Mada je, tokom dvomjesečnog zatišja, izgledalo da je Vlada odustala od nauma da Predlog zakona o zaradama u javnom sektoru progura kroz parlament prije parlamentarnih izbora, DPS se vratio prvobitnom naumu. Tako će, ako ne bude drugog načina, a ono ,,silom na sramotu” i (ne)očekivanim glasovima patriotskih stranaka samozvane opozicije, taj prijedlog dobiti potrebnu većinu.
Pošto je parlamentarna rasprava u punom zamahu (glasanje se najavljuje tek za narednu nedjelju) prepustimo glasnogovornicima vlasti i opozicije da argumentuju svoje razloge za i protiv predloženog zakona. Mi se pozabavimo onim što je u predloženom zakonu očigledno i nesporno, ili bi makar tako moralo biti.
Počnimo od imena. Iako se njime, navodno, regulišu zarade u javnom sektoru predloženi zakon se, što potvrđuju njegovi predlagači, ne odnosi na zapošljene u obrazovanju, zdravstvu, predškolskim ustanovama i institucijama kulture. To znači da se ovaj zakon ne bavi zaradama približno 23 hiljade ljudi (prema zajedničkim podacima MUP-a i Ministarstva finansija koji se odnose na kraj 2012. godine). To je tek nešto manje od polovine ukupnog broja zapošljenih u javnom sektoru (oko 59 hiljada, prema istim podacima). Uostalom, prosvjeta i zdravstvo predstavljaju dva od tri najveća sektora (uz zapošljene u javnim preduzećima) na koja bi ovaj zakon trebalo da se odnosi.
Ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević i ministar finansija Radoje Žugić objasnili su nam da prosvjetni i zdravstveni radnici nijesu finansijski oštećeni time što su izostavljeni iz predloženog zakona. Njihova radna prava, rečeno nam je, biće zaštićena granskim kolektivnim ugovorima koji su već (obrazovanje) ili će uskoro biti potpisani (zdravstvo). Pride, saznali smo da nekih 800 ljekara koji su potpisali peticiju protiv predloženog zakona, ne shvataju radne benefite koji će im (naknadno) biti omogućeni dobrom voljom poslodavca (hvala Vladi).
Bude li, ipak, usvojen Zakon o zaradama u javnom sektoru obuhvatiće više od 50, a možda i svih 60 hiljada zapošljenih!?
Svojevrsna ,,kompenzacija” napravljena je tako što je Vlada, kao predlagač, u javni sektor uvrstila i sva privredna preduzeća (mahom akcionarska društva) u kojima je većinski vlasnik. Tako su se, na primjer, u crnogorskom javnom sektoru našle i Plantaže, Budvanska i Ulcinjska rivijera ili Crnogorska plovidba, iako niko živi ne može objasniti matematiku u kojoj se, kako bi rekli osnovci, sabiraju babe i žabe.
Da bi zbrka bila kompletna, Vlada je predložila izuzetke na koje se zakon o zaradama ne bi odnosio. Tu je, na primjer Centralna banka. Ali nijesu regulatorne agencije za energetiku i telekomunikacije, iako su i one jednako samoodržive (ne zahtijevaju dodatno finansiranje iz budžeta), a na svakodnevni život građana i ovdašnje privrede utiču makar koliko i CBCG, ako ne i u mnogo značajnijoj mjeri.
Od budućeg dejstva zakona izuzeta je Elektroprivreda, (kao državno preduzeće u kome je pitanje zarada zapošljenih uređeno ugovorom o dokapitalizaciji – iako taj ugovor više ne važi) ali nijesu neka druga, jednako važna, infrastrukturna preduzeća.
Šta ako neko od njih sjutra bude u mješovitom, javno-privatnom vlasništvu, a da taj aranžman ne podrazumijeva i pomenutu dokapitalizaciju, kao uslov za izuzeće? Ili se eventualna dokapitalizacija ne bavi pitanjem zarada? Konačno, ugrožava li ponuđeni izuzetak Ustavom garantovanu jednakost svih oblika vlasništva? Odgovore na ova i slična pitanja nijesmo dobili tokom dosadašnje rasprave o predlogu zakona o zaradama u javnom sektoru.
