U sred kvalifikacija za Evropsko prvenstvo za rukometaše, čak tri ključna igrača napustili su selekciju Crne Gore. Vuko Borozan i Nebojša Simić su, prošle nedjelje, obavijestili Rukometni savez Crne Gore da više ne žele da igraju za svoju zemlju. Nezvanično – zato jer imaju (finansijski) mnogo zanimljivije ponude drugih reprezentacija. Navodno je za njihove usluge zainteresovan Katar, gdje igrači sa Balkana već čine okosnicu njihovog nacionalnog tima. Potom se, ove nedjelje, i Vladan Lipovina zahvalio selektoru Draganu Đukiću na pozivu i poručio da više neće igrati za reprezentaciju. Kao razlog naveo je lošu atmosferu i haotičan odnos koji vlada u nacionalnoj selekciji.
I teško da bi se bilo ko usudio da što god zamjeri na takvoj ocjeni.
Iz Rukometnog saveza Crne Gore reagovali su ekspresno – saopštenjem: ,,Boje Crne Gore braniće oni kojima je Crna Gora u srcu, a RSCG nastavlja sa započetim projektima”. Priča o srcu i patriotizmu očigledno ne pomaže, jer se rukometna reprezentacija konstantno osipa. Darko Stanić, Ivan Nikčević i Mijajlo Marsenić, izabrali su Srbiju, dok Goran Stojanović, Žarko Marković i Jovo Damjanović igraju za Katar.
Umjesto da se pokuša prevazići kriza i zaustaviti dalje kopnjenje reprezentacije, iz Rukometnog saveza su nedavno, na Univerzitetu Donja Gorica predstavili Strategiju razvoja rukometa u Crnoj Gori od 2016. do 2024. godine.
Da budućnost ovdašnjeg rukometa nije blistava vidjelo se još u decembru, kada je crnogorski rukomet napustio 18-godišnji Branko Vujović, koji slovi za jednog od najvećih talenata svjetskog rukometa. On se odlučio da nastupa za Poljsku, a tamošnji mediji su pisali da je Vujović odluku donio razočaran odnosom Rukometnog saveza Crne Gore prema njemu, budući da je u avgustu na B prvenstvu Evrope za kadete u Gruziji slomio prst na lijevoj šuterskoj ruci, a niko se nakon toga nije udostojio da ga pozove i pita za zdravlje. Veoma slična priča pratila je i odluku Darka Stanića da stane na go srpske preprezentacije. Ni njega se niko od ovdašnjih rukometnih zvaničnika nije sjetio kada mu je, zbog povrede, karijera bila u pitanju. Iz Beograda su pokazali pažnju i izvukli premiju.
Čelni čovjek crnogorskog rukometa, doskorašni predjednik Rukometnog saveza CG, a sadašnji potpredsjednik Evropske federacije, inače ministar odbrane Predrag Bošković ne oglašava se o stanju u rukometu. Ili je zadovoljan, ili nije informisan. Nije, doduše, isključeno da ga muški dio sportskog saveza kojim upravlja i ne interesuje baš mnogo.
Oglasio se zato njegov kolega iz Vlade Nikola Janović. Ministar sporta kaže da se ne može trgovati grbom svoje zemlje. Kao da ne zna kako se u ovoj zemlji može trgovati svačim (neki su i zemlju prodavali kao da im je đedovina). Ono što je zanimljivo jeste da je Janović podsjetio na slučaj od prije dvije godine kada je rukometna reprezentacija zbog neplaćenih računa u hotelu, bila prinuđena da traži drugi smještaj.
Potom je ministar počeo da nabraja goruće infrastrukturne probleme crnogorskog sporta: bazen u Kotoru, fudbalska reprezentacija igra na najneuslovnijem nacionalnom stadionu u Evropi, dvorana Morača je odavno zrela za rekonstrukciju, jedina atletska staza u Baru je na granici pristojnosti…
Budući da se zna u kakvim uslovima crnogorski sportisti rade i kakav je odnos većine sportskih saveza prema njima, čudi medijska hajka kojom su izloženi rukometaši. Od izdaja, koja se pominje u naslovima, u nekoliko koraka se, kroz komentare anonimnih patriota i junaka, stiže i do veleizdaje. Lokalni i državni pljačkaši iz vladajućeg establišmenta nijesu trpjeli ni približno oštre kritike.
Analiziraju se dosadašnji ugovori rukometaša, koji igraju u vodećim evropskim i svjetskim klubovima, te se kao jasan razlog napuštanja reprezentacije ističu pare. Kao da se sport odavno nije pretvorio u biznis. Ulje na vatru dolivaju i regionalni mediji naslovima: ,,Čast i bruka žive dovijeka: Borozan i Simić se rastali od Crne Gore”; „Pljačka sa maskom izdaje – Crna Gora ostala bez još dva rukometna dragulja”.
S druge strane previđa se doprinos Fatosa Bećiraja fudbalskoj reprezentaciji, ili činjenica da su do mnogih medalja rukometašice Crne Gore došle zahvaljujući igračicama iz Srbije, na primjer Ana Đokić, Bojana Popović i Katarina Bulatović. Ili se možda podrazumijeva da je priča o patriotizmu muška rabota. Da ipak nije tako, svjedoči prošlogodišnja svađa u ženskoj rukometnoj reprezentaciji na otvaranju Olimpijskih igara oko toga ko će nositi barjak na otvaranju – ko je Crnogorka, a ko nije.
U savremenom sportu ipak su rijetki primjeri kao srpskih plivača Velimira Stjepanovića (rođen u Abu Dabiju) i Milorada Čavića (rođen u SAD) ili hrvatskog Duje Dragonja (studirao u SAD), koji su i pored ponuda moćnijih sportskih reprezentacija, odlučili da brane boje malih balkanskih država. Mnogo su češći oni poput svjetski poznatih sportista – švedskog fudbalera Zlatana Ibrahimovića ili francuskih rukometaša Nikole i Luke Karabatića.
Od otadžbinskih priča, kojima su čelnici naših sportskih saveza skloni kada nekome treba održati lekciju iz patriotizma, mnogo je veći problem što sportisti, koji su još kao mladi primorani da napuste Crnu Goru, u sve većem broju igraju za reprezentacije drugih država.
Najviše ih je u Srbiji, u kojima u skoro svakoj reprezentaciji igra po neki sportista ponikao u Crnoj Gori. Pomenimo košarkašice Anu i Milicu Dabović, rođene na Cetinju a odrasle u Herceg Novim, iz Boke su i proslavljeni vaterpolisti Andrija Prlainović i Dušan Mandić ali i nekoliko članova mlade reprezentacije Srbije koja je prije dvije godine postala prvak svijeta u fudbalu.
Zbog navodnog otimanja naših reprezentativaca od strane Srbije Vaterpolo i plivački savez Crne Gore je prije par godina tražio zaštitu od Evropske vaterpolo i plivačke federacije. ,,Nemamo šta da razgovaramo sa Vaterpolo savezom Srbije, pokušavali smo nekoliko puta ranije da se dogovorimo, prije svega Jadran kome su na taj način oteli dva igrača. Nisu platili obeštećenje za Andriju Prlainovića i Dušana Mandića”, pisao je evropskoj federaciji potpredsjednik crnogorskog saveza Aleksandar Tičić, koji je u međuvremenu napiustio tu funkciju zbog umiješanosti u budvansku kriminalnu aferu.
Pored Srbije, sve češće sportske zvijezde iz Crne Gore brane boje i drugih reprezentacija. Poznat je slučaj košarkaša Nikole Mirotića koji je kao 15-godišnjak otišao u Španiju iz podgoričke škole košarke Džoker. Odluka da ne igra za crnogorsku reprezentaciju desila se nakon što je po pisanju Vijesti ,,jedan ne previše bitan lik iz crnogorske košarke, koji uzgred nema ni direktne veze sa Košarkaškim savezom, rekao Mirotićevom ocu: Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama”. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirotić je prihvatio poziv selektora mlade reprezentacije Španije.
Slična priča i sa australijskim plivačem Mat(ijom) Jaukovićem, koji je 2008. oborio svjetski rekord na 50 metara leptir stilom u malim bazenima. Iako je rođeni Novljanin imao želju da nastupa za Crnu Goru, niko iz Saveza i države nije našao za shodno da mu plati stipendiju od 30 hiljada eura godišnje u Australiji (tamo država ne stipendira tuđe reprezentativce).
Jedini sportski savez koji je uspio da sačuva igrače je Fudbalski. Poznato je da je su igrači kao Stevan Jovetić i Mirko Vučinić bili na meni selektora Srbije. Predsjednik FSCG Dejan Savićević je svojim nesumljivim sportskim autoritetom uspio da preduprijedi te namjere.
Fudbalski savez nije mimo ostalih, i u njemu većinu rukovodstva čine DPS kadrovi, od potpredsjednika Bora Lazovića, prvog čovjeka budvanskog DPS-a i Vladana Vučelić, šefa DPS-a Podgorice, pa sve do člana Izvršnog odbora DPS i ministra unutrašnjih poslova Melvudina Nuhodžića. Razlika je što je na njegovom čelu sportista Savićević, a ne partijski kadar. Ostalim sportskim savezima redom, ukjlučujući i Košarkaški kojim rukovodi predsjednik DPS-a Milo Đukanović, u više, uglavnom neuspješnih, mandata upravljaju partijski vojnici. A oni su, znamo, svoju priču o patriotizmu debelo naplatili. Pa nije red da zbog manjka takvog domoljublja sada ispaštaju samo sportisti.
Naša djeca tuđi šampioni
Teniski asovi, koji su sportski promovisali Srbiju širom svijeta, Novak Đoković, Ana Ivanović i Jelena Janković vuku korijene iz Crne Gore. Dok su bili još samo talenti, najveći državni funkcioneri su, navodno, vodili razgovore da ,,trio snova” zaigra pod crnogorskom zastavom. Očigledno je da nijesu uspjeli. Prije toga, i pored velikih novčanih problema njegove porodice, Novak Đoković je kao tinejdžer odbio ponudu da, skupa sa Endi Marejom, zaigra za Veliku Britaniju. Miloš Raonić je rođen u Podgorici ali uspjehe na teniskim terenima ostvaruje pod kanadskom zastavom. Vijesti su nedavno pisale o Branku Đuriću, 11-godišnjem Budvaninu, koji je po ocjenama stručnjaka i na osnovu do sada osvojenih turnira, jedan od najboljih igrača Evrope u svom godištu. Kako je u Crnoj Gori tenis na apsolutnoj margini, pa ne postoji ozbiljna organizacija niti planovi, Đurić je od kraja prošle godine reprezentativac i nova teniska nada Srbije.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice