Postoje neki ljudi za koje prosto mislite da nikada neće nestati. Zato, zatekla me je vijest o smrti Lu Rida, jednog od heroja mog odrastanja. Zauvijek nas je napustio 27. oktobra ove godine. Zvanična informacija je da je preminuo od posljedica raka pankreasa. Mnogi poznavaoci lika i djela ovog jedinstvenog umjetnika će pomalo ironično primijetiti da je uspio da dogura do 71 godine.

Lu nije štedio ni sebe, ni svoj organizam. E sada. Mogu ovdje da iskopiram one ključne elemente njegove biografije, i da napravim tekst nalik na nekoliko hiljada drugih, ali neću. Sve što želite da znate o Ridu, naći ćete na Vikipediji ili nekom sličnom sajtu. Ovo je moja priča.

Pamtim kasni oktobar, taman neko slično vrijeme u Beogradu početkom devedesetih. Puno sunca, i neki čudan miris u vazduhu, mješavina smoga i nadolazeće zime. Veliki odmor u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji. Dobijam na poklon providnu kasetu sa nasnimljenom muzikom. Za mlađe čitaoce, kaseta je nekada bila jedini način da muziku snimamo i presnimavamo, do besvijesti, sve dok recimo neke melodije teškog roka ne bi počele da zavijaju i vuku na otegnute narodnjačke zvuke.

-Šta je tu sve? – pitam druga koji mi je poklonio istu

-Malo Strenglersa, malo Igi Popa, i malo Lu Rida.

Čula sam samo negdje u prolazu za Igi Popa, ali za ove potonje, moram priznati da mi je trebalo dobro da kontrolišem mimiku lica kako bih prikrila svoje neznanje. Jer to je bilo vrijeme kada ste morali da budete u toku. Ukoliko ne nosite ploče ili knjige sa sobom, niste bili igrač. A ja sam bila autsajder u svakom pogledu. Imala sam pogrešnu frizuru, nosila sam pogrešnu garderobu, jedino gdje sam mogla da pariram vršnjacima koji su bili tako cool i popularni jeste enorman broj pročitanih knjiga, i naravno svi mogući kultni filmovi koje sam držala u malom prstu. A muzika mi je uvijek izmicala, i stalno sam bila korak iza.

Tog dana sam uletjela u svoju sobu, i nestrpljivo ubacila kasetu u AIWIN double deck. Vrlo oprezno a zatim sve glasnije i glasnije. Tako sam upoznala Lu Rida.

Prva pjesma koju sam čula: Walk On The Wild Side. Bilo je to – razočarenje. Očekivala sam kidanje žica, odvaljivanje rifova, neki bijesni glas koji urla u mikrofon, a ništa od toga. Lagana gitara, koja je više ritmički instrument nego melodijski, prilično monotona repeticija, i pjevanje koje više liči na recitovanje, tih, čudan i prije svega nevjerovatno sugestivan glas. Ipak, kasetu sam premotala jednom, pa još jednom, i tako u krug dok nisam shvatila o čemu se tu radi. To je pjesma, zapravo mala himna o ljudima koji su pokušali širom Amerike da ostvare svoj američki san, da budu slobodni i da se dočepaju svojih pet minuta slave. I da ponosni na svoj uspjeh odlete u vječnost.

Lu Rid je trajao mnogo više od tih pet minuta. Bio je i ostao beskompromisan. Svoj. Svojim glasom ispisao je istoriju njujorške underground scene. Postavlja se veliko pitanje da li je njegov prvi bend otkrio Vorhola, ili je Vorhol otkrio njih. Jedno je sigurno, pop art banana na omotu prvog albuma benda Velvet Underground označila je početak saradnje koja će se nastaviti dugo nakon Vorholove smrti. Lu Rid nikada nije propustio da istakne Vorholov uticaj na njega, i ne samo njegov već čitavog niza neobičnih i bizarnih likova koji su krajem šezdesetih defilovali kroz njegov studio. A Lu i ja ? Nastavili smo da se družimo, i družićemo se i narednih godina. Uvijek će me podsjećati da treba rizikovati, prošetati divljom stranom, platiti cijenu i biti svoj.

Iva BAJKOVIĆ