Porodice deportovanih BiH izbjeglica 32 godine čekaju na pravdu, neke i da pronađu ostatke svojih bližnjih, institucije su gluve na zahtjeve za podizanje spomen obilježja. Umjesto suočavanja sa prošlošću, imamo inicijative za imenovanje ulice po Pavlu Bulatoviću, jednom od odgovornih za deportacije, a trećina ispitanih građana Herceg Novog smatra da je ovaj zločin bio sasvim ili djelimično opravdan

I ove godine 25. maj ispred zgrade policije u Herceg Novom obilježen je bez otvaranja krivične istrage za deportacije BiH izbjelica  1992. godine, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve ovog zločina.

Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića, kazao je da su maja 1992. godine dvojica uniformisanih policajaca zarobila njegovog oca i iz njegovog i zagrljaja njegove sestre odveli ga u zgradu policije ispred koje je sada održan memorijalni skup.

,,Za mene je ovo veliki logor i stratište mog oca. Država ništa nije uradila kako bi nama žrtvama rekla kako ga je ubila, kada i ko je ubio moga oca i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Smatram da su posmrtni ostaci moga oca i ostalih ljudi možda danas u temeljima ove zgrade, a to zasnivam na tome što mi država nikada nije zvanično rekla gdje ga je ubila i kako i ko ga ubio. Ogorčen sam jer ne znam ni ko ga je zarobio u našoj porodičnoj kući”, poručio je Bajrović, pozivajući Specijalno državno tužilaštvo i Vrhovno državno tužilaštvo da pokrenu ponovni postupak u ovom slučaju.

O sramnom zločinu se ćutalo, a o njemu je prvi progovorio policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga, na njega su pucali, napadali, prijetili, podmetali mu… DPS i državna mašinerija upregli su medijska oruđa da od heroja naprave zločinca.

Dosada su sudovi u Crnoj Gori sudili i oslobađali one na nižem nivou u komandnom lancu. Ogovornost naredbodavaca nikada nije bila tema crnogorskog pravosuđa. Pred Višim sudom u Podgorici je vođen krivični postupak u kome je 2012. oslobođeno devet nekadašnjih policajaca koji su bili optuženi za ratni zločin deportacija.

Iako za ovaj zločin u Crnoj Gori niko nije odgovarao, država Crna Gora je priznala svoju umiješanost i krivicu. Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. U predmetu Deportacija, porodicama bosanskohercegovačkih izbjeglica, na osnovu poravnanja, na ime naknade štete isplaćeno je 4.135.000 eura.

Tokom procesa u Crnoj Gori od državnog rukovodstva Crne Gore saslušan je, kao svjedok, samo tadašnji predsjednik Momir Bulatović koji je ocijenio da je deportacija bila „državna greška“.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Krivična prijava je  odbačena.

Porodice žrtava su se nadale da će, kad već ne mogu doći do pravde kod domaćih sudova, nju naći u Strazburu. Uzalud. Evropski Sud za ljudska prava je u aprilu prošle godine odbacio tužbu protiv Crne Gore, koju je podnijela rodbina deportovanih. U presudi za slučaj koji je vođen pod nazivom Krdžalija i ostali protiv Crne Gore se navodi da je porodicama isplaćena odšteta te da su crnogorske vlasti preduzele određene mjere u tom slučaju. Profesor prava Milan Popović je nakon ove odluke suda u Strazburu u Monitoru ocijenio da je ona ,,za taj sud kompromitujuća, skandalozna i sramna”.

Početkom ove godine poslanici Demokrata u Skupštini Glavnog grada predložili su da ulica u Podgorici nosi ime Pavla Bulatovića.  On od 2020. ima ulicu u Pljevljima.

,,Osim razočarenja odnosom nadležnih institucija prema ovom ratnom zločinu, mi u civilnom sektoru smo razočarani i prijedlogom nekih političkih struktura da se ulica u Podgorici nazove po čovjeku koji je nalogodavac ovog zločina. Nadamo se da to neće dobiti konačno odobrenje nadležnog Ministarstva ,jer bi to bila nepojmljiva uvreda ovih žrtava, ali i znak da država Crna Gora stoji uz zločince umjesto uz žrtve”, izjavila je na memorijalnom skupu u Herceg Novom Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje.

Te 1992.  tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Pavle Bulatović izdao je pisano naređenje, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, na osnovu kojega su po Crnoj Gori hapšene bosanske izbjeglice. Potom su predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića, osuđenih ratnih zločinaca.

Na osnovu telegrama sa Bulatovićevim potpisom crnogorska policija je u maju 1992. godine, uhapsila najmanje 66, a po nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata. Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske. Svi Bošnjaci deportovani autobusom 27. maja 1992. godine ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u  Drinu. Ubijeno je najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske. Tijela svih stradalih još nisu pronađena.

Pored Bošnjaka iz BiH, na teritoriji Crne Gore je istovremeno uhapšeno i 33 izbjeglica iz BiH srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije.

Nevladine organizacije i građanski aktivisti od 2011. godine insistiraju na podizanju spomenika žrtvama deportacije. Opomenuli su nadležne i prošle i ove godine, ali sluha i dalje nema. Spomenik žrtvama potreban nam je svima, kao obećanje i opomena da se ovakav zločin i ovakva patnja nikada i nikome ne smiju ponoviti, poručeno je sa memorijalnog skupa ispred zgrade hercegnovske policije, kojim je, u organizaciji Akcije za ljudska prava (HRA), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Centra za mirovno i žensko obrazovanje – Anima, obilježena 32. godina od tog ratnog zločina.

Istraživanje koje je, o suočavanju sa prošlošću,  nedavno sprovela HRA među građanima Herceg Novog, u saradnji sa agencijom Damar, prezentuje šokantne podatke.

,,Izostanak činjenica o ovom ratnom zločinu u formalnom obrazovnom sistemu uz brojne dezinformacije, kao i talas negativnog istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, za posljedicu ima i krajnje upozoravajući podatak da trećina ispitanika smatra da je deportacija bila sasvim ili djelimično opravdana. Pri tome, 29,4 odsto smatra da je bila sasvim opravdana, a 3,8 odsto djelimično”, poručili su iz HRA.

Podijeljeni su stavovi oko podizanja spomenika žrtvama – nešto je više onih (33,2 odsto) koji to podržavaju, dok je protivnika takve inicijative 30 odsto, a najveći broj ostaje neutralan (36,6 odsto), tj. nema stav jer smatraju da nemaju dovoljno informacija.

Nemanje informacija o zločinima govori o društvu zaborava i laži koje je daleko od suočavanja sa prošlošću.

Predrag NIKOLIĆ