Slučaj ubistva mještanina Petnjice Meha Agovića i odluka Višeg suda da se jedan od optuženih za to svirepo ubistvo uputi na psihijatrijsko posmatranje u Dobrotu, bio je inicijalna kapisla za protest u Petnjici, prvog dana ove sedmice.

Mještani su izrazili otvorenu sumnju da se radi o korupciji u sudstvu. „Nadamo se da država neće dozvoliti da Meho na ovaj način po drugi put bude ubijen”, čulo se na masovnoj protestnoj šetnji u Petnjici.

U bjelopoljskom Višem sudu u toku je suđenje Alenu Piljeviću i Vesku Agoviću iz Berana, zbog toga što su, prema optužnici, u selu Vrbica 22. februara prošle godine iz koristoljublja ubili tridesetsedmogodišnjeg Meha Agovića. Sud nije donio presudu već je jednog od ubica poslao na psihijatrijsko posmatranje. Dva dana ranije rodbina ubijenog Agovića štrajkovala je glađu ispred suda, ali su štrajk prekinuli nakon razgovora sa predsjednikom suda Tofilom Žujovićem.

Mehovi rođaci izriču teške optužbe. Tvrde da je ,,neko iz suda” navodno uzeo novac od sestre Alena Piljevića, koja živi u Italiji, kako bi on bio proglašen ludim i tako izbjegao kaznu.

Meho Agović je živio sam u kući. Bio je omiljen u selu. Komšijama, rođacima i prijateljima za sitnu naknadu donosio je penzije i druge novčane pošiljke iz pošte, u nekoliko kilometara udaljenoj Petnjici.

Svirepo je ubijen. Policija je brzo otkrila i uhapsila Veska Agovića i Alena Piljevića iz Berana.

Vještak sudske medicine dr Nemanja Radojević na suđenju je objasnio da je Meho Agović zadobio najmanje jedanaest, a najviše petnaest udaraca „jako zamahnutim mehaničkim oruđem, najvjerovatnije drškom od sjekire”. Ubice su Mehovo tijelo gurnuli u potok pored puta, i tako ga ostavili, iako je davao znake života. Kod njega su našli dvije hiljade i četiristo eura. I jedan i drugi optuženi od ranije su poznati policiji i dovođeni su u vezu sa nizom oružanih pljački i provala zlatara i kladionica u Beranama.

Sudski vještak, neuropsihijatar dr Mirsad Ljuhar, na jednom od pretresa kazao je da je Alen Piljević bio uračunljiv u trenutku izvršenja ubistva, ali ,,ako bi se uvažila izjava optuženog da je imao tegobe, ispade u sjećanju i druge probleme, njegova uračunljivost bi trebalo da bude smanjena, ali ne bitno”.

On je to rekao nakon Piljevićevog iskaza da nije u stanju da iznosi odbranu, jer se psihički osjeća loše – ne spava i ima razne tegobe. Dr Ljuhar je kazao da je iz medicinske dokumentacije zaključio da je Piljeviću u zatvoru propisana terapija koja se daje isključivo težim duševnim bolesnicima, a da pri tom ni u jednom nalazu optuženi nije dijagnostifikovan kao psihijatrijski bolesnik.

To je rođake ubijenog navelo na sumnju da se priprema olakšica Piljeviću. Dr Ljuhar je konstatovao ,,da bi zbog svih dilema bilo potrebno posmatranje optuženog u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa”. Objasnio je da to ne bi tražio ,,da je optuženom propisana adekvatna terapija, jer je na ponašanje Piljevića mogla uticati neadekvatna terapija”.

Rodbina ubijenog Agovića najavljuju da se neće tako lako pomiriti sa odlukom Višeg suda. Namjeravali su da ove sedmice, nakon protesta u Petnjici, autobusima krenu u Bijelo Polje. To je prolongirano zbog procedure oko prijavljivanja skupa. Teško je očekivati da se odluka suda promijeni, osim ako to ne uradi Apelacioni sud.

Ne bi bilo prvi put da se iz bjelopoljskog Višeg suda zbog svirepih ubistava ide „na liječenje” umjesto na robiju. U ovom kraju još je svježe sjećanje na slučaj Rizva Babačića.

Babaćić je u januaru 1997. ubio svog rođaka u sopstvenoj kući u bihorskom selu Tucanje. Imućna familija potkuplivanjima pokušava da mu kupi slobodu. I uspijeva. U ispovijesti Vijestima 2001, Babačić svjedoči da je kupio dijagnozu šizofrenije uz dodatak da je opasan po okolinu i neizliječiv. Umjesto u zatvor, Babačić završava u duševnoj bolnici u Dobroti. Po sopstvenom priznanju, iz bolnice je izlazio kad je poželio.

Prije godinu dana Babačić je za TV Vijesti ponovo svjedočio o tome kako četiri godine nakon ubistva bježi iz Dobrote i Crne Gore. Prvo u Beograd, pa u Kopenhagen, zatim u Njemačku. Što sve pare mogu u Crnoj Gori svjedoči i to da su Babačiću, dok je bio u Njemačkoj, rođaci izdejstvovali umrlicu. Izdala je bjelopoljska bolnica i na njoj piše da je umro 14. marta 2001.

Njemačka policija ga 2003. po crnogorskoj potjernici hapsi. Nakon deportacije Babačića premještaju iz jedne duševne bolnice u drugu – Dobrota, Niš, Beograd.

,,Nakon što sam par puta došao kući iz Beograda na vikend, vratili su me u junu 2006. u Bijelo Polje”, kaže Babačić. Tada slijedi obrt. Čovjeka zvanično bolesnog od neizliječive šizofrenije i opasnog po okolinu, u bjelopoljskom Višem otpuštaju na kućno liječenje. Babačić je potpuno slobodan, uz uslov da za tri godine ne pokaže agresivnost.

Rođaci ubijenog Agovića se plaše ponavljanja ovog scenarija. Piljević na početku suđenja nije želio da govori, tvrdeći da je psihički bolestan, a ,,progovorio” je nakon što je vještak dr Mirsad Ljuhar utvrdio da je sposoban da iznese odbranu. Vještak je kazao i da ne postoji nijedan dokaz koji upućuje na to da je Piljević psihijatrijski slučaj.

Zanimljivo je da je Ljuhar konstatovao da postoji neusklađenost i protivrječnost dijagnoze i terapije koju je optuženom propisivao neuropsihijatar i da bi zato trebalo uputiti Piljevića na posmatranje. Isto je bilo i u Babačićevom slučaju. Neuropsihijatar Milija Pavićević, prema tvrđenju Babačića, mu je dao injekcije, od kojih nije mogao da se oporavi mjesecima. Ali je zato dobio potvrdu da je duševno bolesan.

Stručnjaci sa kojima smo razgovarali tvrde da u Crnoj Gori ne postoji adekvatan tretman osoba kojima sud odredi mjeru ,,obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u ustanovi zatvorenog tipa ili obaveznog prihijatrijskog liiječenja i zatvorskom kaznom”.

Za liječenje i čuvanje je nadležna Specijalna bolnica za psihijatriju Dobrota Kotor.

Upravnik bolnice Dobrota Dragan Čabarkapa za Monitor kaže da su tzv. sudski pacijenti u ranijem periodu smještani na psihijatrijska odjeljenja u zajedničkim uslovima sa ostalim bolesnicima. Kako u Crnoj Gori još ne postoji Forenzička bolnica, a broj sudskih pacijenata je tokom posljednje decenije porastao, 2006. godine formirano je posebno – sudsko odjeljenje čiji je kapacitet 21 postelja.

,,Na ovom odjeljenju, pored svih klasičnih medicinskih službi, postoji i služba obezbjeđenja koja vrši video i ostali nadzor nad kretanjem pacijenata i po potrebi interveniše. Iz datog razloga, na ovom odjeljenju se tretiraju sudski pacijenti sa težim krivičnim djelima, odnosno oni čiji tretman zahtjeva intenzivniji nadzor”, kaže Čabarkapa.

On navodi da u bolnici ne postoje sve mjere tehničkog obezbjeđenja koje karakterišu zatvorske ustanove, kao što je, primjera radi, ograda visine šest metara oko bolničkog kruga i slično: ,,Iz datog razloga, nažalost, sporadično se dešavalo da neko i od pacijenata sa mjerom bezbjednosti samovoljno napusti ustanovu…”

Prijašnji podaci govore da se od 1993. ukupno šest pacijenata sa izrečenom mjerom nalazi u bjekstvu.

Državi se ne žuri. Plan je da se do 2020. izgradi kompleks Specijalne bolnice u okviru ZIKS-a u Sužu, u kome bi se u zasebnim paviljonima smještali pacijenti sa izrečenom mjerom liječenja i zatvorskom kaznom.

Petnjičani znaju da onaj ko ima, lako može kupiti potvrdu da je lud ili mrtav. Pa su preventivno krenuli da protestuju.

Tufik SOFTIĆ
Predrag NIKOLIĆ