Crna Gora je već dvije decenije u negativnoj tranziciji. Umjesto obične tranzicije ona je izabrala „antibirokratsku revoluciju”. Rezultat: poharana preduzeća, rasprodana obala i resursi, divizije nezapošljenih, najveći socijalni jaz u Evropi, bujaju korupcija i kriminal. BURNE GODINE: Komunistički režimi istočne Evrope padali su, jedan za drugim, kao kule od karata, srušen je Berlinski zid, ujedinjena je Njemačka… Dok su u zapadnim republikama bivše Jugoslavije osnovane političke stranke koje su tražile demontažu sistema socijalističkog samoupravljanja, mlađani sekretar Saveza komunista Milo Đukanović predložio je da se narod na referendumu izjasni da li želi višepartijski sistem!
Krajem osamdesetih godina prošloga vijeka u Crnoj Gori je na vlasti anemična i mediokritetska generacija crnogorskih komunista i inteligencija koja, sa par časnih izuzetaka, nije shvatala procese u zemlji i okruženju. Dakle, u vrijeme Memoranduma SANU, antibirokratske revolucije, Miloševićevih mitinga istine (u Nikšiću je čak održan miting gladnih koji su organizovali profesori podgoričkog Univerziteta, udarne pesnice Beograda u Crnoj Gori!), u ovoj republici se i ne sluti da je ona po uzoru na Hitlerov ,,Anšlus Austrije iz 1938. godine”, te 1989. godine pripojena Srbiji i da srlja pravo u rat. Instalirani su na vlasti ,,lijepi, mladi i pametni”, odnosno najbolji učenici prethodnih čelnika. To je bio pouzdan znak da će se nastaviti sistem bahatosti, dovitljivosti, straha, neizvjesnosti i manipulacija. I još važnije: Tito je Crnogorce ranije uspio, u najvećoj mjeri, uvjeriti da će dovijeka moći živjeti na državnoj cucli i od poslušnosti vlasti, a ne od rada i znanja.
Milošević, uz to Crnogorac po obje linije, bio je odlična zamjena: narod je instinktivno osjećao da se njegova ogromna strast za vlašću i njihova duhovna i svakojaka inertnost sijeku u jednoj tački koja može postati uporište ,,novog poretka i nove velike države”.
PENZIJE NA TOČKOVIMA: Miljenici Beograda u Crnoj Gori nikada nijesu izašli iz sistema u kojem su rasli: zato su oni brižljivo čuvali i usavršavali raniji sistem. Ako se mora dozvoliti višestranačje, onda ćemo mi osnivati stranke, ako treba privatizovati kompanije onda ćemo, preko fondova, mi njima upravljati, a ako i to ne može onda ćemo ih davati našim povjerljivim ljudima, ako treba da se uvozi, naši će kadrovi to raditi. Ništa se ne smije prepustiti slučaju.
Posebno ne šverc. Taj je posao doveden do savršenstva. To što svi znaju da je riječ o nelegalno zarađenom, malo koga zabrinjava. ,,Snalaženje” je, uostalom, istorijski kod ovog naroda. ,,Idu nam penzije”, govorili bi umirovljenici kada bi gledali kako crnogorskim drumovima špartaju kamioni prokrijumčarenih cigareta.
Stvorena je antipreduzetnička klima, njegovan ambijent u kojem vlada o svemu odlučuje, privatizacija nije iskorišćena za jačanje tržišne strukture nego za jačanje vlasti. Cijeli sistem je temeljen na budžetskoj potrošnji, na stimulaciji uvoza svega i svačega, a ne izvoza. Društvo se opredijelilo za varanje, a ne za stvaranje.
Zato tvorac crnogorskog ekonomskog čuda Veselin Vukotić ni krajem 2009. godine ne želi ocjenjivati tranzicioni put naše zemlje. ,,Pravu će ocjenu dati ljudi koji imaju distancu u odnosu na to vrijeme. Oni će biti mnogo objektivniji nego mi direktni učesnici”, reći će guru naših neoliberala.
POLITIKA NAJPROFITABILNIJI BIZNIS: Bolno je zaista suočavanje sa činjenicama. Govoriti danas o crnogorskoj tranziciji znači zapasti u duboku depresiju. Zato državni i paradržavni instituti ne prave analizu o tome što je ona donijela Crnoj Gori, iako je materijala dovoljno. Tek nekoliko podataka.
Krajem osamdesetih u vrijeme posljednjeg jugoslovenskog premijera Anta Markovića prosječna plata u Crnoj Gori iznosila je oko 700 tadašnjih maraka (što je ekvivalent današnjih 700 eura). Danas je prosječna zarada za trećinu manja nego prije 20 godina. Nezapošljenih je zvanično 12 odsto, ali je stvarna nezapošljenost bar dva puta veća. Za jednog penzionera rade 1,4 zapošljenih, dok je taj omjer ranije bio dva puta veći. Četrdeset odsto stanovništva živi na granici egzistencijalnog minimuma. Jaz između bogatih i siromašnih je najveći u Evropi. Tužno bi svakako bilo nabrajati preduzeća koja su izgradila poslijeratnu Crnu Goru, a kojih više nema ili su u procesu nestajanja. Crna Gora danas praktično ima više političkih partija nego uspješnih preduzeća. Politika je postala najprofitabilniji biznis.
U uspjehe Vlade bi mogli ubrojati tek uvođenje eura i izgradnju tunela Sozina, te nekoliko drugih manjih infrastrukturnih projekata. Malo, nedovoljno, neprimjereno evropskoj Crnoj Gori. A bez viza smo po Evropi putovali i prije dvije decenije.
ZAVISNI OD TUĐEG NOVCA: U posljednje tri godine Crna Gora je bilježila visoke stope rasta, ali to nije donosilo nova radna mjesta niti je podstican izvoz. Od turizma ova država više gubi nego što dobija. Sve se praktično svodilo na prodaju đedovine strancima i uzimanje kredita. Zemlja je postala zavisna od tuđeg novca.
Zato je ekonomska kriza u Crnoj Gori autohtona, a ne uvezena, i označila je trenutak istine. Ona je pokazala da smo od 2006. godine imali nekvalitetan, zavaravajući rast koji je rezultirao stečajevima i nezaposlenošću, odnosno urušavanjem čitavog sistema. Zato sada Vlada panično traži 200 miliona eura da pokrije budžetski deficit i prodaje ostatke ostataka porodičnog srebra.
Dugovi i rate brzo dolaze na naplatu. Bankroti i otpuštanja radnika obilježiće naredne dvije godine. Crna Gora je upala u živo blato u koje sve više propada kako se očajničkim batrganjem iz njega pokušava izvući. Zato će se možda pobjednici tranzicije nekako izvući, Crna Gora teško.
Zbog toga nama, danas i ovđe, prije svega, treba istinita interpretacija ove dramatične zbilje. Sloboda i razvoj se događaju zajedno sa potrebom za istinom.
Strah od rješenja
Nacije ne spašava um, već čvrstina i karakter. A čvrstina slabi kada je svijest prazna i kad čovjeka pokreće isključivo lična korist. Nikada u istoriji Crne Gore kao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije rastočena tolika količina energije. Upravo je žestina bila pouzdan znak njezinog kratkog trajanja. Zato je žilavost nacije oslabila, a karakter se srozao. Zbog toga je sada tako malo snage i spremnosti kod političkih, kulturnih i intelektualnih elita da se razriješi ova nepodnošljiva drama. Strah od rješenja je zahvatio Crnu Goru i on je prekrio neophodnost otpočinjanja stvarne tranzicije privrede i društva, kao i preispitivanja prošlosti.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice