Već pet godina nema organizovanih sistematskih pregleda za oko 500 radnika Kombinata aluminijuma u Podgorici. Radnici Elektrolize i Livnice, koji rade u ekstremnim uslovima i koji su do uvođenja stečaja u julu 2013. imali obavezne preglede svake godine, više nemaju na to pravo. Uzalud što su bronhijalna astma i hronično trovanje fluorom, od kojih oboljevaju, u samom vrhu profesionalnih bolesti u Crnoj Gori.
„Prije uvođenja stečaja pregledi su bili obavezni i rađeni su svake godine. Da se preduprijede bolesti, ali i da se utvrdi radna sposobnost. Od uvođenja stečaja toga nema, kao što radnici nemaju pravo ni na godišnji odmor. Žalili smo se Inspekciji rada, ali oni su se proglasili nenadleženim dok je KAP u stečaju, kazali su nam da je sve to u domenu stečajnog upravnika”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Sandra Obradović, predsjednica Sindikata metalskih radnika.
Primjer KAP-a pokazuje do koje mjere je sistem zaštite na radu urušen zajedno sa zatvaranjem fabrika i nestankom industrije. Ali, nije usamljen. Specijalista zaštite na radu, koji je insistirao na anonimnosti, za CIN-CG kaže da je, što se tiče obaveznih ljekarskih pregleda, situacija loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Naglašava da brojni „profesionalci” tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere ili testove na psihoaktivne supstance.
Kao alternativa uvijek postoji mogućnost da se za par minuta i par desetina eura izvadi ljekarsko uvjerenje u nekoj od privatnih zdravstvenih ustanova.
„Zbog mogućnosti zarade, posljednjih godina registrovano je više privatnih ambulanti od kojih većina ne ispunjavaju uslove u pogledu prostora, kadra i opreme za jednu ovakvu djelatnost. Poštovanje stručnih kriterijuma u ovim ustanovama često je pod znakom pitanja sve do drastičnih primjera izdavanja ljekarskih uvjerenja, a da pacijent uopšte nije prisutan. Ili da doktori, koji tu honorarno rade, ostave svoje pečate i sestra jednostavno ispečatira uvjerenje i ‘proda’ ga pacijentu”, tvrdi ljekar sa kojim smo razgovarali.
U privatnim zdravstvenim ustanovama ordinira devet doktora medicine rada, a naš sagovornik objašnjava da se uglavnom radi o ljekarima koji su u penziji.
Od nekadašnjih 47 doktora medicine rada, u javnom zdravstvu je ostalo tek nekoliko. U Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom Aerodromu u Podgorici radi pet i još par u domovima zdravlja širom Crne Gore. Ukupno ispod deset. Ni nakon više insistiranja, iz Ministarstva zdravlja nam nijesu dostavili podatke o tačnom broju doktora medicine rada u javnom zdravstvenom sistemu.
Ostali doktori medicine rada, više od 30, morali su da se „prekvalifikuju” u izabrane doktore.
„Kada je uveden projekat izabranog doktora u sklopu reforme primarne zdravstvene zaštite, većina specijalista medicine rada se opredijelila da to bude, vjerovatno iz bojazni da ne ostanu bez posla. Time su se udaljili od svoje osnovne struke i prestali da se edukuju u tom smjeru. Nastavili su, ipak, da kroz dopunski rad obavljaju preglede iz medicine rada, iako u normalnom sistemu za to ne bi mogli da produže licencu zbog nedostatka stručnog usavršavanja. Sve je to dovelo do postepenog urušavanja struke”, objašnjava naš sagovornik uz napomenu da je broj specijalista medicine rada svake godine sve manji, a zbog neriješenog statusa sve je manje interesovanje mladih za ovu granu medicine.
Sve to je uslovilo da u Crnoj Gori nemamo skoro nikakve podatke o profesionalnim bolestima.