Dalje, u predlogu se bez objašnjenja od ograničenja i kontrole zarada izdvaja i ,,privredno društvo čiji je osnivač država a koje se bavi finansijskom-kreditnom djelatnošću u cilju podsticanja privrednog razvoja”. Zašto bi, ako dobro prepoznajemo, Investiciono-razvojni fond bio izuzetak od bilo kakvih pravila!? Ta nas firma, do danas, nije uvjerila u svrsishodnost svog angažmana, izuzev u dijelu poslovanja koji se mnogo više tiče prikupljanja glasova nego oživljavanja privrednih djelatnosti. Dodatno, zbog čega bi zapošljeni u IRF-u imali bilo kakvu privilegiju o odnosu na kolege iz javnog sektora sa jedne strane, ali i kolege iz branše (finansijske djelatnosti) koji su nedavno ostali bez granskog kolektivnog ugovora što se, vrlo brzo, odrazilo i na njihova radna prava.
Na kraju Vlada Mila Đukanovića ima naum da od ograničenja zarada koje donosi ovaj zakon, pod uslovom da bude usvojen, oslobodi radnike državnih preduzeća koja ostvaruju dobit ,,i uredno izmiruju sve svoje obaveze”. Elementarno verzirani mogu, bez većih problema, na popisu privrednih društava u većinskom vlasništvu države pronaći one koji će bez ikakvih problema ispuniti kriterijum profitabilnosti. Ali je jasno da postoje i ona koja to neće moći – bez obzira na kvalitet vlastitog angažmana. Na tom popisu su, sasvim sigurno: Željeznička infrastruktura i Prevoz, Montenegroerlajns… Sistemi koji bi, ako već nijesu, vrlo lako mogli ostati bez visokokvalifikovanog i uskospecijalizovanog kadra. Što bi moglo imati ozbiljne posljedice ne samo na njihovu ekonomsku održivost već i na bezbjednost svih koji koriste njihove usluge. Ili im se nađu na putu.
Možda su razjašnjenja ovih dilema bila važnija od pokušaja da se javnost ubijedi kako je naš – a ne interes malobrojne vladajuće elite – da se zarade premijera, predsjednika, poslanika i ministara, gotovo udvostruče. Uz tragikomično obrazloženje da se na taj način legalizuje novac koji su oni i onako dobijali kroz naknade za raznorazne (ne)aktivnosti sa popisa njihovih radnih obaveza.
Na drugoj strani insistira se da državna administracija, javna uprava, lokalne samouprave, policija, vatrogasci… treba da se zadovolje povećanjem zarada od 5-6 procenata, i njihovim (praktičnim) zamrzavanjem na nivou koji nije dovoljan ni za pristojan život. Zato će kompletan razred identifikovan kao grupa poslova D, ili nekih 50 hiljada ljudi, ostati ili još više postati zavisni od dobre volje i finansijskih potencijala političara i starješina iz grupe poslova A, B i C (njih nešto oko 800 do 1000).
A da sad pogledamo i završne odredbe predloženog zakona. ,,Ja mislim da su brojni zakoni koji su doneseni bez analize fiskalnog uticaja veći teret za javnu potrošnju nego sam zakon, kojim ćemo naći elemente pravednosti”, saoštio je ministar Radoje Žugić.
To je, inače, priča koja nekoliko nedjelja odjekuje Crnom Gorom. Pa slušamo kako MMF, DPS, Vlada i Ustavni sud zahtijevaju od svih bivših i budućih predlagača zakonskih rješenja da u svoj prijedlog uvrste i proračun o efektima predloženog propisa na državni i lokalne budžete.
Potom se ispostavilo da je Vlada, iz ranijih zakonskih prijedloga opozicije ,,prepisala” računicu prema kojoj predloženi zakon o zaradama u javnom sektrou ,,ima uticaj na budžet”. Krajnje precizno i jasno.
Tek su pažljiviji čitaoci i poslanici pronašli, u pratećim materijalima, kakvu takvu računicu koju su, u svojim izlaganjima u parlamentu, osporili i članovi Vlade. Pa smo čuli da će predloženi propis iz budžeta odnijeti osam, deset ili 13 miliona eura. Bez pojašnjenja da li su u kalkulaciju uračunata povećanja i dogovorena povećanja zarada u sektorima obrazovanja i zdravstva.
Mada ćemo ishod glasanja saznati tek sljedeće nedjelje, već u petak – nakon ozvaničenja uspjeha ili neuspjeha pregovora o izbornom povjerenju između vlasti i dijela opozicije – biće mnogo jasniji stvarni naum predlagača. Test je jednostavan: da li će opozcija dobiti mogućnost da kontroliše tokove novca u preduzećima i institucijama koje se nalaze na popisu izuzetaka iz predloga zakona o zaradama u javnom sektoru. Ne bi značili samo jedno – da u nazivu predloženog zakona treba dodati prefiks predizborni.
Zoran RADULOVIĆ