Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora
MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?
DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.
MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?
DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori. A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.
MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?
DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“ tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.
MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?
DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.
Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.
MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?
DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.
MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?
DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.
Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.
Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom podlogom.
Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.
U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.
A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.
EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI
MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?
DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.
Netanjahuova inscenirana farsa
MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi. Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?
DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.
Nastasja RADOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice