Fotografiše ljude i njihove navike, oridjinale, ulice i kuće rodnog Nikšića. Svuda prisutan.Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i naravi. Omiljen. Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. U dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima, kojih iima 600, raznih marki
Željko Šapurić, jedno je od onih prepoznatljivih lica grada pod Trebjesom. Srešćete ga, gotovo uvijek, sa nikon aparatom oko vrata. Spremnog da zabilježi svaki trenutak i svaki važan dogadjaj u gradu, da, kako kaže ” ljudima i stvarima produži trajanje”. Fotografiše ljude i njihove navike, oridjinale, ulice i kuće njegovog rodnog Nikšića. Uvijek i svuda prisutan. Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i blage naravi. Omiljen medju sugradjanima.” Kad prolazim ulicom moram bježati da me ne svrate na piće”, kaže.
.Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. Ovdje, u dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima. Pogled luta po izloženim eksponatima. Oni svjedoče koliko se svijet izmijenio od onog vremena kad smo u fotoaparate ubacivali celuloidne rolnice filma, a onda nestrpljivo čekali da ih fotograf razvije. Željko je ovdje skupio, kao nijeme svjedoke, prošlog vremena aparate i opremu sa kojom se nekad radila fotografija. Ukupno 600 aparata. ” Volio bih da ih mogu negdje izložiti, pokazati i pričati o tom vremenu i tom načinu rada.Mislim da će opštinski autoriteti imati razumijevanja za to i da će se ta moja želja ostvariti. Želim da napravim prostor gdje bi mogli da dodju i učenici i turisti i da svi ovi eksponati ispričaju svoje priče, a imali bi dosta toga da kažu…”
Većina skupljenih aparata proizvedeni su u Rusiji -. zenit, lajka, zorkin. Ali dosta je i onih na kojima su oznake – canon, nikon … Koliko vrijedi ova kolekcija? Željko spremno odgovara: ”Za mene vrijedi mnogo’. Onda objašnjava da samo u Staroj Pazovi i Indjiji postoje njemu slični kolekcionari. Dodajmo i mi, da je kolekcionar iz Azije, na aukciji u Beču, za lajku iz 1932. platio 1, 3 milion eura.
Aparate skuplja čitav život. Neke je kupovao i skupo plaćao, neke dobijao na poklon. Najdraži su mu stari aparati, a posjeduje stotinjak starijih od jednog vijeka. Medju njima i lajka. ” Lajku mi je poklonio pokojni Slobo Živković, a njemu, nekad davno, nikšićki fotograf Veljko Tadić. Bombardovanje Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata 1944. godine snimano je baš ovim aparatom” .Posjeduje i dva salonska aparta iz 1905. a i dva aparata korištena u špijunske svrhe, proizvedena pedesetih godina prošlog vijeka, ‘Kiev 30 i raritet, najmanji analogni aparat na svijetu. Fotoaparat sa pločom i objektivom, napravljen je prije 120 godina. Prje petnaestak godina Šapurić ga je kupio kupio od Toma Lukovića iz Ivanjice. Stiglo je pismo na kojem je pisalo:” Željko Šapurić, Nikšić, adresu ne znam, nadjite ga…” I našli su ga. U pismu je bio i broj telefona i kontakt je uspostavljen…“
” Aparat zenit pripadao je vojsci. Kad se rasklopi dug je skoro metar i po. Liči na pušku i ima objektiv od 200 mm. Svi ovi aparati u funkciji su, sa svima bi se i danas moglo fotografisati, ali specijalne hemikalije i neohodni premazi nisu jeftini…” objašnjava Šapurić.“ Sprava sa metalnom pločicom i potpisom Iskra, made in Yugoslavia je kinoprojektor. ” Prevozio se nekad autobusima do škola po selima. Imam ovdje i platno na kojem su u to vrijeme, filmovi prikazivani”, priča Šapurić
Rodio se na uglu ulica Vuka Mićunovića i Karadjordjeve. Iz dvorišta, vidjela se fotografska radnja Branka Vujanovića.” Zurio sam neprestano u nju”, sjeća se Šapurić. ” Pamtim svaki detalj te radnje. Sad bih je mogao nacrtati. Veliki prozor, vrata, pa onda druga uža vrata, koja su vodila prema komori gdje su se slike radile.” Fotografija i kamera lagano su ulazile u svaku njegovu poru, vene i krvotok. ” Ulazio sam u njegovu radnju sa posebnim strahom i poštovanjem. Lako u sjećanje mogu vratiti Brankov lik, strogi izraz i čvrsti stav, ali i ponoviti svaku njegovu riječ. Sve što sam od njega čuo i naučio važi za sve foto aparate i danas”.
