Kasno Te zavolih, o Gospode!” Ove riječi proganjale su ga već treći dan, još od kada je popio poslednje gutljaje mlake vode iz svoje ulubljene čuturice.

Nije ni pomišljao da će zalutati na svom putu, kao što nije ni znao kuda se zaputio. Znao je da nešto traži, iako nije imao nikakvu ideju šta bi to moglo biti; krenuo je, iznebuha, jedne zore, nakon što je duže vremena imao košmarne snove. Poslije svake takve noći, jutro je dočekivao sa dubokim nezadovoljstvom. Dan koji je počinjao čim ustane iz postelje, život koji ga je čekao kad pređe prag svog doma, činili su mu se nepodnošljivi; želja da to sve jednom završi, prerastala je u neodoljivi impuls da ode negdje daleko, svejedno gdje, samo što dalje i od takvog života i od sebe potopljenog u njegovo blato. Opirao se koliko god je mogao, sve dok ga poriv da krene na put, nije suočio sa ultimatumom: naći to, ili propasti!

I tako, poslije mnogo dana, udaljavajući se sve više od svog grada, prolazeći kroz sve manja mjesta, sve rjeđe nailazeći na osamljena sela, iza sebe je ostavio i poslednju naseljenu kuću na rubu velike pustinje. Ležeći u vreloj sjenci golih stijena zavaljenih u pijesak kao mrke olupine potonulih brodova ostavljenih da se raspadaju na dnu beskrajno dubokog neba, opet se sjeti onih riječi. Nije se mogao prisjetiti kada i gdje je čuo ili pročitao tu rečenicu; znao je jedino da se ona odnosi i na njega i na sve ljude oduvijek i zauvijek. Pribrao se toliko da se upita šta bi mogla značiti ta rečenica koja mu se uvrtila u glavu i istisnula sve ostale misli.

Možda to znači da i ja i svi ljudi na svijetu treba da zavolimo ono što je u životu najvažnije, koliko god nam se činilo da je za to prekasno!

Iz tih misli prenu ga zvuk sličan žuboru vode. U apsolutnoj tišini pustinje bez daška vjetra, bez i najmanjeg znaka života, sada je sasvim jasno čuo tiho grgorenje vode. Šum neočekivanog spasa dolazio je iz jednog uskog procjepa u kamenoj gromadi u čijoj sjeni je trenutak ranije bio gotov da umre. Uspjelo mu je da se provuče kroz procjep. Svjetlost dana koja je dolazila kroz procjep iza njegovih leđa sasvim se izgubila. Pipajući, krenuo je krivudavim prolazom u potpunom mraku, dok ne ugleda odsjaj difuznog svjetla. Pognut u polumraku, stiže do mjesta gdje se tijesni prolaz naglo otvarao u oveću dvoranu. Kroz otvor na plafonu kamene odaje probijao se snop sunčevih zraka i padao pravo na malo jezerce kao blistava zlatna pjega na glatkom tamnom licu vode koja je tiho romoreći oticala svojim podzemnim tokom.

Učini mu se da je pronašao Aladinovu pećinu. Posvuda su mu se priviđali zlatni kondiri, visoki ibrici vitkog vrata, veliki okovani sanduci iz kojih su se prosipale hrpe dukata i niske bisernih đerdana; napola ošamućen svim tim sjajem, svjetlucanjem dijamanata, rubina, safira, predmetima od žeženog zlata ukrašenim brilijantima, iznenada klonu. Da ne bi pao, prsima se osloni na ruku, uprijevši laktom o kamen. I odjednom, isčeznu sav onaj lažni sjaj i on shvati da je pronašao ono što je bio gotovo zauvijek izgubio – svoj duh, svoju dušu, sebe! On sam je Aladinova lampa u kojoj se, onim dodirom, probudio njegov duh!

Zavedeni čudima, sve više zaboravljamo da smo svi mi Aladinove lampe u kojima boravi naš duh. Dok tonemo u čemer pomame za lažnim sjajem, zaturene i zaboravljene, naše Aladinove lampe skupljaju prašinu. Dopuštamo da se iz njih prosipa čisto ulje ljubavi kojim svijetli naša ličnost, i da se u njima taloži crna žuč; sve uži postaje onaj uski otvor kroz koji treperi plamičak ljubavi zapaljen u svakom čovjeku.

U kome se jednom sasvim ugasi žižak Aladinove lampe, nikakvim trljanjem neće se više u njoj ni plamičak upaliti. Sve više svijet liči na otpad starih beskorisnih lampi i praznih boca iz kojih više niko ne može dozvati svoj duh, koliko god ga prizivao!

Ali i u bajci su samo dva čovjeka cijenili lampu duha više nego svo blago svijeta: zli čarobnjak i dobrodušni Aladin. Sva je prilika da su i jedan i drugi dvije strane iste ličnosti. Ne dopustiti da umjesto Aladina, našu lampu prigrabi zli čarobnjak – u tome je cijela priča!

Ferid MUHIĆ