Da li je premijer Duško Marković sam u Vladi? Po načinu na koji preuzima najvažnije funkcije i zvanja pod kontrolom izvršne vlasti, mogao bi se – nakon nepunih mjesec dana njegovog mandata – izvesti i takav zaključak.
U saopštenju nakon 2. sjednice novoformirane, 41. Vlade Crne Gore, navodi se Rješenje o imenovanju Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte kojim će predsjedavati predsjednik Vlade Duško Marković.
Nije to bilo neočekivano. Nepisano je pravilo da na čelu Savjeta bude premijer ili, makar, neko njemu odan, interesno uvezan i ideološki blizak (ako u „last minute” rasprodaji državne imovine ima bilo kakve ideologije). Pošto Marković, još uvijek, nema vlastitu verziju Veselina Vukotića i(li) Vujice Lazovića, razumljivo je da se sam prihvatio ove (ne)zahvalne uloge. Pa će sad iz prve ruke – samoga sebe – informisati o gradnji autuputa, drugog bloka TE u Pljevljima, te pregovarati o milijardama i bilijardama koje će, kako vlast kaže, biti uložene u turističke komplekse na jugu i sjeveru. Ne bude li zadovoljan postignutim, uvijek se može prisjetiti obećanja datog kada se, nakon 12 godina, opraštao od funkcije direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost/ANB (ranije Služba državne bezbjednosti/SDB): „Ono što je u mojoj glavi ostaje tajna za sva vremena”.
Kako god, već je sa naredne, 3. sjednice Markovićeve Vlade do puka stiže obavijest da je premijer na svoja pleća natovario još jednu nemalu obavezu – predsjednik je Vijeća za nacionalnu bezbjednost, dok su novi članovi tog tijela postali ministar policije Melvudin Nuhodžić, ministar vojni Predrag Bošković, ministar finansija Darko Radunović i ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović.
Doda li se ovome kako je Marković, od ranije, nosilac titule koordinatora Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti (nema informacije da se nekadašnji potpredsjednik Vlade odrekao ove funkcije nakon napredka u hijerarhiji izvršne vlasti), izgleda kako premijer, u svojim rukama, drži sve obavještajne i (na)oružane konce u Crnoj Gori. A to može biti opasno iz, najmanje, dva razloga.
Prvi je institucionalne prirode.
Vladino Vijeće za nacionalnu bezbjednost izaziva pozornost još od najave njegovog formiranja, odnosno, od prvih parlamentarnih rasprava o vladinom prijedlogu Zakona o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora Crne Gore, u proljeće 2014. godine. Jednostavno, ne zna se baš precizno –čemu , odnosno kome, to tijelo treba da (po)služi. I zašto.
Iz DPS-a su nas uvjeravali kako je zakonom projektovano Vijeće za nacionalnu bezbjednost „krovna bezbjednosna institucija u Crnoj Gori”. Širu elaboraciju ponudio je lično Marković, kao tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde. „Imamo probleme na polju korupcije i organizovanog kriminala i transnacionalnog kriminala i moramo imati tijelo odgovorno za ta pitanja od nacionalnog interesa. Tim pitanjima se mora baviti Vlada ali ne u kolektivnom zasjedanju”, insistirao je Marković.
Bivši poslanik Demokrata Velizar Kaluđerović nije bio saglasan sa ponuđenom interpretacijom. „Možemo dobiti monstrum tijelo u bezbjednosno-obavještajnom sektoru, ostavljeno bez parlamentarnog nadzora ili bilo kog državnog ograna zaduženog za njegovu kontrolu”, prigovarao je Kaluđerović uz sumnju da će predsjedništvo DPS-a biti „korisnik informacija” koje budu dolazile do Vijeća.
„Ovaj zakon ima za cilj da obezbijedi punu profesionalnost sistema bezbjednosti sa aspekta depolitizacije”, insistirao je Marković, nanovo objašnjavajući kako Vijeće za nacionalnu bezbjednost ima tehničku ulogu u sistemu. „Pitanje koordinacije između državnih organa je naš ozbiljan nedostatak i u prvom izvještaju o napratku u EU intgracijama naglašeno je da je potrebno ojačati međuinstitucionalnu saradnju”. Opet, ostalo je nejasno zašto se pitanjima bezbjednosti od nacionalnog interesa ne bi bavila Vlada u „kompletnom zasjedanju”.
Nije valjda da DPS premijeri – novi, kao i prethodni – ne vjeruje „svojim” ministrima? Ili onima koji su u Vladu stigli u ime njihovih „tradicionalnih partnera”?
Na postojanje Vijeća za nacionalnu bezbjednost ponovo nas je, ljetos, podsjetio Velizar Kaluđerović. Povod je bila aprilska sjednica Vijeća na kojoj je, prema zaključcima koji su „procurili” u javnost, Vladi sugerisano da pripremi izmjene zakona kako bi se Ivici Stankoviću i Milivoju Katniću, vrhovnom i specijalnom državnom tužiocu, smanjila postojeća ovlašćenja i umanjila mogućnost samostalnog djelovanja. Na istom mjestu – u zaključcima Vijeća – našla se i konstatcija da su ANB i Uprava policije spremne i sposobne da daju mnogo veći doprinos proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali ih u tome koči – Tužilaštvo sa Stankovićem i Katnićem na čelu!?
Parlament je, u prošlom sazivu, pokušao doći do objašnjenja ove priče, ali je vladajuća većina uspješno sabotirala sjednice Odbora za bezbjednost. U međuvremenu, nakon 16. oktobra i svega što je pratilo dan parlamentarnih izbora i (ne)izvršenog državnog udara, postala je upitna priroda budućih odnosa premijera i dvojca iz vrha državnog tužilaštva.
Da ne idemo u detalje. Sama potreba svođenje državne politike na ličnu ravan između ljudi koji, na ovaj ili onaj način, reprezentuju ovdašnje institucije, dovodi nas do drugog kompleta razloga zbog kojih nagomilavanje funkcija izvršne vlasti u rukama novog premijera ne mora biti od koristi građanima Crne Gore. Da li je Duško Marković pravi čovjek da mu, bezrezervno, povjerimo bezbjednost sebe i svoje porodice, svojih prijatelja i poznanika, svoje zemlje?
U istoj nedjelji u kojoj je Marković učvrstio poziciju prvog crnogorskog bezbjednjaka novi zločin u Budvi (dvostruko ubistvo) je, na najsuroviji mogući način, demantovao njegove, dva mjeseca stare, tvrdnje o bezbjednosti građana Crne Gore. „Poštene ljude niko ne ubija. U mafijaškim obračunima do sada nije stradao nijedan nedužan i slobodan čovjek”, hrabro je ( i netačno) ustvrdio Marković gostujući na TV Vijesti, kršeći rasprostranjeno mišljenje prema kome aktuelni premijer važi za političara koji je u javnim istupima krajnje oprezan i odmjeren.
Kestenje iz vatre morao je da vadi ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić. Po njegovoj ocjeni, „događaj u Budvi narušio je sliku bezbjednosne situacije u Crnoj Gori”. Iz čega bi se moglo zaključiti da premijer i njegov najbliži saradnik zadužen za javnu bezbjednost nijesu informisani o ratu kriminalnih klanova koji na teritoriji Crne Gore, ali i u regionu – od Beograda do Mostara – bjesni skoro dvije godine.
Ta neinformisanost, na momente, djeluje kao hronična. Valja, još jednom, podsjetiti: Dok je Marković rukovodio službom državne bezbjednosti (ANB) ubijeni su vlasnik Dana Duško Jovanović, Đukanovićev savjetnik za bezbjednost Goran Žugić, jedan od njegovih najbližih saradnika – načelnik Pete uprave SDB – Darko Beli Raspopović, pomoćnik načelnika Uprave za opšti kriminalitet Slavoljub Šćekić… Ni jedno od tih ubistava nije do kraja rasvijetljeno.
Marković je, ne jednom, istakao da žali što su brojna ubistva ostala nerasvijetljena, ali je rekao da je, u jednom segmentu te priče, potpuno miran, jer ,,Služba nije imala nikakav udio, niti podsticala te zločine”. Pa je onda, za svaki slučaj – kao iskusan političar i bezbjednjak – napomenuo „koliko ja znam… ne može čovjek sve da zna”.
Ko će znati ako on ne zna? I čemu, onda, silne funkcije s početka ovoga teksta. Ako ne odbrani „lika i djela” vrhovnog DPS komandata. I zataškavanju afera koje bi mogle ugroziti vlast. Preciznije, ljude na vlasti. To, već, ne bi bila novina.
Marković je, svojevremeno, za aferu Listing (navodne telefonske listinge koji potvrđuju kontakte Duška Šarića, Milana Roćena i Igora Lukšića) kazao da je „politički motivisana”. Aferu Snimak (audio zapisi sa sjednica partijskih organa DPS-a na kojima se utvrđuju mehanizmi kupovine glasova) ocijenio je kao „konstruisanu da bi se narušio međunarodni ugled Crne Gore”, dok je priču o navodnom prisluškivanju diplomata od strane ANB-a (i u vrijeme kada je on bio direktor) jednostavno – prećutao.
Radije je, zato, u intervjuu nekadašnjoj urednici Pobjede Vesni Šofranac (sada uređuje Dnevne novine) govorio o mukama javnih funkcionera sa neposlušnim medijima. „ Ako danas bilo kojeg predstavnika ili čelnika državne institucije stavite na naslovnu stranu u najgorem kontekstu, obično nezasluženom i bez argumenata, onda vi na njega ne vršite pritisak, nego ga ucjenjujete. U tom smislu mislim da pojedinci u državnim institucijama nijesu u stanju da izdrže takav pritisak. Ali, institucije moraju da naprave distancu od takvog ambijenta i da se takvom ambijentu suprotstave. Jer, to ugrožava društvo, opšte uslove za ukupan napredak.”
Jedno je kada ovako nešto govori političar. A nešto sasvim drugo kad je to mišljenje prvog (a možda i jedinog) crnogorskog bezbjednjaka. Zato valja biti na oprezu.
Mojkovačka priča
Duško Marković je, u više navrata, preko različitih medija i izvora dovođen u vezu sa ilegalnim duvanskim poslovima organizovanim, navodno, pod kontrolom mojkovačkog klana. Jednako uporno Marković je takve navode demantovao.
„Kao dugogodišnji direktor ANB-a, potpredsjednik Vlade i koordinator Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti”, naveo je u jednoj prilici, „nijesam upoznat sa tvrdnjama da postoji i navodno funkcioniše mojkovački kriminalni klan”. Potom je aktuelni premijer precizirao da kriminalna grupa pod tim nazivom ,,nije bezbjednosno tretirana ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.
Za razliku od Markovića, ovdašnji novinari (uglavnom) ne znaju kako se formalizuje status „organizovane kriminalne grupe”. I ko je u državi, zadužen za izdavanje tih potvrda. Opet, za razliku od Markovića, ovdašnji novinari su Mojkovac često dovodili u kontekst raznoraznih nezakonitosti.
Podsjetimo se samo jednog slučaja: podgorička Publika je još 2003, neposredno po ubistvu Zorana Đinđića, objavila da su Dušan Spasojević Šiptar, Ljubiša Buha Čume i Mile Luković Kum (vođe tzv. zemunskog i surčinskog klana) lične isprave i putna dokumenta dobijali kao da su stanovnici crnogorskih opština. Tako je, zvanično, Mile Luković imao prebivalište u Mojkovcu, u Ulici Mališe Damjanovića (Spasojević i Buha su „stanovali” u Podgorici). Iz Mojkovca su, navodno, bile i registarske tablice i oružni listovi kojima su se služili članovi ovih grupa. Zvanično objašnjenje tih tvrdnji do danas nijesmo dobili.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice