S prvim danom avgusta građanima Crne Gore stiže ponovno poskupljenje struje. Iako mnogi još nisu zakrpili rupe u kućnim budžetima nastale visokim računima tokom sezone grijanja – već moraju da razmišljaju kako da plate ceh nastao zbog visokih temperatura i korišćenja rashladnih uređaja. No, problemi građana ne muče i Vladu Crne Gore. Njihovi prioriteti i brige su na drugoj strani. Vlada više brige i saosjećanja pokazuje prema pojedinim stranim investitorima, kakvi god da bili, i koliko god na teret poreskih obveznika u Crnoj Gori preživljavali.

Tako je Regulatorna agencija za energetiku odobrila poskupljenje struje od pet posto Elektroprivredi Crne Gore. Pa sada još jedan udar na standard građana Vlada pokušava da „ublaži” raznim utješnim objašnjenjima. Te kako ne smije da se miješa u posao i skrnavi nezavisnost RAE, te kako će redovne platiše imati 10 posto popusta, te kako stižu nove subvencije…

Da će nam skuplja struja donijeti novi kvalitet života obznanio je i lično premijer Igor Lukšić: ,,Generalno će uticati podsticajno na razvoj energetskog sektora i na kvalitetniju uslugu koja se u budućem periodu može očekivati”.

No, mnoštvo je tu problema i neraščišćenih računa. Sve ide na teret građana, tj. poreskih obveznika, koji će i ovoga puta platiti subvencije koje Vlada samo proširuje.

„Na spisku za subvencije je bilo 13,7 hiljada građana, a on je sada proširen na 27.000″, rekao je ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović.

Tako Vlada, vrlo smišljeno, povećava broj građana kojima nameće svijest o direktnoj zavisnosti od vlasti, što se posebno pokazalo kao djelotvorno u doba zahuktavanja predizborne kampanje. Lijep je to prilog kampanji DPS-a ,,siguran glas”. Umjesto da obezbijedi održivi razvoj, otvaranje novih radnih mjesta, redovnu ispatu plata – dovodi ionako osiromašene građane u zavisan položaj od toga koliku će ko suvenciju dobiti.

No, sve je to sića. Najveći korisnici subevncija, direktno iz džepova građana, su iz redova ,,investotora”. Vlasnici Kombinata aluminijuma Podgorica i Prve banke Crne Gore Aca Đukanovića – među onima su koji troše najviše subvencija. Tako da tu ispadaju građani investitori, a vlasnici ove dvije firme i povezani sa njima – tek ugrožena grupacija kojoj se pošto-poto obezbjeđuje opstanak i priskače svojski na mobu kad god je to potrebno.

Struja je u čitavoj toj priči glavna spona, a djelimični vlasnik EPCG i još jedan iz plejade zaštićenih investotora A2A – vrlo bitan akter. Iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora upozoravaju da je država u poslu sa A2A zanemarila socijani aspekt jer, logično je, partnerstvo znači obostrano davanje a ne samo uzimanje. No, ovdje su dvije strane o čijem se interesu zabavila cijela Crna Gora – privatne firme.

,,Osnovni razlog dovođenja A2A bile su investicije, ali se pare i dan danas drže u Prvoj banci, jer treba da joj sačuvaju likvidnost. Pa je EPCG, u međuvremenu, sav svoj novac koji drži u Prvoj prebacila da joj stoji tamo uz najnižu kamatu – od jedan do dva odsto, dok istovremeno uzima skupe kredite, kao što je onaj od ERBD za brojila, a razliku koju strani investitor tu gubi prelama se preko računa za struju koju plaćaju građani”, objašnjava Ines Mrdović iz MANS-a.

Ona navodi i da EPCG, i pored obaveze da to učini, ništa nije uložila u modernizaciju mreže i nove investicije, pa još plaćamo ogromne tehničke gubitke, što se sve odražava kroz veće račune koji stižu građanima svakog mjeseca.

Mrdović upozorava da je puno detalja u relacijama između Vlade, regulatora i strateškog partnera, koji su se vrlo brzo nakon sklapanja posla ispostavili kao opterećujući za – građane.

„Iz prepiske koja je vođena između njih se jasno vidi da su Italijani kada se sklapao posao oko kabla – tražili garancije da im se omogući određeni prihod, a vladini predstavnici se saglašavali, pa onda pritiskali RAE, koja je na početku zatezala, ali su, na kraju, sve odobrili”, objašnjava Mrdović.

Zapravo, italijanska Terna je tražila povrat na investicije 6,8 odsto do 2012. i podsticajni povrat od tri odsto za period od 12 godina za sve projekte koji će biti građeni u vezi kabla. RAE nije prihvatila tih tri odsto podsticaja, ali su na kraju na drugi način odradili cijeli posao.

„U novim metodologijama – koje su na snazi od ove godine i udariće nas po džepu od 1. avgusta – uveli su potpuno samoinicijativno novu stavku za obračun na investirana sredstva – tako da mi faktički uz stopu povrata kapitala dodatno plaćamo investicije. Zbog ovoga smo mi tražili obaranje tih metodologija pred Ustavnim sudom, jer su suprotne i zakonu o energetici i zakonu o zaštiti potrošača po kojima RAE nema pravo da nam nameće nove stavke”, kaže Mrdović.

Suština priče je u tome što stiže ceh naplate dovođenja italijanskih partnera i ovo je tek uvod u nova poskupljenja struje, od kojih će kajmak kupiti „strateški” partneri, dok građani ni dalje neće biti zaštićeni. U MANS-u tvrde da je jedini izlaz u tome da plaćamo ono što smo zaista potrošili, a ne razne ugradnje. Naši stvarni računi za ono što potrošimo bili bi, kažu, znatno manji od onih koje sada plaćamo.

Za to vrijeme – za šest godina privatizovanom Kombinatu aluminijuma i Rudnicima boksita, kojim je upravljala kompanija ruskog tajkuna Olega Deripaske, državna podrška i pomoć iznosila je čak 312.749.334 eura.

Od privatizacije KAP-a najveću štetu su pretrpjeli poreski obveznici. Državna pomoć i podrška se odnosila na otpis potraživanja, davanje subvencija, polaganje garancija za kredite i odlaganje obaveza.

Država je preuzela, odnosno potrošila ukupno 159.617.582 eura na ime otpisa potraživanja i subvencija od čega se 157,8 miliona odnosi na KAP, a 1,8 miliona eura na neplaćene poreze i doprinose Rudnika boksita.

Na ime potraživanja budžeta i neplaćenih porez na dobit KAP-a za 2006. i 2007, kao i ostalih poreza (i kamata na neplaćeni porez), KAP je ostao dužan 10 miliona eura. Te dvije godine ruski menadžment je lažirao finansijske izvještaje ne prikazajući ostvarenu dobit, ali zbog toga nijesu krivično gonjeni.

Opozicioni poslanici su tražili da se poništi privatizacija KAP-a, ocjenjujući da nije dovoljno zaštićen državni interes. Ispostavilo se da ruska En plus grupa, nasljednica Rusala, odnosno sadašnji CEAC, nisu dovoljno ulagali u kompaniju i zaštitu životne sredine. No, sedam godina nakon privatizacije, došlo je do toga da Vlada ne može da raskine saradnju sa CEAC-om, iako je Skupština zadužila da to uradi, nakon što su se desetine miliona eura dugovanja prelile na poreske obveznike.

Teško je raskinuti ugovor čije je potpisivanje zaliveno viskijem u Grandu i stiskom pesnica bivšeg premijera Mila Đukanovića i tajkuna Olega Deripaske.

Uz nekoliko boca viskija otišle su najvrednije crnogorske firme. I to je sve bilo malo, pa su još, iako prodate, pale na teret poreskih obveznika. Ni najraskošnija mašta nije mogla da osmisli ovakav razvoj događaja koji je, za samo nekoliko godina, doveo do toga da osiromašeni građani izdržavaju strane i domaće tajkune.

U Africi znaju da se odupru tajkunskim poslovima, pa je Nigerija ovih dana poništila odluku o prodaji aluminijumskog postrojenja Olegu Deripaski zbog nelegalne privatizacije. Naša vlast nema takvih ambicija. Što se viskijem zalije – zakon ne rastavi.

Marijana BOJANIĆ