Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Predsjednik Džozef Bajdenje ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju
Kada se izuzme agresija na Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, najveća geopolitička glavobolja velikih sila je status ostrva Tajvan. Tajvan je de fakto nezavisna država. To je visokorazvijena ekonomija od 24 miliona stanovnika sa bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika na zavidnom 20. mjestu u svijetu. Ostrvo je postalo i glavni svjetski proizvođač visokokvalitetnih poluprovodnika. Takođe, dvije trećine kompjuterskih čipova na svijetu se proizvode na ovom ostrvu. Kompanija TSMC je takozvana „livnica” za proizvodnju čipova, vrijedna skoro 100 milijardi dolara.
Kina smatra ostrvo dijelom svoje odmetnute teritorije koja je ostala jedino utočište Kuomintanga (Kineske Nacionalističke Partije) nakon poraza od strane komunista u kineskom građanskom ratu završenom 1949. Poslije višedecenijske diktature i vanrednog stanja ostrvo se od sredine 90-ih transformisalo u uspješnu demokratiju. Zvanični naziv ostrva je Republika Kina i formalno njena vlast polaže pravo na kontinentalnu Kinu. Međutim, sa razvojem demokratije sve više Tajvanaca naginje ka nezavisnosti i formalnom prekidu politike jedne Kine sa dva sistema iako je 84 odsto Tajvanaca kineskog etničkog porijekla. Tome raspoloženju je doprinijelo i negativno iskustvo reintegracije Hong Konga koga je Britanija vratila matici 1997. godine uz obećanje Pekinga da će poštovati ljudska prava, demokratski politički sistem i slobodno tržište. To je kasnije nuđeno i Tajvanu ali rastući problemi u Hong Kongu kome se nameću brojna rješenja od komunističkog Pekinga su ohladili mnoge Tajvance. Oni tvrde da nikada nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine i Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom Cetungom 1949. godine na kontinentu.
Kina ukazuje da je Tajvan prvi put postao dio Kine u 17. stoljeću u vrijeme dinastije Ćing. Ostrvo je predato 1895. godine Japanu nakon što su Kinezi izgubili prvi Kinesko-japanski rat. Kina je ponovo vratila ostrvo 1945. godine nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu i od tada je međunarodno priznata teritorija Kine.
Trenutno samo 13 zemalja (plus Vatikan) priznaje Tajvan kao suverenu zemlju, tj. kao predstavnika cjelokupne Kine. Kina vrši značajan diplomatski pritisak na druge zemlje da ne priznaju Tajvan, ili da urade bilo šta što implicira priznanje. Međutim, iako je uglavnom nepriznat, Tajvan ima razvijene ekonomske i trgovinske odnose širom planete uključujući i Kinu.
Odnosi između Tajvana i Kine naglo su se pogoršali nakon posjete ostrvu tadašnje predsjedavajuće američkog Predstavničkog doma Nensi Pelozi u avgustu 2022. Peking je osudio posjetu Pelozi kao „izuzetno opasnu”.
Kina je tada pokrenula niz vojnih manevara uz angažman i svog nosača aviona i ispaljivanje balističkih projektila fokusiranih na šest zona oko Tajvana, od kojih se tri preklapaju s teritorijalnim vodama ostrva. Tajvan je upozorio da je tim potezom narušen njegov suverenitet jer je prisilio brodove i avione da pronađu rute oko tih područja. Kina se takođe povukla iz klimatskih razgovora sa Amerikom.
Od 2021. Kina pojačava pritisak slanjem vojnih aviona u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane, samoproglašeno područje u kojem se strani avioni identificiraju, nadgledaju i kontrolišu u interesu nacionalne bezbednosti.
Nedavna posjeta Tajvanske predsjednice Tsai Ing-ven Sjedinjenim Državama pojačala je kritike i upozorenja iz Pekinga. Sadašnji predsjednik Donjeg doma američkog Kongresa Kevin Makarti sastao se u Kaliforniji sa predsjednicom Ing-ven zajedno sa delegacijom kongresmena iz obje stranke. Makarti je najavio široku pomoć kako bi ostrvo sačuvalo demokratiju.
Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Do skoro je svaka američka administracija održavala dvosmislen stav na pitanje da li bi vojno intervenisala u slučaju kineskog napada. Predsjednik Džozef Bajden je nedvosmisleno iznio novu poziciju sadašnje administracije. Takođe je ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju.
Kako Kina ekonomski i vojno jača, rastu bojazni da bi se status kvo mogao promijeniti. Predsjednik Si Đinping je tokom posjete francuskog kolege Emanuela Makrona i šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Pekingu prošle sedmice naglasio da Kina neće beskonačno čekati na reintegraciju ostrva rekavši da svako ko očekuje da Kina napravi kompromise i ustupke po pitanju Tajvana sanja nerealne snove.
Kina je napravila veliki prodor u Aziju i dominira regionalnim ekonomijama a tokom ruske invazije na Ukrajinu razvila je široku trgovinu sa Rusijom i time joj olakšala teret zapadnih sankcija. Kineska Inicijativa Put i pojas (BRI) kojim se infrastrukturno i ekonomski povezuje sa mnogim zemljama je, od 2013, kada je lansirana, postigla veliki uspjeh. Potpisano je preko 200 BRI sporazuma sa 149 zemalja i 32 međunarodne organizacije.
Peking ide i dalje od ulaganja kao vanjskopolitičkog alata. Rat u Ukrajini je učinio svoje. Putinova Evroazijska ekonomska unija (EAEU) i pekinška Šangajska organizacija za saradnju (SCO) su dobile na značaju. SCO čine Kina, Rusija, Indija i Pakistan, dok su Iran i Afganistan države posmatrači.
Nekadašnja Putinova vizija jedinstvenog tržišta „od Lisabona do Vladivostoka“ sa EU kao glavnim partnerom je doživila veliku modifikaciju. Sada, kada je poslovanje s Evropom gotovo ugašeno, Kremlj želi EAEU južno i istočno u Aziju, gdje se interesi EAEU sve više preklapaju sa SCO, što je posebno spomenuto u novom ruskom vanjskopolitičkom konceptu
Kao kontratežu Amerika gradi pacifički pojas kojim želi omeđiti ekspanziju Kine na Pacifik i jugoistočnu Aziju. Sjedinjene Države imaju veliki broj vojnih baza u Japanu u Južnoj Koreji što može predstavljati veliki izazov za Kinu u slučaju da se odluči za vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvan predstavlja prirodni lanac od Južne Koreje do Filipina kojim se onemogućava direktni pristup Kine Pacifiku. Ako bi Kina preuzela Tajvan, neki zapadni stručnjaci sugerišu da bi onda mogla slobodnije da projektuje moć u zapadnoj regiji Pacifika i da bi čak mogla ugroziti američke vojne baze sve do Guama i Havaja.
Kina insistira da su njene namjere miroljubive. Nedavni vojni savez AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD-a je posebno dizajniran da se odupre pretpostavljenoj kineskoj ekspanziji.
Zapad je i dalje nesumnjivo moćan i stvara dvije trećine globalnog BDP-a. Još ima i značajnu prednost u visokim tehnologijama i sofisticiranom naoružanju. No, Kinezi tvrde da se, zahvaljujući lošoj demografiji i deindustrijalizaciji Zapada usljed globalizacije, u posljednje tri decenije taj jaz znatno smanjuje. Tome doprinose globalne energetske krize koje dovode do zatvaranja teške industrije kod kuće zbog „ekonomske neodrživosti“ rastućih troškova. Dobar primjer je sadašnja situacija sa proizvodnjom artiljerijske municije i dostava ukrajinskoj armiji. Sve zemlje NATO-a zajedno proizvode mjesečno ukupno 45.000 artiljerijskih granata od 155 mm dok Ukrajina svakog mjeseca ispaljuje oko 90.000 granata. NATO je primoran da razliku nabavlja od trećih zemalja i povlači američke zalihe municije iz Izraela i Južne Koreje. Zapadna vojna industrija za sada nije u stanju da poveća proizvodnju i nakon godinu dana ruske invazije, pa se mnogi pitaju kakva bi tek situacija bila u slučaju sukoba sa Kinom.
Prednost za Tajvan predstavlja to što ga od Kine odvaja 160 kilometara mora a Kina i nema veliki broj usko specijaliziranih amfibijskih i aviotransportnih snaga koje bi mogle lako savladati tajvansku dobro utvrđenu armiju. U otvorenom sukobu, neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi Tajvan u najboljem slučaju mogao usporiti kineski napad i donekle spriječiti iskrcavanje kineskih amfibija na obalu dok ne stigne direktna intervencija američke pacifičke flote i snaga stacioniranih na Okinavi (Japan) i drugim bazama.
Nesporno je da Kina preferira „ponovno ujedinjenje” nevojnim sredstvima, kroz jačanja ekonomskih veza. Zapad isto nije voljan da se vojno sudari sa Kinom. U zapadnom taboru postoje brojna neslaganja oko zajedničke politike prema Kini. Kina troši na vojsku više od bilo koje druge zemlje, osim SAD-a, i mogla bi se osloniti na ogroman raspon sposobnosti, od pomorske moći, raketne tehnologije, aviona i sajber napada koje može koristiti kao tihi pritisak da se situacija opet pokrene ka mirnom faktičkom ujedinjenju.
Jovo MARTINOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice