Za EU je ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti

MONITOR: Svake godine se u državama nekadašnje SFRJ obilježava niz datuma kao godišnjica istorijskih događaja. Taj broj raste. U intervjuu Vremenu prije 20 godina, rekli ste da će „biti pomirenja ali ne i istine“. Jeste li bili u pravu?

PUHOVSKI: Riječima Ču En-laja (Kissingeru, navodno o Francuskoj revoluciji): „Još je rano za ocjenu“. Doista, povijest se u poslijejugoslavenskome krugu zbiva na neobičan, kontrakronologijski način. Kao da su mnogima od nas današnjih ratna zbivanja sve bliža, a ne sve dalja. To je loše za društvenu svakodnevicu, a, naravno, i za istinu. Ona je, također, izgleda, sve dalje – a pomirba se pak, hoćeš-nećeš, nezaustavljivo šulja pod skutima normalizacije. Ljudi se naprosto ne mogu dovoljno dugo skandalizirati npr. nad time što Jugoslavije više zaista nema, ili  time što ju mnogi i dalje zazivaju. No, moj je stav bio – i ostao – kategorijalne, a ne povijesne naravi; uvjeren sam da istina nužno izaziva uznemirenje, jer je minimum neistine (od dobroga ponašanja na dalje) pretpostavka svake društvene egzistencije. Istina stoga nije oruđe za dospijevanje do pomirbe, kako su to, primjerice, naivno pretpostavile Ujedinjene nacije zasnivajući Haško sudište (na 101. Titov rođendan). A između pomirbe i istine, optiram za drugu vrijednost (respektirajući i one koji zastupaju obrnutu soluciju), svjestan društvenih rizika koje to izaziva.

MONITOR: Koliko je u izboru tih datuma važna etička komponenta događaja koji se tako, ritualno, priziva u sjećanje. Čini se da dominiraju datumi kojima se želi potcrtati njihova državotvornost?  

PUHOVSKI: Svaki nacionalizam razumije prošlost kao gigantsko samoposluživanje iz kojega se izabiru događaji, likovi, pripovijesti po vlastitu ukusu (proglašenim moralnom vrijednošću), a sve ostalo ostavlja negdje zapreteno (po mogućnosti kod naših neprijatelja). To pak znači da se prošlost mijenja u skladu sa samorazumijevanjem sadašnjosti – nekadašnji partizanski (u biti: šumski, ustanički, protudržavni) blagdan, postaje nacionalnim, državnim (dapače: državotvornim) praznikom, a nekadašnja težnja za jugoslavenskom zajednicom – postaje nacionalnom (čak: nacionalističkom) težnjom za samostalnošću. Jedni su, navodno, imali („oduvijek“) naciju bez države (Hrvatska), drugi pak državu bez nacije (Crna Gora). I sada to treba nekako (mukotrpno) dovesti u novi (poslijejugoslavenski) red – pa makar i ratom  (ili u sretnijim okolnostima, kakve su ipak vaše, uličnim neredima).

MONITOR: Kažete da „istina uvijek uznemiruje“. S tim u vezi, zanimljiva je Vaša distinkcija između revizije istorije (izmjena na osnovu novootkrivenih dokaza) i njenog falsifikovanja. Čak i istoričari koriste izraz „revizija“… Izgleda da se neki boje revizije a neki falsifikovanja?

PUHOVSKI: Bez revizije (dakle: novoga pogleda) nema razvoja spoznaje. Protimba reviziji je načelno moguća samo s dogmatskoga stajališta. No, pod revizijom u recentnim se raspravama o povijesti uglavnom misli na falsifikate: recimo na humane ustaše, antifašističke četnike, itd. Iz činjenice da je jugoslavenska ideologija decenijama varala nametnutom slikom o prošlosti – ne slijedi da je baš sve iz toga razdoblja bilo lažno. Za to je potrebna revizija, no ne i falsificiranje u jednostavnom obratu – bilo je crno, a sada je bijelo, jer se tako ostaje u primitivno ideologijskome modu.

