Optuži novi gradonačelnik Slavoljub Stijepović u Skupštini Podgorice, prošle nedjelje, i čuvenog reditelja Živka Nikolića! Kaže – rugao se ,,našoj tradicionalnoj Crnoj Gori”. Ništa neobično za osobenog partijca, koji u javnim nastupima djeluje kao da je izašao iz nekog od filmova na koje se kritički osvrnuo. Na primjer – U ime naroda, gdje jedan od likova kaže: ,,Moraš znat kako partija diše… Ja sam u tome principijelan. Ja sam i svoju sobu ozvučio.”
Na gradonačelnikov ispad javno se osvrnuo jedino Dragan Koprivica, po čijem tekstu je Nikolić 1996. snimio seriju Oriđinali: ,,Ostaće upamćeno da je kao gradonačelnik Podgorice javno sudio najvećem reditelju u istoriji crnogorske kinematografije, koji je svijetom pronio slavu našeg filma i Crne Gore”.
Zanimljivo je da većina kulturnih djelatnika koje smo kontaktirali nije bila voljna da komentariše ovaj ispad. Ni pored našeg insistiranja da je to samo povod da se pokrene tema o tretmanu Nikolićevog djela i nasljeđa u Crnoj Gori. Uglavnom kažu da onaj koji je izrekao osudu nije vrijedan osvrta.
Ni patriotski mediji, uvijek spremni da odbrane crnogorske tekovine, nijesu registrovali Stijepovićev ispad. Kako da se zamjere novom gradonačelniku Podgorice. Oćutala je to i RTCG, tzv. Javni servis, za koji je reditelj Nikolić tokom dvije decenije saradnje snimio brojne drame i serije. Iz RTCG već nekoliko godina nema ni odgovora što je sa nedovršenim Nikolićevim filmom Oriđinali, koji je snimao na Skadarskom jezeru. Da li je u ,,bunkeru”?
Osuda umjetnika od strane političara nije ništa novo. Anegdota kaže da je, dok je pripremana Đekna, u tadašnju TV Titograd došao član Predsjedništva SRCG da ljubazno kaže da serija ne bi trebala da se snima. Razlog – reprezentuje jednu primitivnu, zaostalu Crnu Goru, koje više skoro da nema. Iz TV Titograda su se nekako snašli, pa su, nakon što je serija ostvarila uspjeh širom Jugoslavije, dobili pohvale i od političara.
,,Suštinski, ništa se nije izmijenilo u odnosu na vrijeme kad su neke junačine išle u Beograd da ga tuku zbog dokumentarnog filma Biljeg. Podsjetiću, Biljeg govori o hidroelektrani podignutoj u bezvodnom kršu, jer se nekom ondašnjem moćniku tako prohtjelo. Film je poslužio kao uvod u antologijsko ostvarenje Čudo neviđeno. I tada i danas Crnogorci lako opraštaju promašene investicije, ali ne praštaju ako to neko kaže i pokaže. Da nije snažne frustracije, lako bi se shvatilo da je u pitanju simbol svih promašenih ljudskih projekata, od onih komunističkih do onih koji će, na primjer u naše vrijeme, izazvati svjetsku ekonomsku krizu”, kaže za Monitor Božena Jelušić, koautor monografije Iskušavanje filma – Živko Nikolić.
Od smrti Živka Nikolića proteklo je 13 godina. Osim sporadičnih omaža na Hercegnovskom filmskom festivalu, o njegovom djelu se ne govori puno. To zataškavanje njegovog djela počelo je i za života. Živko je posljednji film snimio 1989.
,,Znate, posvećeni umjetnici su rijetki. I mnogo krhki. I nikada ne traže svečane sahrane s muzikom. Posvećeni umjetnik uvijek traži samo da radi. Rad mu je obraz…”, govorio je Nikolić u jednom od posljednjih intervjua.
Filmski festival MOFFEM u Kotoru je jedan od rijetkih čija glavna nagrada za najbolji autorski film nosi ime Živka Nikolića. Utemeljivačica festivala Maja Bogojević za Monitor kaže: ,,Bilo bi lijepo da se oda počast Živku, davanjem njegovog imena ulici ili trgu glavnog grada, nekim od ključnih filmskih institucija u cijeloj državi, posebno u njegovom rodnom gradu”.
Ideja da jedna ulica u Nikšiću nosi ime Živka Nikolića inicirana je još 2012. Iako su se tada svi složili oko toga, do dan danas to obećanje nije ispunjeno.
U septembru je preko društvenih mreža pokrenuta inicijativa da Živko Nikolić dobije ulicu u Podgorici. Apel je upućen pod geslom: ,,Dosta nam je američkih predsjednika, Azerbejdžanaca i Arapa, imamo mi naše legende”.
,,Ne treba nam bolje objašnjenje za naše socijalno-kulturno stanje od citata – još uvijek aktuelnog – samog Živka: ,,Ljudima je potrebnije uveličavajuće ogledalo nego ono koje odražava stvarnost”. Možda baš zbog njegove dosljedne satirične kritike lokalne društvene stvarnosti nije omiljen kod Crnogoraca. Živkovo djelo će biti dovoljno cijenjeno onog trenutka kad Crnogorci budu spremni da sebe pogledaju u ogledalu, bez narcisoidnog uljepšavanja slike stvarnosti”, kaže Bogojević.
Nikolić je studirao slikarstvo i glumu, pisao je scenarije za većinu svojih filmova. Jednom je kazao: ,,Mislim da nema zatvorenih ličnosti. Svaki čovjek se kad-tad otvori i pokaže svoje pravo lice… Ljudi su ranjivi. Zato se rado skrivaju u školjke i čekaju bolja vremena”.
On to vrijeme nije dočekao.
,,Jedini problem sa Živkom Nikolićem je činjenica da vrijeme nije poništilo njegove filmove. Rekla bih da su oni danas još aktuelniji nego u vrijeme kad su snimani. U njegovom filmu Crna Gora je moćna metafora, riznica arhetipova i raskošna slika kroz koju se otkrivaju univerzalni problemi čovjeka i svijeta. Nažalost, Crnogorci su u njima uvijek samozaljubljeno tražili predstavu o sopstvenoj veličini i značaju”, kaže Jelušić.
Ona navodi da se Crna Gora sa Živkom ,,pomirila” samo deklarativno. ,,Suštinski, još nije shvatila ni prihvatila snagu i strast njegovih filmskih ostvarenja ni njegovu duboku odanost Crnoj Gori. Zato bi mnogi Crnogorci i danas, kao u vrijeme Biljega ili filma U ime naroda, radije ‘tukli’ reditelja nego što bi tražili odgovornost za probleme tamo gdje treba”.
U opštem zapostavljanju svega što vrijedi, desilo se da i partijska kritika skrene pažnju javnosti na djelo velikog reditelja. A o samoj tradiciji i Crnogorcima, Živko Nikolić je kazao: ,,Često me pitaju da li su Crnogorci zaista onakvi kakvim ih prikazujem u svojim filmovima. Moram da priznam da sam i sam jednim djelom takav Crnogorac, mada se zbog toga ne žalim. I ne stidim se toga. Mi smo, znate, vrlo osjetljivi. O sebi imamo predstave koje se često kose s realnošću. Mada, pravo da vam kažem, smeta mi što se mi Crnogorci često tretiramo nekako sa posebnim značenjem. Kao da smo došli s druge planete. A Crnogorci su kao i drugi ljudi. Nema tu nikakve mistifikacije”.
Suptilna, umjetnička, istinita tradicija koju reprezentuje djelo Živka Nikolića, je u zapećku. Na sceni je gruba, iskrivljena, partijska tradicija.
LJUBOMIR ĐURKOVIĆ, DRAMSKI PISAC: Po kome će se pamtiti ovo vrijeme
Kakav fenomenalan dribling režima, kakvo veličanstveno provlačenje lopte kroz noge protivničkim (pseudo opozicionim) igračima, kakva budalaština postaje tema dana, neđelje, mjeseca, kakva briljantna asistencija, makar i nesvjesna, Miga Stijepovića da opozicija postigne još jedan autogol. ,,Čuste li što reče gradonačelnik o Živku Nikoliću?!”
Daj puku zabave, Pink je postao dosadan. Jer u suštini i režim i opoziciju boli polni organ i za kulturu i za umjetnost. I za Živka Nikolića i za Mihaila Lalića. Puca njima svima ona rabota i za Borislava Pekića i za Miodraga Bulatovića. Imaju oni, i vlast i opozicija, svoga Gojka Čelebića. Gośu Poliglotu koga su po dva predstavnika vlasti i opozicije, svi odreda redovni profesori crnogorskih univerziteta, onomad nagradili jednoglasno najvećom nacionalnom nagradom i benefitima koji idu uz to. Ali, zar u društvu đe Emilo Labudović kritikuje Informer, đe Predrag Bulatović traži da se sudski procesuiraju akteri afere Snimak može da se govori o bilo kakvoj smislenoj politici i kulturi ove zemlje, ovoga naroda?
Ajmo sad raspravljati o izjavi Miga Stijepovića o Živku Nikoliću. Komedija u kojoj je najmanje komičan aktuelni gradonačelnik. Ko išta zna o filmu, književnosti, o umjetnosti uopšte, ko išta zna o istoriji, zna da naše vrijeme neće biti zapamćeno ni po Migu, ni po Milu, neće ga pamtiti ni po Mugiju, ni po Źagi, neće o njemu suditi ni po Svetu, ni po Ranku, ni po Medu, ni po Branku, ni po ,,vojvodama” ni po ,,komesarima”, pamtiće se ovo vrijeme i Crna Gora po Živku Nikoliću i Mihailu Laliću, pamtiće se po Miodragu Bulatoviću i Vlatku Giliću. Śećam se, neđe krajem sedamdesetih, prolazim sa grupom drugara, svi osim mene rođeni Titograđani i Podgoričani, ulicom Vasa Raičkovića. Nekome od njih pade na um da postavi pitanje: ,,Ko je Vaso Raičković?” Zaćutali smo ne znajući odgovor. Svi osim Ranka Jovovića. Rekao je kratko: ,,Stric pjesnika Stevana Raičkovića.” Što se Živka Nikolića tiče ne mora ni jedna ulica u bilo kom crnogorskom gradu da nosi njegovo ime, iako bi to svakom gradu služilo na čast, jer Živko je svojim djelom izgradio veliki široki bulevar koji se proteže od rodnih mu Ozrinića preko Moskve i Berlina do Njujorka. Znam da bi se na ovu moju iako tačnu, ali, ipak, patetičnu posljednju rečenicu Živko grohotom nasmijao.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice