Četiri godine nakon privatizacije mljekare Zora, iz ove kompanije na tržište nije izašao još ni jedan proizvod, osim što su potrošači zbunjeni pojavom tetrapak mlijeka pod nazivom Lazine, firme koja je kupila beransku mljekaru. Kada se ne bi pogledala deklaracija sa strane, što većina kupaca obično ne učini, moglo bi se pomisliti da je riječ o dugo čekanom pokretanju proizvodnje jedine fabrike dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori.
Ambalaža, međutim, govori drugačije. Za Montemilk Šimšić Lazine dugotrajno mlijeko proizvodi se i pakuje u Srbiji. Tako je kupac beranske mljekare izračunao da je bolje i jeftinije pod svojim imenom naručiti mlijeko u Leskovcu, nego ga proizvesti u Beranama.
Novi vlasnici mljekare Zora su u startu saopštavali da proizvodnja dugotrajnog mlijeka sa postojećom tehnologijom u Crnoj Gori i tolikom konkurencijom u okruženju ne bi bila rentabilna. Najjeftinije je i ambalažu i mlijeko kupiti sa sve etiketom, kao kinesku majicu sa naručenim natpisom.
Očekivanja od privatizacije beranske mljekare bila su očigledno prevelika. Potpisivanju ugovora o prodaji Zore danilovgradskoj kompaniji Šimšić Lazine prisustvavao je tadašnji premijer Igor Lukšić, koji je izrazio nadu da se „trasira put kako bi trebalo raditi u budućem periodu”.
„Mislim da je to najbolji odgovor na ono što je ekonomsko-socijalna problematika ovog područja, koje je vrlo pogođeno ne samo tranzicijom već i aktuelnom ekonomskom krizom. Bez obzira što možemo reći da bilježimo rezultate koji su mnogo bolji nego zemlje u regionu ili mnoge druge u Evropi, ne treba da budemo zadovoljni samo stabilizacionom politikom. Ono što nam je bitno jeste razvoj i vjerujem da nam je to osnova da na ovom području možemo iskoristiti potencijale kojima raspolažemo”, kazao je Lukšić.
Mljekara Zora trebalo je zaista da bude veliki privredni potencijal Berana i čitavog sjeveroistoka Crne Gore. Kada se izvedu računi ispada, međutim, da deset ili više miliona eura opranih kroz međunarodni projekat Mednem, predstavljaju promašenu investiciju.
Nije nepoznato da je mljekara Zora donirana od razvijenih članica Evropske unije, i da je trebalo u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije, bilo da su bazirani na nerealnim procjenama, upozoravali su na vrijeme stručnjaci i poznavaoci prilika na terenu.
Kada je građena mljekara Zora, trebalo je, to je sada potpuno jasno, prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava.
Ti lažni parametri su, međutim, bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem, koji je podrazumijevao razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.
Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.
Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburški donatori prenijeli u vlasništvo.Vlada je tada preuzela i da vrati dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.
Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malveracije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala nerazotkrivena i nekažnjena.
Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se na očigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je odavno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.
Prvi je o tome javno progovorio inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina, odnosno proizvođača, odnosno da mu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim kombi-blokom, to jest da svi koriste mašine marke Tetra-pak za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije. Miljković je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.
Ovaj hrabri čovjek iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije.
Vrlo brzo počeo je ravanšizam i pritisci od strane poslovodstva. Miljković nije želio da sve to trpi. Najprije je napustio fabriku i jedno vrijeme se bavio privatnim poslovima. Onda mu se učinilo da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama. Nije govorio, ali možda je i dalje primao prijetnje. Razmjere pljačke o kojoj se on usudio da progovori prije više od deset godina mjerile su se milionima eura. Kao i svi zviždači, napustio je grad i državu, i sada je negdje u Srbiji.
Mljekara Zora deceniju i po poslije udaranja temelja ne radi. Nezvanično se saopštava da se u njoj proizvode neke vrste sireva koje na tržištu niko nije vidio. Milionski vrijedna fabrika svedena je na obični centar za otkup mlijeka sa sjevera i njegovu distribuciju prema jugu. Zagonetna ambalaža dugotrajnog mlijeka Lazine koje se proizvodi i pakuje u Srbiji, treba da bude utjeha za ono koje se nekada proizvodilo i pakovalo u Beranama?
Ili je to svjesno lansirana priča pred spavanje za lakovjerne birače, o još jednom velikom privrednom poduhvatu kojim Crna Gora trasira put i bilježi mnogo bolje rezultate nego zemlje u regionu ili mnoge druge u Evropi. Zar nije nešto slično kazao Lukšić u Beranama? O Zori koja nikako da svane.
Tufik SOFTIĆ