu optuženih, bili formacijski dio oružanih snaga SRJ, ili su ratni zločin deportacija izvršili u svojstvu „građana”, kako tvrdi tužiteljka Lidija Vukčević?
U najkraćem: da, pripadnici MUP-a Crne Gore su, na bazi važećeg Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (čl. 109) bili dio oružanih snaga tadašnje SRJ.
MUP Crne Gore je maja 1992. imao zakonski definisane zadatke priprema planova odbrane, ratnih propisa, mobilizacije svih izvora, obuke kadrova za rad u ratnim uslovima, svoju ratnu organizaciju i brojno stanje milicije (rezervni sastav), opremu i obučeni ratni sastav i milicije i SDB-a.
Nije li na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Crne Gore Momir Bulatović 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”?
Zapovjednik te jedinice bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković.
Tužiteljka Lidija Vukčević je ignorisala i činjenicu da je u vrijeme početka deportacija u Crnoj Gori na snazi stanje neposredne ratne opasnosti – proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande).
O umiješanosti službene Crne Gore u rat u BiH tokom deportacija govore i druge činjenice; neke od njih su od strane svjedoka Momira Bulatovića predočene kao dokumenti – pismeni sudski dokazi.
Novembra 2010. je na Višem sudu ispričao da je uoči proglašenja nezavisnosti BiH „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i RšTO Crne Gore, Titograd).
Dok su deportacije bile u toku, jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore – koju je mobilisala, opremala i plaćala Vlada Mila Đukanovića – angažovane su u ratnim sukobima na istočno-hercegovačkom ratištu.
Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar odbrane Đukanovićeve vlade, pukovnik Božidar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati” (sudski dokaz: Informacija o mobilizaciji nekih ratnih jedinica). Pripadnici TO Crne Gore su na teritoriji BiH bili i do sredine juna te godine – tamo su ginuli ili su ih zarobljavali (neki od njih su i žrtve zloglasne Lore iz nikšićko-šavničke grupe).
VDT je tek oktobra 2005. pokrenulo postupak u pokušaju da prekine parnične procese po tužbama porodica deportovanih do okončanja krivičnih postupaka. U tim parnicama VDT, na čijem je čelu bila Vesna Medenica – sadašnja predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta – je zastupalo državu.
Tužbene zahtjeve porodica VDT je osporavalo zbog „zastarjelosti” i navodnog nepostojanja uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih ubistava. VDT je, dakle, tvrdilo da ratnog zločina deportacija – nije ni bilo.
Kasnije podignuta optužnica nije obuhvatila de iure i de facto nadređenog cjelokupnom Ministarstvu unutrašnjih poslova – Mila Đukanovića. Bivši premijer je na saslušanju u istrazi – iskaz je dao 21. juna 2008. bez prisustva osumnjičenih i-ili njihovih advokata – logično i tačno izjednačio saglasnost za deportacije tada nadležnog ministra Pavla Bulatovića i njegove Vlade. Kazao je da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade – to je njihov problem”.
„Saglasnost” ministra i Vlade je utvrđena van svake sumnje. Đukanovićeva vlada, njen ministar unutrašnjih poslova, izdao je naredbu (depešu, telegram) ili više njih da se postupi po zahtjevima MUP-a RS-a i da se lica, koja su se sa teritorije BiH sklonila u Crnu Goru, liše slobode i deportuju u BiH.
O toj naredbi je, prije više od deceniju, prvi javno govorio hrabri Slobodan Pejović – zbog toga je i prošao golgotu najsramnijih režimskih laži.
Da je naredba iz Vlade postojala, tokom postupaka su kasnije svjedočili i drugi bivši policajci: optuženi Milisav Marković, Branko Bujić i Milorad Šljivančanin, kao i njihove kolege, svjedoci Milan Paunović, Veselin Badnjar, Milan Dostinić, Vlastimir Stanišić…
Prema ocjeni branilaca optuženih, tužiteljka Lidija Vukčevićeva se bavila „parapsihološkim tumačenjima”. Postupke optuženih policajaca, koji su po zakonski utvrđenoj subordinaciji izvršavali pismene naredbe Đukanovićeve vlade – ministra unutrašnjih poslova, tumačila je njihovim „umišljajem” da „Muslimane šalju u Bosnu da bi bili razmijenjeni” a Srbe iz BiH zbog „vojne obaveze”.
Iako se poimenično za 86 deportovanih, na bazi provjerljivih iskaza i dokaza, zna da su pobijeni – tužiteljka Vukčević je u optužnici samoinicijativno umanjila broj „oštećenih”: najprije je tvrdila da ih je bilo 83, zatim 79, broj je svela na sadašnjih 34…
Izricanje presude je zakazano za 22. novembar.
Kakva god bila, neće biti zasnovana na pravdi i pravičnosti – optužnica sadrži lažne podatke i štiti najodgovornije za zločin.
Vladimir JOVANOVIĆ