U sjevernom regionu Crne Gore, nezaposlenost među ženama je sedam puta veća nego na jugu i tri puta veća nego u centralnom regionu. Prema analizi Ministarstva za ljudska prava više od polovine nezaposlenih žena u ruralnim područjima nikada nije pokušalo da zasnuje radni odnos
Nevidljive žene Crne Gore, naziv je višemjesečne kampanje i publikacije, kojima je Regionalna razvojna agencija (RDA) Bjelasica, Prokletije, Komovi pokušala da skrene pažnju na uslove u kojima žive, izazove koji ih dočekuju na svakom koraku i mjesto u društvu žena iz crnogorskih sela. A pored autentičnih priča 10-ak žena koje se bave poljoprivredom i(ili) seoskim turizmom, uglavnom, na sjeveru, Crne Gore, u publikaciji RDA i porazna statistika, koja, zaista pokazuje, da je taj dio populacije, najčešće, nevidljiv za ostatak društva.
“O njima slabo šta znate, a teško ćete i da saznate jer žive u jednom paralelnom univerzumu, koji se sa vašim obično ne preklapa. Ako pitate nekog iz institucija, na primjer iz biroa za zapošljavanje, reći će vam da su te žene svrstane u ‘teže zapošljivu’ kategoriju, jer nemaju radno iskustvo, često ni formalno obrazovanja. Ako pitate katastar, reći će vam da ih nemaju u evidenciji, jer na njih se ništa ne vodi. Ako pretražite privredni registar, ni tamo ih nećete naći, nemaju biznise. Ako pitate poljoprivredne službe, reći će vam da poznaju njihove supružnike, jer sa njima imaju posla”, kažu u RDA.
Zaključak je da problemi žena u ruralnim područjima nijesu u žiži interesovanja javnosti i političkih aktera. Te probleme, često, zaobilaze i organizacija i institucija koje se formalno bave pravima žena. Prema Strategiji za razvoj ženskog preduzetništva Crne Gore, žene su vlasnice samo četiri odsto kuća, osam odsto zemljišta ii 14 odsto vikendica (kuća za odmor). U sjevernom regionu Crne Gore, nezaposlenost među ženama je sedam puta veća nego na jugu i tri puta veća nego u centralnom regionu. Prema analizi Ministarstva za ljudska prava više od polovine nezaposlenih žena u ruralnim područjima nikada nije pokušalo da zasnuje radni odnos. Trećina njih su domaćice, nikada nisu bile zaposlene i nemaju penziono osiguranje. Jedna od analiza UNDP-a pokazala je da žene u Crnoj Gori u prosjeku provedu 10 godina života u neplaćenom kućnom radu.
Za one koje žive na poljoprivrednim gazdinstvima posla je još više i to u okruženju gdje su običajne norme važnije od zakona. Te žene, uglavnom, nijesu naslijedile ništa od porodica iz kojih su potekle. Ni poslije udaje ne postaju vlasnice imovine. One na koje se vodi gazdinstvo ili seosko domaćinstvo, morale su da, prethodno, dobiju saglasnost od muža kako bi koristile zemljište.
Ambulante, škole, vrtići, u selima ne postoje. Nema ni kulturnih sadržaja. Podrške za stare i za osobe sa invaliditetom, takođe, nema, pa je teret brige o njima najčešće na ženama. Internet, koji bi nešto od tih praznina mogao nadomjestiti, na selima i planinama često nije dostupan, iako je neophodan za sve one koji su krenuli da se bave seoskim turizmom. To su samo neke od činjenica, koje ženama sa ruralnog područja, dodatno otežavaju svakodnevicu.
“Ako želimo da unaprijedimo preduzetnički duh, poguramo žene da razvijaju porodične poslove na poljoprivrednim gazdinstvima, ako želimo da pobijedimo tradicionalnu diskriminaciju, duboko ukorijenjenu, moramo zakonima i njihovim dosljednim sprovođenjem djelovati i to odmah. Znamo priče žena sa kojima smo morali da se dovijamo kako bi im uopšte bilo dozvoljeno da se bave seoskim turizmom, u kućama u kojima žive decenijama, koje održavaju, gdje ulažu sate i sate neplaćenog rada, u kojima nisu ravnopravne”, tvrde iz RDA.
Podsjećaju i da ženama na selu nedostaje penzijsko osiguranje, pa zbog tako neregulisanog statusa, one su u stalnim brigama kako da dočekaju starost i od čega da žive. Isotvremeno, to nameće i “veliki rizik od siromaštva u godinama kad više ne mogu same da zarađuju”. Donosioci odluka, tvrde iz RDA, vrlo često nemaju na umu ili ne znaju okolnosti u kojima se živi na selima i na planinama. Zbog toga, uslovima koje postavljaju za poljoprivredna gazdinstva, dodatno komplikuju.
“Na primjer, čuli smo od žena iz naših priča da prerađivači mlijeka, oni koji proizvode sir, moraju imati pločice u prostorijama za preradu i na katunu i u selu. A nadležni se nijesu sjetili da, ako hoće pločice, onda moraju obezbijediti put do katuna, kojim će se one dopremiti. Nijesu se sjetili da je naš tradicionalni sir pravljen odvajkada na katunu, u drvenoj ili kamenoj prostoriji, na zemljanom podu. To, istina, nijesu striktno ženska pitanja, ali žene su ključne i za seoski turizam i za proizvodnju sira i drugih proizvoda, pa ih se i te kako tiču ove politike”, objašnjavaju iz RDA
Prema iskustvima, koje su podijelile, tokom kampanje “Nevidljive žene Crne Gore”, gotovo ni jedna od domaćica i planinki nije imala lak životni put – “mučili su ih strahovi i nesigurnosti, brinule da se ne obrukaju neuspjehom, često ih okruženje nije razumjelo”. Međutim, zajednički su im i “krvavi”, često, neplaćeni rad, upornost i riješenost da, u okruženju bez mnogo mogućnosti i puno predrasuda, ostvare svoje ciljeve.
Gordana Jokić iz Plava, svako ljeto provodi na Vujovom katunu na Čakoru. Za publikaciju RDA, ispričala je da nije naslijedila ništa od porodice, jer “u to vrijeme nije bio običaj da se odivama išta ostavlja”. Ni kod Jokića se ništa od imovine ne vodi na nju. Nema niti jednog dana radnog staža. Oduvijek se bavi poljoprivredom i kućnim poslovima, a svi prihodi od poljoprivrede se vode kao porodični prihodi, iako je najveći dio posla na njenim leđima. Seoskim turizmom je počela da se bavi prije nekoliko godina, kada je na ovoj teritoriji sprovođen projekat Katunski put, a njena porodica bila je jedna od odabranih za podršku. Familija, a ni okruženje, nisu imali velikog razumijevanja za Gordanino interesovanje za bavljenje seoskim turizmom, “jer su mislili da je to zanos i fantazija”.
Slična je priča i Milijanke Pešić, rođene u Vraneškoj dolini. Majka je osmoro djece, a za kampanju RDA ispričala je kako je od “roda” naslijedila “tkane stvari, uspomene, običaje i ništa od nekretnina”. Ni danas se ništa na nju ne vodi. Uprkos tome, okosnica je uspješnog gazdinstva čije je djelatnost, prije svega, proizvodnja hrane i seoski turizam.
Za kampanju posvećenu “nevidljivim junakinjama”, koju je podržala ambasada SAD u Crnoj Gori, o svom životu i poslu govorile su i Kolašinka Gordana Dulović, Žizela Marković, “pijanistkinja koja pravi koziji sir”, Mia Jokanović “planinka iz Foče”, te Gordana Stevović, koja se vratila iz Italije i u rodnom Žabljaku počela da se bavi seoskim turizmom… Dio kampanje je i biografija viskoškolke Danke Šekularac iz katuna Suvodo. U publikaciji su objavljene i priče majke i ćerke, poljoprivrednica Mire i Jovane Bogavac, kao i zvanično najbolje domaćice 2022. godine Vere Pavićević, planinke iz žabljačkog sela Kovčica. Kako je grad zamijenila selom ispričala je i Ermina Redžematović iz Plava.
Žene predstavljene u publikaciji RDA, svojim receptima, doprinijele su objavljivanju zbirke planinskih jela Crne Gore “Gorska trpeza”, i većina njih se nalazi na istoimenoj gastroruti. Sve predstavljene žene su takođe i članice Udruženih seoskih domaćinstava Crne Gore, organizacije koja okuplja porodice aktivne u seoskom turizmu. Većinu povezuje i tematska turistička ruta Katunski put, koja povezuje katune na nekoliko crnogorskih planina.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice