Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMATURG: Ko će zalupiti vrata

Objavljeno prije

5 godina

na

Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane

 

MONITOR: Kako vidite ono što se dešava u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora je početkom 2020. godine još jednom dokazala da je politički nezrelo društvo. Njeni stanovnici u najvećem broju imaju ista politička shvatanja kao i 1990. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je vratio na površinu onu duboku i mračnu političku misao koja je harala Crnom Gorom prije tri decenije. Ta zla i ratnohuškačka misao koju su zajedno gajili dva, danas tobože suprostavljena, tabora, bila je prerušena posljednjih 10-15 godina. Zaogrnula se italijanskom modom, bogougodnim i demokratskim riječnikom, demagogijom, crvenim ili narandžastim kravatama, a srpstvo se mijenjalo za  crnogorstvo i obrnuto ka’ što smo mi ka’ đeca mijenjali sličice. Zahvaljujući ovom zakonu, čini mi se da su neki jedva dočekali da se priklone vlastima, neki da se vrate mantijama SPC, a neki i pod šinjel Gogoljev, ali onog Gogolja koji se nadmudrivao sa Džejmsom Bondom.

SPC javno manifestuje snagu svoje organizacije, koja je protekle tri decenije bila leglo velikosrpske ideologije. Đukanović je dodao gas pred izbore da na cilj stigne kao veliki Crnogorac koji jednog dana obnavlja CPC, drugog dana hoće jedinstvenu Pravoslavnu crkvu, dok trećeg razmišlja da li je toplo more kod Majamija. Pri tom mu nijedan DPS-ovac, a kažu da među njima ima velikih Crnogoraca, ne smije saopštiti istinu veliku kao Lovćen – da je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena na Lučindan 1993. godine prvenstveno od strane crnogorskih liberala.

Većina ljudi ovih prostora zaboravlja, pri današnjim nježnijim tonovima vrha SPC, onaj kočijaški vokabular njenog mitropolita Amfilohija kojima je „čašćavao“ mnoge Cetinjane i Crnogorce koji su obnovili CPC.

Ovako ušančene, obije strane ne žele promjene. Takvo stanje odgovara generalima dvije vojske. Amfilohije bi da zadrži imovinu, kojom gazduje kao srpskom teritorijom nad kojom država Crna Gora nema nikakvih nadležnosti. Taj politički prevarant i ratni huškač vrlo dobro zna da je današnja imovina SPC bila imovina države Crne Gore koja je oteta srpskom okupacijom 1918.  U tome mu pomažu sve prosrpske partije, ali mitropolit Amfilohije ipak ima najveću pomoć od DPS-a i Đukanovića. Čim takva iskompromitovana i korumpirana struktura počne braniti vrijednosti one moralne Crne Gore s početka 90-tih godina, vjernicima SPC dajete šansu da vas ospore. Ipak, mislim da je ovo samo predstava za javnost, dok se partneri Milo i Risto dogovaraju iza leđa svih nas.

MONITOR: Stvari su postavljene tako da se društvo dijeli u rovove, i bira između predsjednika države Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija.  Kakav je to izbor?

VUPUROVIĆ: Crnogorsko društvo nije polarizovano zbog usvajanja ovog Zakona. On je samo doprinio da ta polarizacija bude mnogo vidljivija, zbog protesnih litija SPC. Žalosno je što ogromna većina građana ove države misli da su jedina dva izbora predsjednik Đukanović i mitropolit Amfilohije. Nažalost,  sljedbenika je  mnogo, i sa jedne i sa druge strane.

Mnogi koji brane ovu vlast i Đukanovića, prećutkuju činjenicu da su baš oni uništavali mogućnost da se ideja o moralnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi raširi Crnom Gorom. Crnogorska pravoslavna crkva nije neprijatelj braći Srbima. Nažalost, ljude koji žele svoju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, SPC i sve prosrpske političke organizacije, a posebno DF i Demokrate, smatraju neprijateljima i sektašima.

Sjetimo se demagogije Demokrata Crne Gore koji su govorili da su za ravnopravnost svih građana Crne Gore. Ovaj Zakon je bio lakmus papir za prikrivenog Bečića – čim se spomenula CPC, oni odstupiše i saopštavaju da priznaju samo SPC. Zašto nisu za ravnopravnost SPC i CPC? Kome bi to smetalo, osim velikosrpskim nacionalistima koji misle da ljepše izgledaju uz crvene kravate.

Od 1990. godine do kraja decembra 2019. godine, nema nijednog svještenika SPC koji je rekao da je CPC bila autokefalna i da ima pravo da postoji. Govorili su da je to laž. Srećom, Amfilohije je sad, u mjesec dana, dva puta javno saopštio da je CPC bila autokefalna.

Zašto sad rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, kojeg smatraju za reformatora SPC u Crnoj Gori, javno ne saopšti da je svih ovih 30 godina Amfilohije obmanjivao građane Crne Gore? Zato što je vojnik SPC, a ne nikakvo novo lice crkve. Đe je njegovo razumijevanje za građane crnogorske nacionalnosti kada olako izgovara stavove da je „crnogorska istorija – srpska istorija“, a da je ovo „jedan isti narod – Srbi, samo se danas zbog politike neki od njih zovu Crnogorcima“. Pokušavam da zamislim nekog američkog svještenika koji bi njihovoj javnosti iznio stav da je američka istorija – engleska istorija. Mislim da bi mu prvo izmjerili temperaturu. A  čudno je da državna vlast i javni servis Amfilohijevu izjavu svakodnevno ne emituju, da bi je čuli svi učesnici litija i molebana SPC?

Razumijem da se nekome ne dopada zakon i da protestuje protiv njega, ali ne mogu da shvatim da zbog toga šeta iza svještenika koji su podržavali i dalje podržavaju ratne zločince kao što su Draža Mihajlović, Karadžić, Mladić i Šešelj. Mene bi bilo sramota.

MONITOR: Je li to zaista naš jedini izbor?

VUŠUROVIĆ: Mišljenja sam da je u ovakvoj situaciji nekompromitovana Crnogorska pravoslavna crkva mogla biti još jedan izbor. Ona je na čelu sa Mitropolitom Antonijem Abramovićem ratnih godina održala čas morala Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je vrh podržavao ratne zločince. Nakon njega, Mitropolit Mihailo je vremenom postao duhovni član glavnog odbora DPS-a, tako da je on  već odavno samo ruka braće Đukanović.

Mihailu je, u ovoj predstavi produkcije DPS-SPC, pripala uloga „strašila“ za  vjernike Mitropolije Crnogorsko-Primorske. Njegova glavna uloga je bila gostovanje u emisiji hrvatskog desničara i fotografisanje sa simpatizerom ustaša Hasanbegovićem. To je Đukanovićev dar Amfilohiju. Opet je dato gorivo njihovim vjernicima da ponavljaju da je CPC ustaška crkva. To što ogromna većina vjernika te crkve ćuti o svim fašističkim postupcima njihovih vjerskih poglavara, najbolje govori o kapacitetu njihovog shvatanja antifašizma, dok bi se o njihovoj mržnji prema Cetinjanima i CPC mogli napisati mnogi naučni radovi.

Vjerujem da i u organizaciji i među svještenstvom CPC ima ljudi koji ne služe aktuelnoj vlasti i koji se protive užasnim potezima Mihaila Dedeića. Zbog svih nemoralnih postupaka, Mihailo bi trebao da odstupi sa mjesta poglavara CPC i time spasi obraz našoj crkvi.  No jedino je Stara Garda LSCG pozivala Mihaila na moralnu odgovornost – niko se tom apelu od crnogorskih institucija ili političkih organizacija nije pridružio. Mnogi od njih osude velikosrpski fašizam, dok im ovaj naš, crnogorski, izgleda ne smrdi, posebno ako dolazi od svjetovnog ili duhovnog gospodara. Đe je čuveni antifašista Dragan Radulović iz Matice crnogorske? Ćuti kao zaliven o postupcima poglavara CPC, da bi se opet pripeo na vrh Orlovog krša kod Gospodara Đukanovića usput čekajući novu uplatu od režima.

MONITOR: I Đukanović i mitropolit Amfilohije imaju zajedničku, ratnu prošlost. Kao dramaturg koji se bavio ratnim zločinima, kako vidite tu činjenicu?

VUŠUROVIĆ: Crna Gora nije sprovela lustraciju. To je jedan od najvećih problema našeg društva.  Predsjednik Crne Gore je bio dio ekipe koja je izvršila državni udar 1989. godine; služio je ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću; napadao Dubrovnik đe je poginulo preko 160 građana Crne Gore; mrzio je šah zbog šahovnice; isticao se u ratnom huškanju; progonio je članove i simpatizere LSCG jer su bili za nezavisnu Crnu Goru; bio je vrh vlasti države koja je izršila ratni zločin otmice putnika iz voza u Štrpcima; bio je premijer čija je policija počinila ratni zločin Deportacije Muslimana/Bošnjaka pod nož Radovanu Karadžiću. Taj ratni zločin nikada nije kažnjen. Sad najavljuje da će otići i u Srebrenicu. Sramota! Čitao o Drugom svjetskom ratu i o Trećem Rajhu, ali nisam naišao na podatak da je ijedan pripadnik vrha nacističke vlasti pošao u Aušvic nakon oslobođenja – a da nije bio uhapšen.Stidi li se gospodin Đukanović svoje političke biografije? Da li je kad ponudio ostavku? Nije nikad od 1990.

Amfilohije je od početka svog boravka na Cetinju vrijeđao Crnogorce govoreći da smo Đilasova kopilad. Upoređivao ns je i sa volovima. Sokolio je Crnogorce dok su napadali Dubrovnik, gostio  ratne zločince, blagosiljao ih i dodjeljivao im ordenje govoreći da su heroji. Varao je građane da Crnogorska pravoslavna crkva nije bila autokefalna. Mitropolit Amfilohije se ni dan danas ne stidi svih svojih ogavnih izjava i postupaka.

Nema sreće za društvo kada su joj političke elite i crkveni velikodostojnici opterećni hipotekom ratnog huškanja i ratnog zločina. Sa  radnom biografijom predsjednika Đukanovića i mitropolita Amfilohija možemo se samo stiđeti pred civilizovanim svijetom koji ima normalna shvatanja morala i časti.

MONITOR: Kao neko ko je bio u LSCG, koliko vam se Crna Gora danas čini daleko od građanskog društva? Bliže ili dalje nego devedesetih?

VUŠUROVIĆ: Ova situacija donekle podsjeća na izbor iz 1998. godine – DPS ili SNP. Svi zaboravljaju da je postojao još jedan izbor – LSCG. Međutim, tih je godina zahvaljujući režimskoj propagandi LSCG proglašen za državnog neprijatelja, dok se Milo mnogim Crnogorcima javio kao Isus Hrist. Nakon svih napada i izdaja, LSCG je ugašen 2005. godine. Prije desetak godina, na svom FB profilu sam obilježio godišnjicu osnivanja te partije stihovima Vita Nikolića: „Drumovi će poželjeti ludaka, a ludaka više biti neće biti“. Da smo daleko od građanskog društva, čovjek bi se možda i mogao nadati da će kad-tad doživjeti demokratizaciju istog. Smatram da smo udaljeni svjetlosnim godinama od te tačke, a motor nam na svemirskom brodu, koji jako podsjeća na automobil inspektora Dragoljupčeta, ne radi. Samo se čeka ko će zalupiti vrata! Orevuar Montenegro!

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo