Profesor Milan Popović, Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik Monitora i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene podnijeli su vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i kako se u prijavi navodi, tadašnjeg, a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti zbog ratnog zločina deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Popović, Kočan i Pavlović su krivičnu prijavu podnijeli i protiv vrhovne državne tužiteljice Ranke Čarapić i njenih involviranih saradnika i saradnica – kako se navodi uprijavi – za saučesništvo pomaganjem počiniocima zločina da izbjegnu pravdu.
Kao neposredni dokaz najveće snage potpisnici prijave su tužilaštvu predali izvještaj o svjedočenju Momira Bulatovića pred sudom 2010, objavljen u Vijestima pod nazivom Svi smo sve znali a Milo najviše. U prijavi se navodi da to svjedočenje ima karakter neposrednog dokaza najveće dokazne snage jer je Bulatović u vrijeme deportacija bio šef države i uz Đukanovića, tadašnjeg predsjednika vlade, jedan od dva najviša i najodgovornija organa izvršne vlasti Crne Gore.
“Dvadesetčetiri sata nakon ovog i ovakvog, krunskog i samooptužujćeg svjedočenja, tužilaštvo koje je makar minimalno profesionalno i autonomno, koje, dakle, nije partijski ili drugačije zarobljeno, proširilo bi optužnicu, makar na Đukanovića i Bulatovića. Naprotiv, jednoipogodišnjim ćutanjem, nereagovanjem i nepostupanjem po ovom svjedočenju, tužilaštvo je i sebe svrstalo u krug najodgovornijih saučesnika i pomagača počiniocima ovog zločina da izbjegnu pravdu”, navodi se u prijavi.
Kao najvažniji posredni dokaz za odgovornost Mila Đukanovića za ratni zločin deportacija u prijavi se navodi činjenica da je Đukanović u vrijeme izvršenja zločin bio predsjednik Vlade. ” Na osnovu ove činjenice, mogla se izvoditi i dokazivati njegova takozvana komandna odgovornost”, stoji u prijavi.
Kao važan posredni dokaz o produženoj odgovornosti Đukanovića potpisnici navode činjenicu da je on od 1989. do danas nesporno politički najmoćniji pojedinac, funkcioner i oligarh Crne Gore. “Samo ta činjenica može da objasni, zbog čega je slučaj deportacija, pred krivičnim sudom, pokrenut sa zakašnjenjem od punih sedamnaest godina, podizanjem optužnice 2009., kao i zbog čega, do današnjeg dana, dakle punih dvadeset godina od izvršenja, ovaj predmet, pred tim sudom, nije odmakao od samog početka”.
„To Đukanovića optužuje ne samo za sam zločin deportacija nego i za organizovanje beskonačne i beskrupulozne opstrukcije rasvjetljavanja i kažnjavanja ovog zločina 1992-2012.” Na tu odgovornost navode podnosioci prijave ukazuje i izuzetna širina ove opstrukcije. „ Obstrukcija obuhvatila ne samo cjelokupnu crnogorsku egzekutivu i vladajuće djelove legislative, nego i cjelokupno crnogorsko pravosuđe”.
Podsjeća se da je Viši sud u Podgorici odbio prijedlog jednog od advokata odbrane da, nakon svjedočenja Bulatovića sud pozove i sasluša kao svjedoka i Đukanovića i da je konačno donesena presudu o navodnom nepostojanju samog krivičnog djela deportacija iako građanski sud prethodno donio odluku o naknadi štete, odnosno poravnanju između vlade Crne Gore i dijela porodica žrtava deportacija.
Kao najteži posredni dokaz Popović, Kočan i Pavlović navode i ono što u više od deset godina doživljava penzionisani policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović.
“Do svjedočenja Bulatovića, Pejović je bio jedini pripadnik cjelokupnog državnog aparata Crne Gore koji je o ovom zločinu dobrovoljno svjedočio. S tim, što je on to cijelo vrijeme činio, a tako čini i dalje, bez ikakvih kalkulacija, hrabro i postojano”.
U prijavi se podsjeća na nerasvijetljene fizičke napada na Pejovića. “U potonjih godinu-dvije, zakulisana igra vrha režima krenula je i na pokušaj njegovog moralnog likvidiranja.”
Popović, Kočan i Pavlović u prijavi napominju da se ovo krivičlno djelo goni po službenoj dužnosti, a da su oni podnijeli krivičnu prijavu upravo zbog toga što tužilaštvo ne radi svoj posao.
M. PEROVIĆ – KORAĆ