MONITOR: U pomenutom intervjuu ste izrazili rezervisanost prema maksimi da se obrazovanjem mogu mijenjati stavovi u pitanjima po kojima su ljudi već prihvatili neka mnjenja – kao što su ratni sukobi, počinioci i žrtve. Rekli ste da više vjerujete u promjene izazvane političkim pritiscima i životnim interesima. Šta je pokazalo dugo razdoblje od tada do danas?

PUHOVSKI: Raspad je Jugoslavije bjelodano pokazao da su, u trenu, nestale desetljećima perpetuirane legitimirajuće legende – u sažetku: velik je broj ljudi ipak radije vjerovao lažima koje su slušali u porodici, nego li lažima iz škole. Razlog je jednostavan, one prve su emocionalno podržane, a protiv emocija argumentacija u pravilu ne pomaže. Životni interesi (pa i bazični interes izbjegavanja teških pritisaka) u tom su pogledu ipak djelotvorniji.

MONITOR: U Bosni i Hercegovini su najnovije institucionalne i zakonodavne promjene i aktivnosti izazvale dosta političke dinamike. Kako ocjenjujete ponašanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića prema najnovijoj destabilizaciji BiH institucija? Ima li još simpatija za politiku „Čović-Dodik“, u vezi sa trećim entitetom?

PUHOVSKI: Naglašene simpatije za „hrvatsku komponentu u BiH“ (tj. za njihove ovlaštene predstavnike Čovića i Dodika) su konstantne u Hrvatskoj. Dapače, ojačane su proteklih mjeseci time što predsjednik Milanović – većini svojih birač(ic)a nasuprot – nadmašuje HDZ u takvoj politici. U samoj BiH veliku odgovornost nosi kriminalno neodgovorno ponašanje tzv. hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvu,  Komšića, koji s apetitom živi život u lažnome predstavljanju.

MONITOR: Pored mejnstrim političkih partija našeg tzv. regiona i njima svojstvenog populizma, sve su izraženije i vidljivije manje stranke čijim programima dominira zalaganje za održivi razvoj i „zelena politika“. U Zagrebu je lijevo-zelena koalicija „Možemo“ došla na vlast… Da li je neizbježan i „zeleni populizam“?

PUHOVSKI: Svaka svjetonazorska opcija u danim (ponajprije medijskim) uvjetima nosi i potencijal svojega populizma. Zelena je opcija još uvijek zapravo slabašna u Hrvatskoj (to se, naime, u realnosti mnogo bolje vidi na kantama za smeće nego na biračkim  mjestima), no u Zagrebu je pobijedila kao jasna protimba dotadašnjem (dvadesetogodišnjem) modelu korupcijskog upravljanja. Dakle po moralnome, a ne striktno političkom obrascu – što uvijek nosi potencijalne političke opasnosti. Zeleni se populizam, primjerice, konkretno pokazuje u optiranju za bicikle protiv automobila – ali i protiv pješaka, u slijepoj pjegi „zelene ideologije“ spram nove (i opet pogubne) koncentracije kapitala (iz najrazvijenijih sredina) koji se je najbrže prilagodio novim modama. S druge strane, ideologijski posve impotentna desnica i dalje reciklira pripovijesti o lubenicama (zelenima izvana, crvenima iznutra), jer živi u opsesiji „vječnoga komunizma“ (da parafraziram Ecovu – efektnu, iako, vjerujem, pogrešnu – sintagmu o fašizmu). U crnogorskome kontekstu ovih je dana Matija Bećković prizvao tu fiksaciju formulacijom: „Komunizam je podelio braću na verne i neverne“ (kao da te podjele nisu posvuda mnogo starije od komunizma).

MONITOR: „Šta će biti sa EU?“, nije rijetko pitanje. Poslije odlaska Ujedinjenog kraljevstva, ovih dana je počela i dosta otvorena kampanja nezadovoljstva položajem Mađarske u Evropskoj uniji… Timoti Garton Eš u knjizi „Mi građani 1989“, često pominje Viktora Orbana kao jednog od najagilnijih mladih demokrata. Danas je Orban predvodnik talasa nezadovoljnika evropskom zajednicom. Prekršio je neke osnovne postulate na kojima je osnovana EU.

PUHOVSKI: Postulati na kojima postoji EU su, u temelju, posve jednostavni, čak primitivni: onemogućavanje rata poboljšanjem standarda što većega broja ljudi. Sve je ostalo nadgradnja, pa i (meni toliko drage) pripovijesti o ljudskim pravima. EU je u krizi zbog političke neravnoteže, ali i zato što nije uspio svojedobni pokušaj da se u njezin ustav uvede dalekosežna formulacija „community of values“, da samu sebe, i službeno, razumije kao „zajednicu vrijednosti“. Orbana sam upoznao, preko Soroseve zaklade, kao mladoga liberala prije tridesetak godina, no on se je nedvojbeno veoma uspješno „razvio“. On je, uz još neke koje sam  spomenuo, svojevrsni hodajući spomenik kategorijalnoj katastrofi „Zapadne politike“, koja se događa nekoliko decenija nakon raspada komunističkoga sustava. Ostaje podgrijani „hladni rat“, bez ideologijske podloge (kapitalizam vs. socijalizam). Kao čista geostrategija, dakle. Zato je i NATO notorno besmislena organizacija; umrla je (nikako tek u Afganistanu), ali joj se – valjda zbog tolikoga naoružanja, kojim (zapravo nemoćno) raspolaže – nitko nije usudio to reći. I  NATO i „Zapad“ (koji se proteže i na istok) žive kao zombiji, bez ideologije koja ih je porodila. Za EU je, međutim, ideologija bila tek naknadni ures, zato ona može i bez jasno usaglašenih institucijskih vrijednosti – no ne bi to bilo baš dobro za njezino građanstvo.

Kandidatsko razdoblje je najljekovitije za zamlje koje ulaze u EU

MONITOR: Hrvatska je već osam godina u EU. Preko Helsinškog odbora, kojim ste jedno vrijeme rukovodili, pokušavalo se promovisati i štiti osnovna ljudska prava građanki i građana. Vide li se rezultati važnih procesa, događaja i zagovaranja u kojima ste i Vi učestvovali, posebno kada se radi o položaju manjinskih zajednica, migranata, vraćanju dostojanstva nestalima?

PUHOVSKI: Ulazak je Hrvatske u EU pokazao je, za mnoge, neočekivani paradoks: u svim se je bitnim aspektima stanje  hrvatskoga društva pogoršalo u mjesecima nakon tog priključenja. Očito je da na zemlje kandidatkinje zapravo lječidbeno djeluje baš kandidacijsko razdoblje, vrijeme u kojemu svi znaju da su pod povećalom. Kada je taj „san“ konačno ostvaren, desnica se je, eto, mogla opet slobodno baciti na manjine (kako etničke, tako i one po životnome stilu), a država je imala drugoga posla snalaženja po Bruxellesu/Novome Beogradu (ljevica se, kao i inače, nije ni u što miješala). To je trajalo godinu-dvije, pa se stanje počelo smirivati, a i popravljati, no biljezi su ostali. Jednostavno, kako bi, parafrazirajući Konfucija, rekli njemački socijaldemokratski revizionisti prije stoljeća i pol (Bernstein): put je važniji od cilja. Kada se ipak do cilja dođe, vidjet će se – u ovome primjeru – da „evropske vrijednosti“ obuhvaćaju i Orbana i poljske katolibane i AFD, itd. Dakle, materijalna je pomoć uvijek dobro došla, ruiniranje ionako ruinirane nacionalne suverenosti i nije neka tragedija (osim za nacional-histerike), ali što se vrijednosti tiče, ni sama EU danas ne zna koje bi one bile. U Hrvatskoj se je to iskazalo frustrirajuće polaganim poboljšanjem položaja raznovrsnih manjina, po cijenu radikalnoga pogoršanja atmosfere za migrante, s druge strane.

Nastasja RADOVIĆ