Na tridesetom kilometru starog puta Podgorica – Nikšić, vozeći se plodnom dolinom rijeke Zete, nailazi se na selo Viš. To je jedno od podostroških sela u brdskoj oblasti stare Crne Gore, koje je u isto vrijeme ugrabilo i dio surovog crnogorskog krša i dio plodne doline rijeke Zete.
Pogled zastaje na pastiru koji striže ovce, oslobađajući ih teškog zimskog odijela. Svi ovdje znaju Neša Ćirkovića, vrijednog mladića koji se svakodnevno stara o svom stadu. Nešova porodica je u ratnom vihoru izbjegla sa svog ognjišta na Kosovu i za nastavak života odabrala ovaj pitomi kraj.
Nešo je veseli dvadesetpetogodišnjak, preplanulog tena i svijetlo smeđe kose. Zimske hladnoće i ljetnje žege nijesu štedjele njegove nasmijane obraze. Svakodnevna fizička aktivnost zaslužna je za njegov čvrst hod i tijelo žilave vretenaste muskulature.
Melodični ton zvona okačenog na vratu ovna predvodnika i lavež psa čuvara stada ispunjavali su prostor. Prilazimo vrijednom pastiru, pitajući ga je li se umorio.
“Ovo je težak posao i umor je sastavni dio njega, ali mora se nešto raditi”, odgovara. “Sam bog zna koliko kilometara dnevno prepješačim”. Tlo jasenove šume prekriveno je višegodišnjim naslagama lišca. Koraci tonu po mekoj šumskoj površini, koja amortizuje pritisak stopala i stvara utisak hoda po oblacima.
“Ja nikad ne biram putanju. To umjesto mene odaberu ove nestašne koze kojima su najslađi mladi izdanci na najstrmijim liticama”, nastavlja Nešo. ” Kad me dobro izmore, sjednem na neki osunčani proplanak i uživam u bajkovitom pejzažu. Posmatram zelenu rijeku Zetu koja lagano klizi dolinom, nimalo ne žureći svom odredištu, Skadarskom jezeru. Aleja vrbaka omeđila je i istakla njene obale”.
Uzima tabakeru i savija cigar duvana. Kaže da nikad ne bi uzeo kupovne cigarete jer su “živa otrov”, a ovaj hercegovački duvan, koji on koristi, “čisti pluća”.
“Od stočarstva se ipak može fino živjeti. Istina, posao je naporan, ali ne bih ga nikako mijenjao sa svojim vršnjacima za „čari” gradskog života, bučnom muzikom i brzim automobilima”, kaže .
Do njegove kuće vodi ne više od dvjesta metara prilično lošeg makadamskog puta. Zbog tog puta ga zaobilaze otkupljivači mlijeka.
“Imam problema i kad treba sijeno prevesti do novosagrađene štale. Kamiondžije ili istovare sijeno na pola puta ili naplate nerealno visoku cijenu za prevoz, izgovarajući se da će oštetiti vozilo”, kaže Nešo.
On je svoju skromnu zaradu, dobijenu od prodaje jagnjadi, sira i kajmaka uložio u izgradnju savremene štale i kupovinu mehanizacije.
Neshvatljivo je da lokalna samouprava nije prepoznala i bar asfaltiranjem tih dvjesta metara puta olakšala život ovom mladom proizvođaču organske hrane. Više puta je Nešo isticao taj svoj problem, ali uzalud.
“I voda je tek prije neku godinu stigla do moje kuće i to tek nakon što smo mi mještani sami prokopali kanale kroz ljuti krš i svojim sredstvima platili neophodnu hidroforsku opremu”, objašnjava Nešo.
Pratimo Neša i njegovo stado do kraja dana. Kad su vrhovi planine Garač zaklonili i poslednje sunčeve zrake, valjalo je napojiti žedno stado, na izvorima pored rijeke Zete. Koze i ovce pretrčavale su dvolučni kameni most obrastao mahovinom, hitajući ka hladnoj, pjenušavoj vodi u podnožju napuštenog i od zuba vremena ruiniranog mlina. Od huke vode koja se u slapovima spušta pored nas, jedva da čujem Neša.
“Volim ovo mjesto. Tu završavam svaki moj radni dan. Nekad je ova voda okretala veliki kameni točak, koji je neumorno drobio kukuruzna zrna. Kažu da su se ovdje okupljali mještani kako bi se družili, razmjenjivali iskustva i donosili odluke, dok su oko njih trčkarala djeca čekajući da se natovare konji vrećama svježe samljevenog kukuruznog brašna. Sad su zavladala neka druga vremena. Svi bi sjedeći da zarađuju, ali nema napredka bez proizvodnje”.
Vraćamo se sa jednim novim iskustvom koje nam je podario jedan sunčani dan i zanimljivi sagovornik.
Ranko VOJVODIĆ