Povežite se sa nama

INTERVJU

VUKAŠIN OBRADOVIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG UDRUŽENJA NOVINARA SRBIJE: Prizvodnja straha i panike

Objavljeno prije

na

„Većina medija, a rekao bih i dobar deo javnosti, bili su zatečeni onim što se dešavalo na TV Pink. Dominantan osećaj je bio da se Srbija zapravo nalazi u vanrednom stanju. Takvu atmosferu mogli smo da vidimo samo u danima nakon ubistva Zorana Đinđića. Ministri, voditelji, ‘analitičari’, novinari u civilu, zapravo su kreirali svesno atmosferu straha i panike. U takvim okolnostima vrlo je teško govoriti o profesionalizmu medija”, komentariše tzv. aferu državni udar u Srbiji, Vukašin Obradović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) za Monitor.

MONITOR: Kako biste analizirali sukob Kurir-Informer, preko kojeg se, očigledno, prelamaju neka društvena i državna pitanja, od privatizacije medija do teorija zavjere o nasilnom svrgavanju vlasti u Srbiji?
OBRADOVIĆ: Radi se jednostavno o sukobu dve interesne grupe, ali ishod može imati ozbiljne posledice po medijsku scenu. Šta god mislili o Kuriru, promena uređivačke politike ovog tabloida jeste ozbiljan atak na vladajući režim, jer se čitalačka publika Kurira dobrim delom preklapa sa glasačkim telom SNS. I to je ono što zapravo najviše brine vlast, jer ne treba potcenjivati uticaj koji Kurir ima na onaj, rekao bih, većinski deo javnog mnjenja koji je do sada bio naklonjen Aleksandru Vučiću. Aleksandar Rodić je ,,zaljuljao kavez” i sada se postavlja pitanje da li je ovaj njegov hazarderski postupak samo podizanje uloga u cenjkanju sa vlastima ili trajno opredeljenje. Od odgovora na ovu dilemu, zavisiće i posledice koje će ,,rat tabloida” imati po medijsku scenu.

MONITOR: Vlasnik Informera, Dragan J. Vučićević, u specijalnom programu TV Pink, iznio je niz optužbi za navodnu zavjeru i to od strane dvije potpredsjednice vlade, ministra spoljnih poslova, ali i djelatnika u medijima, od vlasnika Kurira Aleksandra Rodića i njegovog bivšeg direktora Aleksandra Kornica, te novinara Slaviše Lekića, na čiju je ugroženu bezbjednost upozorilo udruženje na čijem ste čelu?
OBRADOVIĆ: Dragan J. Vučićević je jedan od onih ,,novinara u civilu” koje sam već spomenuo. Sa druge strane, i sam premijer je u intervjuu RTS-u jasno poručio da on prvog čoveka Informera smatra ,,časnim i poštenim” čovekom. Time je Vučić poslao jasnu poruku da Vučićević zapravo radi u sadejstvu sa državnim vrhom. U takvoj situaciji, kada vas, kao na primer kolegu Slavišu Lekića, najpre urednik Vučićevog ,,službenog glasnika”, a potom i ministar pravde Nikola Selaković, proglase učesnikom ili čak organizatorom državnog udara, to prevazilazi granicu nekakvog medijskog sukoba. To je raspisivanje poternice, targetiranje Lekića kao ,,državnog neprijatelja”, stavljanje mete na leđa jednom novinaru.

MONITOR: I sami ste bili nedavno „prozvani” jer niste pristali da učestvujete u emisiji TV Pink čija tema je bila priprema navodnog državnog udara. Koji su bili vaši razlozi?
OBRADOVIĆ: Pre svega, nije mi bilo sasvim jasno da li me zovu kao jednog od ,,zaverenika” ili kao sagovornika, a odbio sam jer bih saučestvovao u stvaranju atmosfere vanrednog stanja u kojoj bih ja trebalo da poslužim kao dekor i na neki način pružim legitimitet toj akciji zastrašivanja Srbije i kreiranju spiska za odstrel. Podsetiću vas, TV Pink i Dragan J. Vučićević su optužili za organizovanje državnog udara, direktno ili indirektno – Tomislava Nikolića, predsednika države, glavnog urednika TV N1 Jugoslava Ćosića, vlasnika Kurira Aleksandra Rodića, potpredsednicu Vlade Zoranu Mihajlović, biznismena Miroslava Miškovića, pukovnika policije Milana Milovića, ministarku državne uprave Kori Udovički, potpredsednika SPS Branka Ružića, funkcionera SNS Sašu Mirkovića, kao i Tihomira Trišića i Dejana Jocića.

MONITOR: Specijalni program u nedelju na TV Pinku je trajao više sati. Tu nije bilo riječi samo o Srbiji, a učesnici, od Vučićevića, preko drugih novinara i političkih analitičara i nekoliko ministara, tvrdili su da je na djelu pokušaj državnog udara koji oni sprječavaju, ličio je na izvještavanje u vanrednom stanju. Da li su, po vama, u tom specijalu, pređene granice i kako se to kaže, uznemirena javnost bez pravog razloga?
OBRADOVIĆ: Mislim da je potpuno jasno da je Pink grubo prekršio zakon, ali ono što mene zaista brine je da ovakvi ,,specijali” postaju deo naše medijske svakodnevice. Mi zapravo živimo u stanju neformalno zavedenog vanrednog stanja, zastrašivanja javnosti i ukidanja bilo kakvog društvenog dijaloga. Ovde ne govorim samo o medijima, već o društvu u celini. Ovi ,,incidenti” su zapravo praktična realizacija koncepta nametanja jednoumlja kao društvenog modela, bez obzira da li se radi o nasilju prema novinarima, ponovnoj aktuelizaciji pojma ,,strani plaćenici”, pravljenju spiska nepodobnih medija i novinara, činjenici da Legijina sabrana dela možete kupiti na svakom kiosku, a da knjigu Slaviše Lekića Svaka čast Vučiću, imate u samo dve knjižare u glavnom gradu ili da se režiseru Kokanu Mladenoviću, zbog njegovih političkih stavova, otima predstava.

MONITOR: Kako biste okarakterisali prizor sa nedjeljne konferencije za štampu ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, dok iza njega stoje predstavnici više specijalnih formacija MUP-a Srbije u velikom broju i pod potpunim naoružanjem, a nasuprot njima predstavnici „sedme sile”, čije nijedno pitanje nismo imali prilike da čujemo?
OBRADOVIĆ: Upravo to potvrđuje tezu da je na delu sindrom ,,kuvane žabe”. Pred našim očima se odvija jedna krajnja uzurpacija javnog prostora, urušavanje institucija, instrumentalizacija policije i tužilaštva, a adekvatnog društvenog odgovora nema. Opozicija je slaba i rascepkana, mediji ućutkani, prebijaju se članovi Saveta za borbu protiv korupcije, pojavljuju kordoni policajaca sa ,,dugim cevima”, i nama sve to polako postaje normalna svakodnevica. U isto vreme, Srbija kreće u evrointegracije, otvaraju se prva poglavlja u procesu pridruživanja, a Aleksandar Vučić ima podršku koja se može meriti samo onom Miloševićevom iz ranih devedesetih, ili Koštuničinom neposredno nakon Petog oktobra. Institucionalnu i populističku. Prevlast u parlamentu i dominacija u glasačkom telu omogućuje mu enormnu količinu vlasti i moći da gotovo, reklo bi se, bez ikakvih dodatnih mehanizama (re)presije, može da sprovodi politiku za koju veruje da će doneti Srbiji boljitak.

U isto vreme, on svesno stvara atmosferu permanentnog vanrednog stanja. Zašto? Niko u Srbiji u ovom trenutku, čini mi se, ne može da ponudi racionalan odgovor.

MONITOR: Međunarodne organizacije upozoravaju na pad medijskih sloboda u Srbiji. Može li se, uopšte, prevazići ova situacija koja je, u više aspekata, nezapamćena, pa čak gora i od vremena vladavine tzv.Vučićevog zakona s kraja 90-ih?
OBRADOVIĆ: Medijska slika Srbije, i tu je naš osnovni problem, nije samo proizvod želje Aleksandra Vučića da javnost oblikuje prema svojim ubeđenjima. Ona je isto toliko i posledica demokratskog kapaciteta našeg društva nespremnog da se suoči uopšte sa idejom da nema društvenog progresa bez slobodnih medija i objektivne informacije. Ko misli drugačije, neka pogleda podatke o gledanosti ili čitanosti. Piplmetri i tiraži jesu jedan od važnih pokazatelja civilizacijskog nivoa srpskog društva.

A Aleksandar Vučić samo ide tim tragom. Dobro, on svakako nije nemi posmatrač ovog procesa, ali nije ni ishodište osnovnog problema. Naši demokratski kapaciteti, kao društva u celini, nažalost, taman su toliki da Aleksandar Vučić o slobodi medija ne mora da brine sve dok piplmetri pokazuju da je za njega korisnije da gostuje u Teškoj reči negoli da zatamni Utisak nedelje.

Tek kada Srbija postane zrelo demokratsko društvo, a ona to sada očigledno nije, medijske slobode postaće nešto o čemu će voditi računa ne samo vlast već i građani.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo