Mislim da je etnonacionalizam u Hrvatskoj pričuvna legitimacija – koristi se rjeđe nego ranije, ali zato intenzivnije. Paradoks je u tome da je on ojačao nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju, posebice jačanjem nacionalističkoga ekstremizma – jer je nestao Big brothe  koji je sve kontrolirao za vrijeme pristupnoga procesa

MONITOR:  Početak je avgusta, za Hrvatsku i Srbiju, vjerovatno, još jedan krug međusobnih optuživanja koje se odnosi na uzroke i posledice vojno-policijske akcije Oluja, iz 1995. Posle dužeg perioda gotovo neprijateljskih izjava koje su dolazile sa obije strane, početkom ove godine je došlo do izvjesnog otopljavanja. Upadljivo je da razmjena posjeta najviših zvaničnika dvije zemlje nema državni značaj, već se njihovi susreti događaju „na mala vrata“. Kako  ocjenjujete ovaj trenutak u odnosima Srbije i Hrvatske?

 PUHOVSKI: Više sam puta upozoravao na to da je u odnosima Hrvatske i Srbije sve bolje od „otopljavanja“ – ono brzo stiže do ključanja; potrebno je komunikacijsko zahladnjenje, zamrzavanje, ako je ikako moguće! Jer, to bi bio korak ka normalizaciji – uostalom, dostatno je pogledati kako funkcionira suradnja u ekonomiji i turizmu (gdje se nacional-ideologija uglavnom ne miješa), a kako, recimo, obostrano izgleda javna sfera svake godine početkom kolovoza/augusta. S druge pak strane, ključne su, već transgeneracijske, prepreke u odnosima (odnos spram prošlosti, uključujući personifikaciju problema – nestale) doslovno višedecenijski zamrznute. Verbalno ključanje, očito, nadomješta sadržajnu ledanu. Igrokazi u međuvremenu objektivno nisu više od kupovanja vremena – dakako i to je manje loše od međusobnih napada.

MONITOR:  Javno, Hrvatska i Srbija se slažu da odnose između država opterećuje i pitanje nestalih. Od 2015. kada su se komisije za nestale na obije strane složile da je na prostoru Hrvatske 1606 nestalih ljudi, nije mnogo urađeno.  Da li su pitanja nestalih postala „omiljeno“ mjesto političke hipokrizije?

PUHOVSKI: Broj nestalih u ratu je, prema službenim iskazima u Hrvatskoj, oko 1400 (a za oko 400 nije poznato mjesto ukopa) i njihovo se pronalaženje neprestance ponavlja kao zahtjev s hrvatske strane e da bi se odnosi država popravili. Čini se nedvojbenim da sa srpske strane opstruiraju nastojanja da se pronađu posmrtni ostaci poginulih. No, nešto manje od polovine nestalih su srpskoga podrijetla (uglavnom nestali iz 1995.), o čemu bi se trebalo znati u Hrvatskoj, gdje se doista nalazi nekoliko stotina neidentificiranih posmrtnih ostataka osoba čiji se DNA profil ne podudara s profilima onih koji traže svoje. Moglo se sigurno učiniti više, ali, čini se da hrvatske vlasti ne žele situaciju u kojoj bi značajan broj nestalih srpske pripadnosti bio identificiran, dok identifikacija hrvatskih žrtava zapinje.

MONITOR:  Hrvatska je 2011. donijela zakon kojim se ne priznaju optužnice za ratne zločine koje se odnose na JNA i SFRJ ili koje pokreće Srbija. Taj zakon je primijenjen i na prošle godine pokrenut slučaj Petrovačka cesta koji je počeo pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu, ali je „zamro“ od kako su predstavnici Srbije i Hrvatske, počeli češće da se viđaju. Vi ste 2012. kazali da se u ovim slučajevima „obje strane ponašaju kao djeca“?

PUHOVSKI:  Dapače, kao zločesta djeca. No, bitno je sljedeće – u Hrvatskoj se, najblaže rečeno, već desetljećima ne pretjeruje sa suđenjima za „naše“ ratne zločine. U posljednje vrijeme ne sudi se puno ni drugoj strani, ponajprije stoga što su nedostupni. Ipak, ovih je dana za silovanje optužen „naoružani civil“ koji je u doba počinjenja djela imao petnaest godina, što možda upućuje na iscrpljenost resursa. S druge strane, iz Srbije su dolazile čudne nakupine optužnica – od veoma ozbiljnih do, prije nekoliko godina, optužbe protiv osobe koja je „nepoznate noći u ljeto 1991. čuvala stražu na poziciji Zbora narodne garde“. Uz to, iz nepoznatih razloga, dokumenti nisu bili uručivani hrvatskim organima u skladu s međunarodnom pravnom praksom. Istina je da je zločin na Petrovačkoj cesti bio razmatran i u Haagu i da su zaključili kako krivica nije jasno ustanovljiva. U međuvremenu su u Beogradu mogli doći do novih dokaza, ali oni nisu predani Hrvatskoj, pa se službena pozicija Zagreba svodi na to da se nadležni organi dižu na patriotske stražnje noge, uz poklič „Ne damo naše!“ A zločin se je dogodio.

MONITOR:  Deniza Kostovicova, iz Londonske škole za ekonomiju i politiku, smatra da političke elite Srbije i Hrvatske ne mogu da se odreknu etnonacionalizama kao uporišta za svoju legitimaciju.  Da li su procesi suočavanja sa „dinamikom nasilja “ i  dugotrajniji i složeniji nego što smo očekivali ili je „greška“ do nas?

PUHOVSKI:  Mislim da je etnonacionalizam u Hrvatskoj pričuvna legitimacija – koristi se rjeđe nego ranije, ali zato intenzivnije. Paradoks je u tomu da je on ojačao nakon ulaska zemlje u Evropsku uniju, posebice jačanjem nacionalističkoga ekstremizma – jer je nestao „Big brother“ koji je sve kontrolirao za vrijeme pristupnoga procesa. Jasno se je to vidjelo protućiriličnom histerijom u Vukovara u to doba (zbivalo se je to dvadesetak godina nakon kraja rata, a ja sam, poredbe radi, desetak godina nakon mnogo krvavijega rata učio goticu u zagrebačkoj školi). Radikalna manjina (koja ima jednoznamenkastu podršku na izborima) kapilarno, međutim, utječe na vladajuću stranku, pa, djelomice, i na „lijevu“ oporbu koja se želi dodatno patriotski dokazivati (npr. zeleno-lijeva koalicija Možemo superiorno je pobijedila na posljednjim lokalnim izborima u Zagrebu, ali među 50 kandidata za Gradsku skupštinu nisu imali nijednu osobu srpske nacionalnosti). Najveći je utjecaj etnonacionalističkoga reziduuma u obljetničkim prigodama kada se čini da je kod nas na djelu obrnuta kronologija, kao da se društvo s vremenom približava ratnim zbivanjima, umjesto da se udaljuje. Ali, i to opetovano patetično ritualiziranje smeta sve veći broj mladih (kao što je i moju generaciju nerviralo slično postupanje jugoslavenskih vlasti u sedamdesetima).

  MONITOR: Na evropskoj političkoj sceni napreduju ultra desne partije. AFD u Njemačkoj je na oko 20 posto podrške, a ultra-desni Voks u Španiji bi mogao da postane partner u vlasti ukoliko konzervativna Narodna partija uspije da formira vladu. Da li je i ovo refleks nezadovoljstva među građanstvom u EU posledicama rata kojem se ne vidi kraj?

PUHOVSKI: I ljevica i desnica žive od socijalnoga i svjetonazorskog nezadovoljstva. No, ljevica danas ima, u najboljim izdancima, neke ozbiljne političke programe za suvremenost (od ekologije do koncepata promjene svjetske situacije pod hegemonijom SAD). Desnica to, posebice radikalna, uopće nema; sve što čini jest transferiranje realnoga očaja u mržnju spram (više-manje) svih „drugih“, pa u poriv za jačanjem – ionako posvuda odviše moćne – države.

MONITOR: Na djelu je ukrajinska kontraofanziva i Putinova izmjena zakona o mobilizaciji. Da li je ovaj sukob više od Hladnog rata i da li bi, zaista, Balkan mogao da postane neka vrsta njegovog evropskog „drugog fronta“?

PUHOVSKI: Balkanu dobro ide kada se veliki sukobljavaju tamo daleko. SAD nemaju interesa za ovaj dio svijeta (npr. Kosovo im se, privremeno doduše, otelo kontroli), Rusija nema snage ni za potpunu obranu Moskve. Utoliko su besmislenije baš u Crnoj Gori jako popularne pripovijetke o srpsko-ruskoj opasnosti – obje su slabije no ikada (ili barem u posljednje vrijeme). Cinično, ali istinito; što lošije u Ukrajini (za obje iskrvavljene strane), to bolje za Balkan. Glavni koljač Putin još uvijek dobro stoji, na žalost, a živi pretežito  od ukrajinskih slabosti. No, koliko  dugo? Trebat će, dakle, početi razmišljati o  svijetu poslije ovoga rata – a tada će vjerojatno glavni svjetski problem biti opet u pobjedničkome Washingtonu. Ne toliko zbog vojne moći – SAD su (osim Grenade) izgubile sve ratove poslije Korejskoga – nego zbog nepojmljivoga pritiska na „slobodne medije na Zapadu“, koji neće lako nestati. Posvemašnja manipulacija mjestimice graniči s terorom. Primjerice, 1995. je u Hrvatskoj bilo lakše govoriti o hrvatskim ratnim zločinima nego danas o ukrajinskima (to važi posvuda na „Zapadu). A bez racionalno slobodne javnosti trumpizam (p)ostaje glavni izvozni artikl svjetske hegemonije.

Čišćenje povijesne slike

MONITOR:  Kako vidite odluku da se ovogodišnja centralna manifestacija sjećanja na stradale Srbe u Oluji obilježi baš u Prijedoru, gradu „bIjelih traka“ -gde je ubijeno više od 3000 Bošnjaka i Hrvata, od kojih su sto dvoje bila djeca? Ovo mjesto je, kako su izvijestili mediji, predložio Milorad Dodik na sastanku sa Aleksandrom Vučićem i Patrijarhom SPC Irinejem…

PUHOVSKI:  Čišćenje povijesne slike je bitno za sve autoritarno nacionalističke strategije. Prijedor jest nedvojbeni zemljopisni simbol brojnih zločina srpske strane u ratu, pa se očito nastoji postići prekrivanje ovih zlodjela nekim drugima, koja su došla s hrvatske strane. A njih je nedvojbeno bilo, počevši, vjerojatno, od raketiranja na Petrovačkoj cesti. Uostalom, na desetke tisuća izbjeglica prošlo je kroz Prijedor u kolovozu 1995. Ideja da se jedni zločini prekrivaju (ili izravnavaju) drugima podjednako je perverzna koliko i svjetski uobičajena. Pritom je posve nevažno to što je Prijedor danas u BiH, jer je tada funkcionirao jedinstveni „theatar of operations“. Bitno je, međutim, to što se iz vile Mir nastavlja s propagandnim korištenjem žrtava (od NDH, na dalje, dakako) u teokratski intoniranome falsificiranju povijesti.

Milanovićeva veza s  Dodikom  sada ima smisla samo u saradnji na rastakanju BiH

MONITOR:  I unutrašnja politika Hrvatske mnogo koristi „srpski faktor“, posebno na nivou odnosa predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Najnoviji povod je dolazak predsjednika RS Dodika na Hvar na radni sastanak sa Milanovićem-„afera helikopter“. Djeluje da Milanović nastavlja da favorizuje Dodika kao svoju „kartu“ u unutrašnjoj politici u BiH?

PUHOVSKI: Dodik je bio objektivni (jedini) saveznik hrvatske političke elite u BiH u vrijeme uspjeha ružnih manipulacija većinske bošnjačke politike koje su dovele do političkoga falsificiranja izbora za Predsjedništvo BiH. Sada, s odlaskom Izetbegovića , to više nije slučaj, sada veza s  Dodikom ima smisla samo u suradnji na rastakanju BiH. Milanović to čini naprosto zato – što može. Da pokaže da je i dalje u igri. No, pokazao je, zapravo, da je iz igre ispao. Jer, neovisno o popratnim skandalima, Dodikov posjet nije ništa donio stvarajući privid normalnosti u nenormalnim okolnostima.

Nastasja RADOVIĆ