„Nema ni podataka da li i zaposleni u Crnoj Gori obolijevaju od istih bolesti kao što je to slučaj u ostalom dijelu Evrope”, upozorava za CIN-CG Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu. Ovo udruženje podržava međunarodnu kampanju o smanjenjima rizika na radnom mjestu: ,,Mi nismo bili u mogućnosti da dostavimo statističke, pouzdane podatke o profesionalnim bolestima u našoj zemlji, jer takvih podataka nema”, objašnjava Janković.
„Nažalost, više ne mogu ni da se sjetim kad je to zadnji put bilo, niti kad sam imao pacijenta sa dijagnostikovanom profesionalnom bolešću”, kaže doktor medicine rada sa kojim smo razgovarali. On navodi da u Crnoj Gori nikada nije postojao registar profesionalnih bolesti. Objašnjava da „važećim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije definisano ko je nadležan za priznavanje profesionalnih bolesti, postupak prijave i vođenja registra”: „U Crnoj Gori nikada nije bilo moguće dijagnostikovati profesionalne bolesti. Decenijama unazad pacijenti su upućivani u Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović” u Beogradu koji je referentna ustanova za ovu oblast medicine”.
U praksi se dešavaju slučajevi da se zaposlenima kojima su u Institutu u Beogradu potvrdili profesionalnu bolest to ne priznaje u našim institucijama. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje su za CIN-CG odgovorili da je „Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisano da se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbjeđuju sredstva, između ostalog i za: medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, zdravstveni pregledi radi izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, osim izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti nezaposlenih lica u svrhu zapošljavanja i specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja se ostvaruje na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove u skladu sa posebnim zakonom”.
Uputili su nas na Ministarstvo rada i socijalnog staranja od kojeg nijesmo dobili odgovore.
Vlada je primijetila haos u ovoj oblasti, pa je još januara 2010. usvojena Strategija za unapređivanje zdravlja zaposlenih i zaštitu na radu 2010-2014. Sve se odigravalo u organizaciji Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije, a u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Prema pomenutom Akcionom planu, predviđeno je da se Zavod za medicinu rada formira do kraja 2010., ali se to nije desilo.
I novom Strategijom unapređivanja medicine rada u Crnoj Gori sa Akcionim planom za period 2015-2020, predviđeno je otvaranje Zavoda. Pomenuta Strategija, iako obavezujuća, ne ispunjava se u cjelosti.
„Nažalost, iako je Strategijom za unapređivanje medicine rada u Crnoj Gori 2015 – 2020., sa Akcionim planom implementacije, za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, sa ciljem promovisanja radne sposobnosti, funkcionalnog kapaciteta i ukupnog zdravlja radno aktivne populacije u Crnoj Gori, kao i unapređivanja kvaliteta njihovog života, do toga nije došlo”, kazali su nam u Upravi za inspekcijske poslove.
Nepostojanje Zavoda dovodi do brojnih problema. „Listu profesionalnih bolesti utvrđuje svaka država posebno, ali u nedostatku Zavoda za medicinu rada, na teritoriji Crne Gore ne postoji referentna ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni registar istih, već se to radi u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu”, objašnjavaju iz Uprave za inspekcijske poslove.
Iz Udruženja kažu da je najveći problem u „nedostatku procedura, čak toliko da se ne zna ni da li ljekar pojedinac ima pravo da utvrdi profesionalno oboljenje”.
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2004. donijelo Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti. Njime je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, utvrđena radna mjesta, odnosno poslovi na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.
„Lista profesionalnih bolesti ne sadrži brojne nove i nedovoljne prepoznate rizike i bolesti koje su došle s novim tehnološkim, društvenim i organizacijskim promjenama”, kaže Đina Janković.
Radi se o zatvorenoj listi, kaže Ivana Mihajlović iz USSCG, koja ne predviđa mogućnost da se i druga oboljenja za koja se na osnovu dokaza može utvrditi da su profesionalna, odnosno da su posljedica uticaja različitih štetnosti na radnom mjestu, na nju dopišu.
Ona ukazuje na potrebu kreiranja otvorene ili poluotvorene liste profesionalnih bolesti. Navodi da je Međunarodna organizacija rada 2010. revidirala listu profesionalnih oboljenja koja sadrži tzv. „otvorene stavke”, koje omogućavaju prepoznavanje zanimanja i bolesti koji nisu obuhvaćeni samom listom. Na evropskoj listi profesionalnih oboljenja nalaze se 62 bolesti.
U vladinim dokumentima se navode novi faktori rizika: hemijske supstance i materije, sa novim i nepoznatim opasnim efektima, nove biotehnološke kancerogene materije, alergogene supstance, visokofrekventno nejonizujuće zračenje, psihosocijalni stres, ergonomski neodgovarajući dizajn radnog prostora itd. Sve prepisano i neprimjenjivo u domaćim uslovima.
Strah od gubitka posla, nesigurni oblici rada, borba za opstanak u vrijeme neprekidne krize, sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred radnike i to za veoma niske zarade, prouzrokuju svakodnevni stres koji i te kako ostavlja traga na zaposlene.
,,Kako smo, od određenih stručnjaka iz različitih oblasti, imali prilike da saznamo, u posljednjih desetak godina imamo tendenciju porasta broja zaposlenih koji imaju psihičke probleme zbog stresa na radnom mjestu. Iz naše prakse, takođe, sve veći je broj naših kolega koji se javljaju sa raznim problemima, bilo da se radi o nekoj vrsti mobinga ili prostog straha od gubitka posla ili pritiska koji osjećaju zbog obima posla i radnih zadataka koji se pred njih postavljaju u veoma ograničenim rokovima”, kaže Mihailović i dodaje da je broj takvih radnika alarmantno visok.
Podaci Međunarodne organizacije rada (MOR) govore da zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka. Ekonomski cilj države i poslodavaca bi trebalo da bude da sačuvaju zdravlje radnika. Poštujući direktive EU, Vlada je kao preventivnu mjeru u zakonodavstvo uvrstila da bi poslodavci trebalo da izrade akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Prema dostupnim vladinim podacima u periodu od 2007. do 2014. taj akt je od 25.000 poslodavaca koji posluju u Crnoj Gori, izradilo samo njih 1.200, ili 4,8 odsto.
Nema podataka, pa pada broj oboljelih
I dok međunarodne organizacije upozoravaju da će se broj profesionalnih oboljenja, pa i smrtnih ishoda na radu do 2020. povećavati, kod nas ta pravila ne važe.
U Crnoj Gori ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevalenci profesionalnih bolesti, kao ni o ukupnom broju povreda na radu posljednjih godina, uključujući podatke o njihovoj strukturi po težini, zanimanjima, dobu, polu, djelatnostima, kvalifikaciji povrijeđenih osoba itd., navodi se u Vladinoj Strategiji za unapređivanje medicine rada 2015-2020.
Kad nema podataka, statistika isijava optimizam. Tako, Strategija navodi da je, prema raspoloživim podacima, u periodu 1994-2000. verifikovano 213 profesionalnih oboljenja (prosječno 30,4 osoba godišnje), dok u periodu 2001-2008. taj broj drastično pada na 76 profesionalnih oboljenja (prosječno 9,5 osoba godišnje), od kojih su prednjačile: vibraciona bolest (151 zaposlenih), profesionalna bronhijalna astma (54 zaposlenih) i hronično trovanje fluorom (29 zaposlenih).
U periodu 2009-2015. verifikovano je samo 10 profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Među priznatim profesionalnim bolestima prednjači bronhijalna astma koja je priznata kod šest radnika.
Ne postoje analizirani podaci o broju korisnika bolovanja do 30 dana, koje je u nadležnosti izabranih doktora, kao ni o broju izgubljenih radnih dana u toj kategoriji. Zna se samo da su najčešće grupe bolesti bile: zloćudni tumori, duševni poremećaji, bolesti sistema krvotoka, povrede i bolesti mišićno-koštanog sistema.
Predrag NIKOLIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice