Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od odgovornosti
Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.
Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.
„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.
Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.
Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.
Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja). Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…
Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.
Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.
Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.
Uzalud se zimus, iz subote u subotu, šetalo Podgoricom. Hiljade su tražile slobodu i pravdu. Moćni su se sakrili iza funkcija, titula i straha većine da su spremni da za odbranu stečenih privilegija žrtvuju i državu kojom upravljaju.
Zato, kada je Kneževićev vozač Vlatko Rašović, budući svjedok saradnik pod komandom SDT Milivoja Katnića, otkrio da u stanu Gorana Sita Rakočevića postoji notes u kome su zabilježene navodne Kneževićeve „donacije“ ovdašnjim moćnicima, iz Tužilaštva je ka Skupštini, istoga časa, krenuo zahtjev da se poslaniku Nebojši Medojeviću ukine imunitet. Kako bi ga,valjda, opet „stavili u pritvor“.
Sva je prilika da su ostala imena u toj bilježnici, makar za sada, nečitka.
Slična je priča u slučaju kurira Nenada Vujoševića.Preko njega je Knežević, navodno, slao novac tužiocima koji su se starali o njegovim i interesima njegovih VIP klijenata. Vujošević je u pritvoru da ne bi uticao na svjedoke. Na popisu svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo nema ni jednog tužioca na koje je Vujošević uticao, odnosno, pokušavao da utiče za račun odbjeglog vlasnika Atlas grupe.
U aferi koverta gdje imamo kurira Slavoljuba Miga Stijepovića pravila su bitno drugačija. Iako nema sumnje da on jeste od Kneževića uzeo novac namijenjen nezakonitom finansiranju DPS-a, i da je u lancu potencijalnih saradnik sa kojima je krčmio taj novac on na vrhu a ne na dnu piramide, nikome iz Tužilaštva nije palo na pamet da pokuša spriječiti njegov eventualni uticaj na svjedoke.
Zato mu DPS sprema zahvalnicu, propisujući u partijskim pravilima da generalni sekretar Predsjednika Crne Gore (a Stijepović je to i dalje, bez obzira na korupcijsku aferu u koju je umiješan) po funkciji postaje član Glavnog odbora.
I ako izađemo iz okvira koje nam je objavljenim svjedočenjima, snimcima i dokumentima zadao Duško Knežević, slika nije mnogo svjetlija.
Polako u zaborav pada, nepunih 20 dana stara, afera o urbanističkim inspektorima koji ne da traže, nego, otimaju mitopo crnogorskom primorju. Pod pritiskom javnosti, tek nakon što smo svjedočenje o njihovim (zlo)djelima vidjeli u emisiji Načisto Petra Komnenića, Tužilaštvo se prihvatilo posla a resorni ministar podnio ostavku. Svi, međutim, pokušavaju sakriti od javnosti činjenicu da su za sporna dešavanja znali još prije nekoliko mjeseci. I da je neko (ko?) uspiješno čuvao leđa Vladanu Juretićui Zoranu Boškoviću.
O vladajućem modelu borbe protiv korupcije i kriminala svjedoči i podatak da je Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznice ostao vladin službeniki pored pravosnažne zatvorske kazne zbog zloupotrebe službenog položaja.
Obradović je našim novcem finansirao osnivačke skupove svoje partije (SD) u hotelu Ramada. Patricija Pobrić koja je prijavila zloupotrebe ostala je bez posla. Obradović i dalje radi i Vladi. I ponovo je službenik Direkcije za željeznice. Gdje mu je sada direktor Miroslav Kukavičić, jedan od optuženih za lažno svjedočenje tokom suđenja u slučaju Ramada.
Za lažno svjedočenje, za divno čudo, nije optužen predsjednik parlamenta i SD Ivan Brajović, pošto je Tužilaštvo zaključilo kako on nije znao da pred sudom govori neistine. Koju godinu ranije, uz ist obrazloženje „nije znao“ Brajović je oslobođen sumnji u slučaju Limenka.
Onaj koji jeste znao, i koji je sa Acom Đukanovićem potpisao ugovor na osnovu koga je brat tadašnjeg premijera, a da prstom nije mrdnuo, postao bogatiji za desetak miliona, oslobođen je odgovornosti zbog zastare krivičnog djela. Riječ je o Veselinu Veljoviću, tadašnjem i sadašnjem direktoru UP. Njemu izvršna vlast i tužilaštvo, izgleda, vjeruje sve. Sem da je ministra Brajovića uredno obavještavao o ugovornoj obavezi da se isele iz limenke kako bi je kupac placa (mlađu Đukanović) o svom trošku preselio na neko drugo mjesto. Tamo gdje mu kažu vlada, MUP i UP.
Bilo, pa zastarilo.
A kada se dotakosmo policije: dok ovaj tekst nastaje stiže informacija da su dva policajca, koliko juče privedena zbog navodne umiješanosti u trgovinu ljudima, nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode. Zvaničnici policije tvrde kako snimci sa Kosovsko-crnogorske granice o korupciji graničnih policajaca „ne pokazuju ništa“. Disciplinski postupak protiv policajaca koji su na istom mjesto onesposobljavali (prekrivali ih i okretali) kontrolne kamere počeo je u maju prošle godine. I još nije završen.
Do danas ne znamo: ko su (i da li su) policajci koji su progonili i prebijali građane nakon protesta u oktobru 2015. godine? Ili, zašto nijesu makar suspendovani policajci za koje je Savjet za kontrolu rada policije utvrdio da su prekoračili ovlašćenja i pretukli jednog od navijača Budućnosti u Nikšiću?
Konačno, ko su odgovorni za deportaciju izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i druge ratne zločine počinjenje u Crnoj Gori, ili od strane stanovnika Crne Gore tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.
Od tada datiraju i prva nerazjašnjena ubistva kojih, do danas, ima pedesetak. Kao i prve privatizacione afere. A u Crnoj Gori bez afere nema ni tenderske privatizacije. Od prve (Trebjesa) do poslednje(EPCG)
I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje imaju prepoznato ime i prezime: nekadašnji Interbruv, Helenic petroleum, T-com… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje su isisale crnogorsku ekonomiju (KAP, Željezara).
Poslovi sa lokalnim biznismenima pravljeni su, mahom, u četiri oka. Ili uz fingirano poštovanje minimuma procedure. Za male pare tako su ruke probranih prešle kompanije koje su u svom vlasništvu imale vrijedne nekretnine ili monopolski položaj na tržištu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana, Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada).
Zajedničko im je bilo to što su u sve njih bili umiješani pripadnici vladajuće elite. Uz, po svemu sudeći, veliku ličnu korist. I bez bilo kakve odgovornosti.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice