Povežite se sa nama

Izdvojeno

ZAOŠTRAVANJE ODNOSA KINE I AMERIKE: Tajvan kao žarište 

Objavljeno prije

na

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Predsjednik Džozef Bajdenje ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju

 

Kada se izuzme agresija na Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, najveća geopolitička glavobolja velikih sila je status ostrva Tajvan. Tajvan je de fakto nezavisna država. To je visokorazvijena ekonomija od 24 miliona stanovnika sa bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika na zavidnom 20. mjestu u svijetu. Ostrvo je postalo i glavni svjetski proizvođač visokokvalitetnih poluprovodnika. Takođe, dvije trećine kompjuterskih čipova na svijetu se proizvode na ovom ostrvu. Kompanija TSMC je takozvana „livnica” za proizvodnju čipova, vrijedna skoro 100 milijardi dolara.

Kina smatra ostrvo dijelom svoje odmetnute teritorije koja je ostala jedino utočište Kuomintanga (Kineske Nacionalističke Partije) nakon poraza od strane komunista u kineskom građanskom ratu završenom 1949.  Poslije višedecenijske diktature i vanrednog stanja ostrvo se od sredine 90-ih transformisalo u uspješnu demokratiju. Zvanični naziv ostrva je Republika Kina i formalno njena vlast polaže pravo na kontinentalnu Kinu. Međutim, sa razvojem demokratije sve više Tajvanaca naginje ka nezavisnosti i formalnom prekidu politike jedne Kine sa dva sistema iako je 84 odsto Tajvanaca kineskog etničkog porijekla. Tome raspoloženju je doprinijelo i negativno iskustvo reintegracije Hong Konga koga je Britanija vratila matici 1997. godine uz obećanje Pekinga da će poštovati ljudska prava, demokratski politički sistem i slobodno tržište. To je kasnije nuđeno i Tajvanu ali rastući problemi u Hong Kongu kome se nameću brojna rješenja od komunističkog Pekinga su ohladili mnoge Tajvance. Oni tvrde da nikada nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine i Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom Cetungom 1949. godine na kontinentu.

Kina ukazuje da je Tajvan prvi put postao dio Kine u 17. stoljeću u vrijeme dinastije Ćing. Ostrvo je predato 1895. godine Japanu nakon što su Kinezi izgubili prvi Kinesko-japanski rat. Kina je ponovo vratila ostrvo 1945. godine nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu i od tada je međunarodno priznata teritorija Kine.

Trenutno samo 13 zemalja (plus Vatikan) priznaje Tajvan kao suverenu zemlju, tj. kao predstavnika cjelokupne Kine. Kina vrši značajan diplomatski pritisak na druge zemlje da ne priznaju Tajvan, ili da urade bilo šta što implicira priznanje. Međutim, iako je uglavnom nepriznat, Tajvan ima razvijene ekonomske i trgovinske odnose širom planete uključujući i Kinu.

Odnosi između Tajvana i Kine naglo su se pogoršali nakon posjete ostrvu tadašnje predsjedavajuće američkog Predstavničkog doma Nensi Pelozi u avgustu 2022. Peking je osudio posjetu Pelozi kao „izuzetno opasnu”.

Kina je tada pokrenula niz vojnih manevara uz angažman i svog nosača aviona i ispaljivanje balističkih projektila fokusiranih na šest zona oko Tajvana, od kojih se tri preklapaju s teritorijalnim vodama ostrva. Tajvan je upozorio da je tim potezom narušen njegov suverenitet jer je prisilio brodove i avione da pronađu rute oko tih područja. Kina se takođe povukla iz klimatskih razgovora sa Amerikom.

Od 2021. Kina pojačava pritisak slanjem vojnih aviona u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane, samoproglašeno područje u kojem se strani avioni identificiraju, nadgledaju i kontrolišu u interesu nacionalne bezbednosti.

Nedavna posjeta Tajvanske predsjednice Tsai Ing-ven Sjedinjenim Državama pojačala je kritike i upozorenja iz Pekinga. Sadašnji predsjednik Donjeg doma američkog Kongresa Kevin Makarti sastao se u Kaliforniji sa predsjednicom Ing-ven zajedno sa delegacijom kongresmena iz obje stranke. Makarti je najavio široku pomoć kako bi ostrvo sačuvalo demokratiju.

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Do skoro je svaka američka administracija održavala dvosmislen stav na pitanje da li bi vojno intervenisala u slučaju kineskog napada. Predsjednik Džozef Bajden je nedvosmisleno iznio novu poziciju sadašnje administracije. Takođe je ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju.

Kako Kina ekonomski i vojno jača, rastu bojazni da bi se status kvo mogao promijeniti. Predsjednik Si Đinping je tokom posjete francuskog kolege Emanuela Makrona i šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Pekingu prošle sedmice naglasio da Kina neće beskonačno čekati na reintegraciju ostrva rekavši da svako ko očekuje da Kina napravi kompromise i ustupke po pitanju Tajvana sanja nerealne snove.

Kina je napravila veliki prodor u Aziju i dominira regionalnim ekonomijama a tokom ruske invazije na Ukrajinu razvila je široku trgovinu sa Rusijom i time joj olakšala teret zapadnih sankcija. Kineska Inicijativa Put i pojas (BRI) kojim se infrastrukturno i ekonomski povezuje sa mnogim zemljama je, od 2013, kada je lansirana, postigla veliki uspjeh. Potpisano je preko 200 BRI sporazuma sa 149 zemalja i 32 međunarodne organizacije.

Peking ide i dalje od ulaganja kao vanjskopolitičkog alata. Rat u Ukrajini je učinio svoje. Putinova Evroazijska ekonomska unija (EAEU) i pekinška Šangajska organizacija za saradnju (SCO) su dobile na značaju. SCO čine Kina, Rusija, Indija i Pakistan, dok su Iran i Afganistan države posmatrači.

Nekadašnja Putinova vizija jedinstvenog tržišta „od Lisabona do Vladivostoka“ sa EU kao glavnim partnerom je doživila veliku modifikaciju. Sada, kada je poslovanje s Evropom gotovo ugašeno, Kremlj želi EAEU južno i istočno u Aziju, gdje se interesi EAEU sve više preklapaju sa SCO, što je posebno spomenuto u novom ruskom vanjskopolitičkom konceptu

Kao kontratežu Amerika gradi pacifički pojas kojim želi omeđiti ekspanziju Kine na Pacifik i jugoistočnu Aziju. Sjedinjene Države imaju veliki broj vojnih baza u Japanu u Južnoj Koreji što može predstavljati veliki izazov za Kinu u slučaju da se odluči za vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvan predstavlja prirodni lanac od Južne Koreje do Filipina kojim se onemogućava direktni pristup Kine Pacifiku. Ako bi Kina preuzela Tajvan, neki zapadni stručnjaci sugerišu da bi onda mogla slobodnije da projektuje moć u zapadnoj regiji Pacifika i da bi čak mogla ugroziti američke vojne baze sve do Guama i Havaja.

Kina insistira da su njene namjere miroljubive. Nedavni vojni savez AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD-a je posebno dizajniran da se odupre pretpostavljenoj kineskoj ekspanziji.

Zapad je i dalje nesumnjivo moćan i stvara dvije trećine globalnog BDP-a. Još ima i značajnu prednost u visokim tehnologijama i sofisticiranom naoružanju. No, Kinezi tvrde da se, zahvaljujući lošoj demografiji i deindustrijalizaciji Zapada usljed globalizacije, u posljednje tri decenije taj jaz znatno smanjuje. Tome doprinose globalne energetske krize koje dovode do zatvaranja teške industrije kod kuće zbog „ekonomske neodrživosti“ rastućih troškova. Dobar primjer je sadašnja situacija sa proizvodnjom artiljerijske municije i dostava ukrajinskoj armiji. Sve zemlje NATO-a zajedno proizvode mjesečno ukupno 45.000 artiljerijskih granata od 155 mm dok Ukrajina svakog mjeseca ispaljuje oko 90.000 granata. NATO je primoran da razliku nabavlja od trećih zemalja i povlači američke zalihe municije iz Izraela i Južne Koreje. Zapadna vojna industrija za sada nije u stanju da poveća proizvodnju i nakon godinu dana ruske invazije, pa se mnogi pitaju kakva bi tek situacija bila u slučaju sukoba sa Kinom.

Prednost za Tajvan predstavlja to što ga od Kine odvaja 160 kilometara mora a Kina i nema veliki broj usko specijaliziranih amfibijskih i aviotransportnih snaga koje bi mogle lako savladati tajvansku dobro utvrđenu armiju. U otvorenom sukobu, neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi Tajvan u najboljem slučaju mogao usporiti kineski napad i donekle spriječiti iskrcavanje kineskih amfibija na obalu dok ne stigne direktna intervencija američke pacifičke flote i snaga stacioniranih na Okinavi (Japan) i drugim bazama.

Nesporno je da Kina preferira „ponovno ujedinjenje” nevojnim sredstvima, kroz jačanja ekonomskih veza. Zapad isto nije voljan da se vojno sudari sa Kinom. U zapadnom taboru postoje brojna neslaganja oko zajedničke politike prema Kini. Kina troši na vojsku više od bilo koje druge zemlje, osim SAD-a, i mogla bi se osloniti na ogroman raspon sposobnosti, od pomorske moći, raketne tehnologije, aviona i sajber napada koje može koristiti kao tihi pritisak da se situacija opet pokrene ka mirnom faktičkom ujedinjenju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo