Napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela su stvari koje me inspirišu. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta

MONITOR: Rođeni ste u Pekingu, ali trenutno živite u Španiji. Obje zemlje su bile na velikom udaru virusa, kakvo se Vi nosite sa situacijom?

YANG: Da, iz Kine sam a sada živim blizu Barselone. Prije nego što je epidemija korona virusa počela da se širi Evropom, iskusila sam isto u Kini. Ovih dana mnogi ljudi ostaju u kućnom karantinu, za šta vjerujem da je pravi odgovor na situaciju.

Planirala sam put za Bjelorusiju u aprilu, a nakon toga povratak u Peking da se vidim s porodicom i prijateljima, no to je sada nemoguće. Ne mogu da se bunim s obzirom na činjenicu da se mnogo drugih ljudi suočava sa znatno većim problemima i izazovima. Samo se nadam da će svi biti zdravi i sigurni, i psihički i fizički.

Kao i mnogi drugi koji ostaju kod kuće i ja sam provela većinu vremena online, radeći na daljinu, lutajući guglovim mapama, igrajući video igre, kontaktirajući prijatelje preko interneta… Linija između stvarnog i virtuelnog svijeta je sve zamagljenija. Nekako sam uživala u ovom neizbježnom trendu. Postoji bezbroj mogućnosti koje možeš iskusiti u virtuelnom svijetu. Naročito kada kao ja igrate VR igre čija se radnja odigrava u napuštenim mjestima, ili gledate meteorsku kišu sa prijateljima u igrici Animal Crossing… Ništa vas ne može spriječiti da uživate u onom u čemu ste uživali i ranije.

MONITOR: Gradovi svijeta izgledaju kao da su uhvaćeni kroz Vaš objektiv. Napušteni, prazni… Da li ste uspjeli da odradite neke foto serije tokom ovog perioda?

YANG: Posljednjih mjeseci nijesam izlazila često, čak nijesam ni uzimala kameru. Izgleda da sam mnogo više pažnje posvetila virtuelnom nego stvarnom svijetu. Možda je to način da se pobjegne nakratko. Sjećam se kada sam prvi put izašla u kratku večernju šetnju, nakon skoro dvije nedjelje boravka u kući. Sve mi je izgledalo nadrealno, sa nepoznatim mirisom u vazduhu. Zelena stabla. Visoka trava koja već duže nije sređivana, zatvorena dječija igrališta i semafori koji su svijetlili ni za koga. Zabilježila sam par fotografija telefonom, ali je bilo veoma teško dočarati taj osjećaj nadrealnog.

MONITOR: Kada ste shvatili da je igra glomaznih blokova betona i svjetlosti nešto vrijedno fotografisanja?

YANG: Prve prave svjetlosne fotografije u napuštenim mjestima, mislim da su se desile tokom puta u Bugarsku 2012. godine. Plan mi je bio da posjetim napušteni, ali uzvišeni komunistički spomenik Buzludzha. Ovih dana je to mjesto jako popularno, ali tada nije bilo puno informacija o njemu online, i svega ga je par ljudi posjetilo. Kontaktirala sam britanskog fotografa koji je već bio tamo kako bih sakupila neke informacije. Na kraju smo postali prijatelji i putovali zajedno. Njegovo ime je Mark O’Neill. Veoma je posvećen fotograf koji posjeduje izvrsne vještine i u slikanju svjetlom i u istraživanju urbanih lokaliteta.

Slikanje svjetlom je forma umjetnosti u kojoj se koristi svjetlosni izvor koji držite u ruci kako bi njim slikali i/ili crtali po scenografiji dok se blenda ostavlja otvorenom tokom duge ekspozicije fotografije. Tokom puta u Buzludzha, Mark mi je pokazao tehniku slikanja svijetlom i od njega sam mnogo naučila. Snimili smo nevjerovatne fotografije tamo, i one su do danas moje omiljene. Sve je bilo epsko, od same Buzludzhe, kompletnog iskustva i magije fotografije. Tada sam osjetila da su se vrata novog svijeta otvorila. Od tada putovali smo u puno zemalja, posebno po Balkanu. Mnogo mojih fotografija su u stvari plod zajedničke saradnje.

MONITOR: Illusions in Ruins je serija atmosferičnih fotografija veoma smislenog imena, a na njima su spomenici i napuštena mjesta širom svijeta. Da li pokušavate da im udahnete novi život?

YANG: To su neke teme koje me baš zanimaju – napušteni predjeli, arhitektura brutalizma ili masivni betonski spomenici, kao i mnoge druge urbane strukture, poput kula, bunkera ili podzemnih tunela. Mislim da sam na osnovu mog bugarskog iskustva formirala ukus. Za mene su sva ova mjesta skrivena čuda svijeta. Zaista uživam istražujući i skupljajući ova blaga i iznova ponavljajući ta snena iskustva. Sva ona su lijepa na prvi pogled u svojim srceparajućim ali romantičnim formama. Sva su napravljena od ljudi prošlosti, ali zapostavljena od ljudi današnjice. Gledam na tu arhitekturu na ovaj način: jednom kada su izgrađena, ta djela su prestala pripadati ljudima i počela živjeti svoje živote.

MONITOR: Većina spomenika je napuštena usljed promjene režima, političkog sistema ili čak nedostatka novca za njihovu konzervaciju. Neki od njih bivaju ukradeni iz djelova, uništeni, neki budu reaktivirani kao turističke atrakcije. Kakva je situacija u ostalim zemljama i njihovim kulturnim dobrima sličnim ovima?

YANG: Kao putnik nikada nijesam svjedočila životu ovih mjesta tokom njihovog procvata, dok, s druge strane, nemam nikakav uticaj na ono što će postati u budućnosti, bilo da su napušteni, renovirani ili uništeni u potpunosti. Tako da je jedina stvar koju mogu da uradim da cijenim sami trenutak moje posjete i svjedočim o tadašnjem statusu njihovog životnog ciklusa. Da taj trenutak pretvorim u nešto što pripada nama. Jednostavno dokumentovanje ovih zdanja i njihovih priča nije jedina stvar koju želim postići. Kontrolišući svjetlo i vrijeme preko fotografije, želim da rekreiram te objekte i povežem se sa njima. Oni su na mojim fotografijama transformisani i generišu jedinstvene priče. Stvoriti nadrealno u stvarnosti je fascinantna igra koja me uvijek motiviše da nastavim sa istraživanjem.

Vječnost je nešto što ljudi uvijek jure, ali nikada ne postignu. Mnogo puta kada po noći fotografišem na ovim mjestima, osjećam da sam stvorila vezu sa njima. Dok osjećam koliko smo beznačajni i usamljeni dok se suočavamo sa vječnošću, radeći ono što radim, dokazujem da je sve što imamo jedno drugo ????? Ako moram u riječi da pretočim ono što pokušavam reći kroz objektiv onda je moj odgovor: „Romansa neprolaznosti“.

MONITOR: Posjetili ste zemlje bivše Jugoslavije i fotografisali spomenike Drugog svjetskog rata. Šta oni predstavljaju Vama i da li ste čuli njihove priče?

YANG: Prije svega, ovi spomenici su za mene vrhunska umjetnička djela. Veoma su unikatni i odaju snažnu impresiju na svaki mogući način. Naravno da razumijem da je iza njih mnogo teških priča. Takođe shvatam da je iz političkih ili drugih razloga mnogo njih zapostavljeno. Iz lične perspektive oni predstavljaju moju proteklu mladost, ljepotu za kojom sam tragala. Te životne uspomene su mi pomogle da se formiram u ono što sam danas i uvijek će me motivisati da nastavim da se dalje izgrađujem. Kako je crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radović rekla: „Spomenik je fiksacija određenog čina za neke buduće generacije. Ali to fiksiranje ne znači zaborav. Zato spomenik mora biti uveden u ciklus života. Ja nisam za spomenik koji se doživljava u jednom trenutku intenziviranih emocija, u grču, u patnji, već za jedan kontinuirani doživljaj, za jedno oslobađanje pijeteta i dostojanstva, za jedno osjećanje da život trijumfuje nad smrću.“

MONITOR: Vjerovatno znate za popularnost koju spomenici NOB-a dobijaju širom svijeta posljednjih decenija. Postoji čak i SF film sa njima u centru radnje. Možete li nam reći kao umjetnik, ali i kao turistički radnik koliko su relevantni i inspirišući za svjetske putnike?

YANG: Drago mi je da postaju sve popularniji, jer su izuzetna djela koja zaslužuju još više pažnje. Mnogi umjetnici su inspirisani njima i stvorili su novu umjetnost za neke buduće naraštaje. Ljude privlači njihova harizma, napravljeni su u prošlom vremenu, ali odašilju energiju ka budućnosti. I više od toga. Zemlje bivše Jugoslavije zaslužuju da ih mnogo više ljudi upozna na ovaj moderan način. Kad god putujem u ove zemlje, moji roditelji budu zabrinuti da li tamo još ima ratova… Ne treba da dozvolimo da nas zaustavljaju stereotipi i tako ispustimo šansu da iskusimo koliko su lijepe ove zemlje i koliko su tamošnji ljudi dobri.

MONITOR: Šta nam možete reći o susretu sa Crnom Gorom? Vidio sam Vaše fotografije spomenika u Nikšiću i onog na Obadovom brijegu između Nikšića i Podgorice. Takođe ste uslikali Barutanu. Da li imate još nekih fotografija iz naše zemlje?

YANG: Od svih spomenika koje sam posjetila u Crnoj Gori, meni najznačajniji je onaj na Barutani. Cjelokupna postavka kompleksa je poput melodije koja teče, putovanja uvis kroz prostor i vrijeme. Jednom kada dođete do vrha brda i stanete u sredinu prostora, on zrači veoma egzaltiranom atmosferom, skoro poput one koja vlada u crkvama. Po mjesečini, to je istinska ljepota. Gotovo kao da se radi o božanskoj vezi sa nebesima.

Posjetila sam i neka druga mjesta poput Golubovaca, Župe… ali zbog vremenskog ograničenja, mnoge nijesam uspjela vidjeti. Nadam se da će se to ispraviti u budućnosti.

Dragan LUČIĆ