Povežite se sa nama

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA:  Jesu li potonuli snovi o prosperitetu

Objavljeno prije

na

Nova parlamentarna većina trebala bi osjećati obavezu i empatiju prema građanima koji su ih glasali nakon decenija vlasti jedne partije. Glasali su ih siromašni, diskriminisani, ukratko ljudi željni pravde. Vlada u uslovima ekonomske i zdravstvene krize se morala što prije konstituisati kako bi preuzela odgovornost

 

MONITOR: Sjednica na kojoj će se glasati za mandatarov predlog vlade, odložena je za  decembar. Kako vidite  odlaganje formiranja nove vlasti, imajući u vidu da su izbori bili prije skoro tri mjeseca?

PEJOVIĆ: Smatram da smo već morali  da imamo vladu, i da je novi ministar finansija već trebao da  posjeti  Brisel i Vašington kako bi sa administracijom EU, SAD-a i MMF-a pregovarao o eventualnom paketu pomoći, refinansiranju javnog duga, održanju budžetske potrošnje ali i o mogućim investicijama. Nova parlamentarna većina trebala bi osjećati obavezu i empatiju prema građanima koji su ih glasali nakon decenija vlasti jedne partije. Glasali su ih siromašni, diskriminisani, ukratko ljudi željni pravde. Vlada u uslovima ekonomske i zdravstvene krize se morala što prije konstituisati kako bi preuzela odgovornost, i nametnula neophodni autoritet u sprovođenju epidemioloških mjera, kao i da bi pripremila budžet za narednu godinu.

MONITOR: A kako ocjenjujete cjelokupni proces formiranja vlade, i sve ono što je uslijedilo nakon 30. avgusta?

PEJOVIĆ: U izbornoj noći moj prijatelj građanski aktivista Boris Marić  kazao je istinu, „valja nam se kao društvu pogledati u ogledalo“. Kao što sam u jednom od prethodnih intervjua kazao –  DPS-u je uvijek u opoziciji više odgovarala jaka desnica, nego snažne građanske partije. Forsiranjem identitetskih podjela, trebali smo biti taoci režima, jer bi eventualna promjena značila „kraj“ Crne Gore. Mada su tri lidera Krivokapić, Bečić i Abazović Sporazumom o saradnji odagnali ove slutnje, činjenica je da je na prethodnim izborima došlo do političke promjene kroz jačanje  desnice, dovodi do turbulencija u formiranju izvršne vlasti, usljed postojanja političkih razlika. Isto kao što smo se u izbornoj noći „pogledali u ogledalo“, valja nam se „oglednuti“ ponovo u kontekstu kapaciteta dosadašnje opozicije, sada nove parlamentarne većine, da formira vladu, od koje očekujemo   prosperitet. Ili su snovi o prosperitetu poslije političke „tuče“ koju smo svjedočili prethodna dva mjeseca već potonuli, poput mjeseca iza brda.

MONITOR: Da li ste zadovoljni mandatarovom ponudom? 

PEJOVIĆ: Mandatar je taj koji predlaže sastav vlade. Očekivao sam u predlogu za članove nove vlade više imena sa javne scene, koji su se kvalifikovali kako kritikama postojećeg stanja, tako i konstruktivnim prijedlozima za unapređenje politika. Takođe očekivao sam i  kandidate za ministre  iz korpusa manjinskih naroda.  Ne mogu suditi o sposobnosti  većine predloženih članova vlade budući da mi nisu poznati njihovi kapaciteti.  Postavlja se pitanje zašto se nagomilavaju resori pod jednu „kapu“. Zar kultura nije jedan od najbitnijih resora, nauka takođe. Ukoliko to znači da vlast nije svjesna značaja kulture u  društvu, onda sam zabrinut. Društvo kao i čovjek treba da koristi i lijevu racionalnu kao i desnu kreativnu, maštovitu stranu „mozga“… Što se tiče  kritika na pojedina kadrovska rješenja  uvaženi mandatar bi trebao biti svjestan da bi neoprezne izjave ili radnje, koje bi otvorile identitetska pitanja mogle dovesti Crnu Goru na ivicu sukoba. Takođe neuspjeh ekonomskih politika mogao bi vratiti DPS prilično brzo na vlast. Navedeno spada u domen odgovornosti gospodina Krivokapića.

No, činjenica da predložena  imena većine budućih članova vlade, uključujući samog mandatara, nijesu figurirala u politici do prije par mjeseci, govori o vakuumu legitimiteta političke scene. Ovaj manjak proizilazi iz svojevrsne „kulturne revolucije“ na političkoj sceni Crne Gore, u kojoj  su bivši režim i (sada vrlo glasni) desničarski lideri, poput Mao ce Tunga u Kini prošlog vijeka, protjerali sa političke scene Crne Gore, većinu ljudi sa kapacitetom za ozbiljno bavljenje politikom. Pitanje je da  li politička scena Crne Gore može da doživi kadrovsku obnovu?

MONITOR: Vjerujete li da će nova vlast moći da se izbori sa svim nasljeđem tridesetogodišnje vladavine DPS-a i ispuni obećanja u narednom periodu?

PEJOVIĆ: Visok javni dug, nediverzifikovana privreda, siromaštvo, korupcija, organizovani kriminal, slabe institucije, divlja gradnja, narkomanija…zaista nameće se pitanje odakle krenuti. No i ako se naprave mali pomaci u pravcu funkcionisanja institucija u opštedruštvenom interesu, vjerujem da ćemo do rezultata doći. Takođe bitno je i Skupštini Crne Gore vratiti ustavni kapacitet, koji je derogiran od strane prethodne vlasti. Skupština bi trebala kroz parlamentarne istrage izvršiti reviziju nad onim što se dešavalo, ali i vršiti efektivnu kontrolu nove izvršne vlasti. Za poslanike koji su svjesni misije parlamenta, biće podjednako izazova i aktivnosti kao i pred ministrima u novoj vladi.

MONITOR: A sa ekonomskom krizom? 

PEJOVIĆ: U domenu ekonomije zavisićemo od pomoći evroatlanskih partnera. Ovdje mislim na pomoć u reprogramiranju dugova, kao i na podršku u realizaciji tekuće budžetske potrošnje. Vlada bi trebala da formira ekspertske timove koji bi za projekte iz oblasti energetike, malih i srednjih preduzeća, politika smanjenja nezaposlenosti, poljoprivrede, ekologije i drugih oblasti,  povlačili bespovratna sredstva iz fondova EU. Takođe trebalo bi promovisati mogućnosti za strane direktne investicije u Crnu Goru. Uz podršku u  refinansiranju duga i snažnim investiranjem, možemo očuvati nivo tržišne tražnje neophodan za generisanje privrednih aktivnosti i konsekventno tome održivi nivo životnog standarda.

MONITOR: Zdravstvenom?

 PEJOVIĆ: Što se tiče zdravstvene krize odlukom NKT –a  da se prihvati održavanje izbora u vremenu epidemije, odobrena je i dinamika dešavanja koje izbori po sebi nose u smislu političkih skupova. Dok su jedni slavili, drugi su organizovali „patriotske skupove“, što je sve dovelo do gubljenja kontrole nad epidemiološkom situacijom. NKT je izgubio autoritet i to je prije svega  odgovornost ovog tijela. Smatram da novoj vlasti neće biti lako da uspostavi kontrolu nad epidemiološkom situacijom. No nadajmo se skoroj vakcini.

MONITOR: Kako komentarišete sahranu mitropolita Amfilohija, u kontekstu epidemiološke krize, ali i političkih poruka?  

PEJOVIĆ: Izražavam žalost zbog smrti mitropolita Amfilohija, takođe žalim i naše sugrađane koji svakodnevno umiru od posjedica infekcije izazvane korona virusom. Smatram da je mitropolit trebao biti sahranjen u krugu velikodostojnika crkve, bez prisustva javnosti.

Sugerisao bih predstavnicima najviših državnih funkcija, da se na javnim mjestima ne identifikuju sa vjerskim zajednicama, i obredima. Svakako to je njihovo intimno pravo, ali oni su takođe predstavnici i građana drugih konfesija. U javnim nastupima, njegujmo ustavno načelo sekularizma.

MONITOR: Nova vlast obećala je da će raditi na pomirenju, a ne podjelama, poput prethodne. Čini li Vam se da se tenzije i podjele smiruju ili je obratno?

PEJOVIĆ: Paravan podjela je od strane prethodne vlasti postavljen, da bi se iza njega izvršila preraspodjela društvenog bogatstva. Trebaju nam politike za izlazak iz siromaštva i smanjenje regionalnih razlika u stepenu ekonomskog razvoja. Politike pomirenja treba doživjeti kao vaspitani i tolerantni dijalog o identitetskim pitanjima uz stepen mogućeg konsenzusa.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru u budućnosti? 

PEJOVIĆ: Ipak bih se osvrnuo na sadašnji trenutak. Ljudi su preplašeni, čak i anksiozni. S pravom se plaše epidemije, koja odnosi živote. Plaše se za održivost svojih prihoda. Valjda se naše političke elite neće odnijeti prema građanima po onoj „sit gladnom ne vjeruje“, već naprotiv pružiti građanima i privredi osjećanje sigurnosti i kakvog takvog prosperiteta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo