Ako se zadesite u Beranama, svidi vam se i poželite da ponesete neki suvenir a da to nije značka ili zastavica DPS-a, u prodaji ćete teško naći bilo šta. Druga, jeftinija mogućnost je da odete na najbliže arheološko nalazište i pokupite artefakata koliko vam je volja. Džakovima ako je potrebno. Tako je s eneolitskog lokaliteta Torine, odnosno Radmanska klisura pored Petnjice, otišlo u nepovrat ko zna koliko vrijednog arheološkog materijala. Nerijetko i u inostranstvo, gdje su se ljudi čudom čudili kako je moguće nesmetano do toga doći.
STARINE NA LIVADI: „Prije povratka u Luksemburg, napunio sam džepove većim i manjim komadićima keramike stare četiri do pet hiljada godina. Jedan komad poklonio sam gazdi. Kada ga je on dao na provjeru tamošnjim arheolozima, nije mogao da vjeruje u moju priču da mi to kupimo na livadi, kao domaći proizvod”, priča gasterbajter iz Petnjice.
Arheolog Predrag Lutovac, direktor Polimskog muzeja, objašnjava da je lokalitet Radmanci, sa čuvenom zazidanom pećinom, najvrjednije je i najbogatije nalazište u Crnoj Gori iz doba eneolita, odnosno mlađeg bronzanog doba, između trećeg i drugog milenijuma prije nove ere. Na tom je lokalitetu pronađena ogrlica od vučjih zuba, bakarne igle, keramika…Umjesto da selo i čitav kraj postanu turistička atrakcija, ovaj lokalitet je prije nekoliko godina zamalo potpuno uništen.
„Neki mještani su, praveći put, prošli bagerima preko nalazišta i oštetili više od pola površine. Nadležne institucije nijesu to spriječile”, priča Lutovac za Monitor.
Radmanci nijesu jedini arheološki i kulturološki lokalitet koji bi hitno trebalo staviti pod zakonsku zaštitu i adekvatnije obezbijediti. Podsjećajući na poznatu arheološku sentencu ‘lakše je otkriti nego sačuvati’, direktor Polimskog muzeja ukazuje i na druga nalazišta u regionu, kao što su četiri grada iz rimskog doba i još dva srednjevjekovna: Tumbarice i Gradac kod Berana, Samograd i Gradac kod Bijelog Polja, kao i Bihorgrad na Bioči kod Berana te Brskovo kod Mojkovca.
„Od sto dvadeset arheoloških lokaliteta i spomenika kulture na području Berana, samo su tri pod zakonskom zaštitom. To su manastiri Đurđevi stupovi i Šudikova, te neolitsko nalazište Berankrš. To bi u krajnjem značilo da bi na ostalih 117 lokaliteta sada mogao da radi ko šta hoće, kao što se desilo s Radmancima”, upozorava Lutovac.
On se nada da će novi zakon, koji je nedavno donijet i koji, kaže, na adekvatan način tretira spomenike kulture, promijeniti stvari. „Zakon je dobra je smjernica, ali ako brzo zaživi. Ako budemo imali novi zakon i stare institucije, za koje se pokazalo da ne funkcionišu, nećemo ništa uraditi”, tvrdi direktor Polimskog muzeja.
Pravoslavni vjernici su u posljednjih deset-petnaest godina na području beranske opštine i Gornjeg Polimlja u velikoj mjeri obnovili svoje bogomolje. Priča o brizi time nije završena. Lokalne vlasti u Beranama, na primjer, donijele su odluku da između dva manastira – Đurđevih stupova, koji će uskoro obilježiti osamsto godina postojanja, i Šudikove, poznate prepisivačke i freskoslikarske škole, udaljenih vazdušnom linijom jedva kilometar, u neposrednoj blizini neolitskog lokaliteta Berankrš, ta tri jedina zakonom zaštićena spomenika kulture – lociraju regionalnu deponiju. U iščekivanju deponije, na tom mjestu se već šest godina odlaže gradsko smeće s kojeg dim i garež dopiru i do ovih svetinja.
Bošnjačko-muslimanska kulturna baština u Beranama još je dodatno osiromašena. Arhitekta dr Rifat Alihodžić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, odrekao se autorstva nad projektom rekonstrukcije stare Vakufske kuće. On izražava nezadovoljstvo onim što je učinjeno s njegovim izvornim projektom i smatra da je izmanipulisan i iskorišćen.
„Ja sam jednoj grupi ljudi izgleda trebao samo dok nijesu dobili dozvolu za gradnju, a dozvolu nijesu mogli dobiti za neki kič. Moj originalni projekat postoji negdje u Opštini. Kada sam izašao na teren i vidio šta je napravljeno, bio sam šokiran i samo sam zamolio da mene više ne pominju”,kaže Alihodžić za Monitor.
Ono što je učinjeno u pokušaju rekonstrukcije Vakufske kuće u Beranama, danas više liči na prosječan pansion nego na islamsko arhitektonsko kulturno istorijsko zdanje i obilježje grada. Alihodžić smatra da je pričinjena nepopravljiva šteta.
„ Ovo što je urađeno ne može da se popravi, a da se ruši previše je skupo”.
Vakufska kuća stara je koliko i grad Berane. Varoš je nikla 1862. godine, a ova kuća kako neki pričaju napravljena je godinu kasnije.
Kuća je, kažu istorijski izvori, zadužbina Ahmed-hamdi paše, koji je posvetio svom rano preminulom sinu jedincu. U stvari, objekat je sagrađen zbog česama koje su značajnije od same zgrade. I zgradu i česme on je svojevremeno poklonio Islamskoj zajednici.
Nemarom Vakufska kuća je dovedena do potpunog propadanja. Prije četiri godine, zbog rekonstrukcije, morala je biti do temelja porušena. Projekat je povjeren arhitekti Alihodžiću, ali su kasnije lokalni ,,stručnjaci opšte prakse” doziđivali do mjere koja više nije imala veze s autorskom zamisli. Kuća do danas nezavršena.
Resorno ministarstvo nije se oglašavalo povodom ovakvih dešavanja, kao što su Radmanci, smetlište pored neolitskog naselja i manastira ili sudbina Vakufske kuće. Možda se ne oglašava zbog toga što se tu izlazi iz domena kulture i ulazi u zonu drugih ministarstava. Dok se u Grčkoj turisti osuđuju zbog krađe kamenčića s Akropolja, nemjerljivo vrijedni eksponati iz Crne Gore nerijetko krase muzejske vitrine od Beograda do Moskve, Rima i Pariza. Kao i ko zna čije sve privatne kolekcije.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU2 sedmice