Tu, u radnji Branka Vujanovića, dočekao je Željko da se ispuni njegov dječački san, da mu otac kupi fotoaparat, a meštar Branko stavi prvi film u njega. Te davne 1969. napraviće Željko prvu i jedinu fotografiju nikšićkog oridjinala Stevana Vukovića. Onog, kojeg se sugradjani sjećaju iz dana bombardovanja Nikšića, aprila 1944.godine. Bombe su padale po gradu, a neko veli: ‘Čiji su ovo avioni?’ Stevan je spremno odgovorio. ‘ Ne znam čiji su avioni, no su bombe naše”.
Jedinu fotografiju, koja je ostala kao sjećanje i na drugog nikšičkog oridjinala, Petra Stolicu, napravio je Željko.
”Svaki prijatan i manje prijatan dogadjaj, poslednjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom.Teško je kamerom bilježiti teške porodične tragedije, saobraćajne nesreće…Od mene se kao novinskog reportera očekuje da sve to fotografišem. Ali, ima momenata kada ne mogu da podignem kameru i okrenem objektiv prema čovjeku. Da slikam ljude koje privode u policijsku stanicu i hapse. A mnoge od njih poznajem…”
Biti uspješan u ovome poslu znači voljeti ga – tvrdi majstor fotografije .I napominje: „ Teško je objediniti ljubav prema ovom poslu i stvarni život.” Ipak, nadje vremena da sa objektivom svog aparata prodre u tajanstvenu i mističnu tamu crkvenih porti, fotografiše lica monahinja, napravi portrete monaha, slika unutrašnjost džamija, ili fasade nikšićkih zgrada i bulevare prekrivene snijegom…” Najdraže mi je da, običnog dana u proljeće, slikam fasade, zgrade i ulice Nikšića jer tada je najmanje sjenki. Možda moje fotografije sada ne vrijede mnogo, ali za stotinjak godina one će biti svjedoci vremena u kojem smo živjeli”. Baš kao što su i one hiljade fotografija i razglednica starog Nikšića koje je Željko sakupio, svjedočanstva onog nekog davnog vremena.
Željko posjeduje i oko 600 knjiga i monografija svog grada i brojne dokumentarne zapise iz nekih prošlih decenija. Na policama ukoričen komplet lista Onogošt koji je izlazio prije Drugog svjetskog rata, kolekcija fabričkih listova Željezare i Boksita, primjerci lista Poznanstva, koji su izdavale nikšićke osnovne škole… Katalozi i plakati sa svih izložbi održanih u Nikšiću posljednjih dvadeset godina. Čuva Željko saobraćajnu dozvolu za bicikl izdatu 1937. , oružani list iz 1920. , njemački ausvajs, i dozvolu za kretanje ovjerenu četničkim žigom.
Na zidovima brojne fotografije. Crno bijeli portreti Stojana Cerovića i Miška Petkovića. Kod njih je usavšavao znanje o fotografiji. Njegovi idoli, Branko Šobajić i Milić Obrenović, prvi nikšićki fotografi na vidnom su mjestu. Tu je i fotografija Željka Šapurića sa Emirom Kusturicom. Naparavljena u stanu doktora Mikija Medenice, u vrijeme kada je ovaj liječio Emirovu majku u bolnici Brezovik. Na isječku iz novina dvije lijepe mlade djevojke. Fotografija napravljena davne 1980. Sjećanje na slet koji se na Dan mladosti održao u slavu preminulog predsjednika Tita. Jedna od djevojaka sa slike, Vesna , postala je majka njihovo troje djece, a druga, Dara, njihova kuma.
Vrata ateljea zatvaraju se, a mi se sjećamo riječi slikara Miša Vemića, izgovorene tokom otvaranja Željkove 15. samostalne izložbe te 2017. „ Onaj ko dodje u Nikšić ne mora poznavati ljude.Dovoljne su njegove fotografije da upozna i ljude i psihologiju ovog kraja”..
Sin Milan naslijedio je i očev talenat i ljubav prema fotografiji. Ponosno Željko priča o njemu najdražoj fotografiji, koju je napravio njegov sin. Trebao je da za redakciju lista Dan fotografiše meč Sutjeska – Mladost, ali je ležao u bolnici .Njegov, tada trinaestogodišnji Milan, otišao je na utakmicu, napravio fotografiju. Milanova fotografija objavljena je na naslovnoj strani.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice