Povežite se sa nama

INTERVJU

VUKAŠIN ŠIMRAK, ADVOKAT IZ HERCEG NOVOG: Političari biraju predsjednika Vrhovnog suda

Objavljeno prije

na

Vukašin Šimrak, advokat iz Herceg Novog, bio je, pored ostalog, sudija Osnovnog suda u Kotoru, i u tri mandata predsjednik Osnovnog suda u Herceg Novom i sudija tog suda. Dakle, čovjek sa bogatim iskustvom u sudskoj vlasti. To je i jedan od povoda da sa njim razgovaramo o crnogorskom pravosuđu nakon što je ovih dana Skupština Crne Gore usvojila izmjene zakona iz oblasti sudstva i tužilaštva, koje, kako je zaključeno, treba da doprinesu većoj nezavisnosti i profesionalnosti pravosuđa. – Postojeća ustavna regulativa ne dozvoljava normativni iskorak, koji bi značajno promijenio sadašnja zakonska rješenja iz oblasti pravosuđa. Prvenstveno mislim na Ustavom utvrđeni način izbora predsjednika Vrhovnog suda, spojivost funkcije predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta, te ustavnu poziciju Sudskog savjeta, odnosno njegov sastav i izbor članova. Ustavom je predviđeno da izabrani predsjednik Vrhovnog suda, po funkciji postaje i predsjednik Sudskog savjeta. Mislim da je u tom pogledu neophodno izmijeniti Ustav, o čemu je i bilo govora u sklopu ispunjavanja obaveza u pristupnim pregovorima prema Evropskoj uniji. U sadašnjoj pravnoj regulativi predsjednik Vrhovnog suda je istovremeno predsjednik Sudskog savjeta i predsjednik Konferencije sudija. Takav primjer ne postoji bilo gdje u okruženju, a to na izvjestan način derogira i funkciju predsjednika Vrhovnog suda, pa makar to bila i neka idealna ličnost u stručnom, intelektualnom i svakom drugom pogledu. Sa druge strane Ustav propisuje da predsjednik suda ne može biti član Sudskog savjeta, što je uočljivo kontradiktorno sa odredbom da predsjednik Vrhovnog suda po funkciji postaje i predsjednik Sudskog savjeta. Mislim da predsjednika Vrhovnog suda treba da bira parlament, po predlogu Sudskog savjeta, (jednog ili više kandidata), a po prethodno objavljenom javnom oglasu, što je uglavnom i evropska praksa, kaže Šimrak.

MONITOR: Pored činjenice da političari odlučuju o izboru predsjednika Vrhovog suda često se tvrdi da sudovi sude pod jakim uticajem politike.
ŠIMRAK: O tome je bez stvarnih pokazatelja teško dati realnu ocjenu, ali mogu reći da za vrijeme koje sam proveo u sudstvu nikada niko na mene nije pokušao da utiče u tom smislu. Međutim, niko ne može osporiti činjenicu da predsjednika Vrhovnog suda biraju tri predsjednika, koji su nedvosmisleno političari, a da je izabrani predsjednik Vrhovnog suda po funkciji predsjednik Sudskog savjeta i konferencije sudija. Zbog toga sam i naglasio da je neophodno mijenjati Ustav, bez obzira na to da li postoji ili ne postoji bilo kakav stvarni uticaj politike na sudove, kako bi se i formalno otklonile takve sumnje.

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda pohvalila se da su crnogorski sudovi u prvih šest mjeseci zabilježili značajnu efikasnost, ali i pad kvaliteta sudskih presuda za dva odsto u odnosu na kraj prošle godine.
ŠIMRAK: Pad kvaliteta je očekivan kad su sudije koncentrisane prema postizanju povećane godišnje orijentacione norme. U prethodnih petnaestak godina na opštim sjednicama Vrhovnog suda predlagano je da te norme treba utvrditi drugačije, tj. u obzir uzeti vrstu postupka, složenost i značaj pojedinih predmeta… Odnosno kroz pojedinačno bodovanje predmeta. Sada je upravo obrnuto, jer je sudiji, što se tiče vrednovanja rada, potpuno svejedno koji će predmet završiti, složeni ili lakši. Prostim, samo nominalnim povećanjem norme došlo je do brzopletosti u radu, neminovno i u složenijim postupcima, a to utiče na kvalitet, odluke se ukidaju i vraćaju na ponovni postupak, dakle ponovo se radi ono što je u tekućoj godini evidentirano kao urađeno.

MONITOR: Može li se kvalitet rada sudova mjeriti samo procentima?
ŠIMRAK: Nikada nisam bio pristalica statističkih podataka kao mjerila stvarnog učinka, bilo pojedinca bilo u opštem smislu, jer, kako kažu, statistika predstavlja skup tačnih podataka koji prikazuje netačno stanje. Dakle, nije moguće uopšteno, kroz brojke, iskazati pouzdano kvalitet i kvantitet rada sudova. Među tim iskazanim hiljadama predmeta nalazi se veliki broj jednostavnih predmeta, koji ne mogu biti valjan parametar ocjene rada sudova. Nasuprot tome, u crnogorskim sudovima nalazi se izvjestan broj složenih i značajnih predmeta, bilo da se radi o predmetima iz građanske ili krivične materije. To su predmeti koji obuhvataju teška krivična djela i svojinski predmeti velikih vrijednosti iz građanske materije, koji su uglavnom koncentrisani u primorskim sudovima. Učinak sudova u ovim predmetima je prava mjera rada sudova.

MONITOR: Najavljeno je da će od septembra svi veći sudovi imati odjeljenja sudske prakse – sudska odluka neće moći biti predata strankama dok ne dobije potvrdu da je odluka zakonita.
ŠIMRAK: Dobro je da se konstituišu odjeljenja sudske prakse, ali takva praksa biće vrlo diskutabilna. Sudska praksa je promjenljiva i nije izvor prava u klasičnom smislu, pa bi to moglo biti shvaćeno kao povreda autonomije sudije u donošenju odluke u postupku koju je sproveo.

MONITOR: Vrhovni državni tužilac Ranka Čarapić najavila je da će uskoro tužilaštvo okončati dva važna slučaja iz oblasti kriminala, a na osnovu te izjave moglo bi se zaključiti da će pred lice pravde dospjeti i neke ,,krupne ribe”.
ŠIMRAK: Nije profesionalno prejudicirati ishode bilo kog započetog, a kamoli postupka koji još nije ni počeo. Svakako da bi bilo dobro, kako kažete, da pred lice pravde dospiju svi oni koji su se ogriješili o zakon, ali do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, neophodno je poštovati prezumpciju nevinosti.

MONITOR: Ima li političke volje da se reformiše crnogorsko pravosuđe ili se radi o kozmetičkim prepravkama da ostane sve u suštini kako i jeste?
ŠIMRAK: Ne bi bilo dobro da pet godina nakon mukotrpno obnovljene državnosti polemišemo o političkoj volji ne samo da se reformiše crnogorsko pravosuđe, nego pravni sistem uopšte. Mislim da je to neminovno nezaustavljiv proces u sadašnjim globalnim okolnostima, te da ga ni jedna politička volja ne može suštinski ugroziti.

MONITOR: Kako sudovi mogu iskorijeniti korupciju, pa i političku koja je sve očiglednija.
ŠIMRAK: Svaka se korupcija jedino može iskorijeniti korišćenjem punih zakonskih kapaciteta organa otkrivanja i organa gonjenja, tj. policije i tužilaštva, a koja se, imajući u vidu sadašnju tehnologiju i normativnu regulativu u krivičnom zakonodavstvu u pogledu preduzimanja mjera, može i te kako uspješno osujetiti.

MONITOR: Evropska komisija traži da se nezakonito stečena imovina oduzima. Imaju li sudovi snage da to urade?
ŠIMRAK: Ukoliko državni tužilac podnese zahtjev za trajno oduzimanje imovine pravosnažno osuđenog za krivično djelo za koje krivični zakonik propisuje oduzimanje imovine, sudovi će morati da donose takve odluke. Nemam dilemu o tome da sud mora tako odlučiti, posebno imajući u vidu javnost postupka pred sudovima.

MONITOR: Zašto se po Vašem mišljenju prenosi iz godine u godinu veliki broj neriješenih sudskih predmeta?
ŠIMRAK: Opšta neažurnost sudova nije prisutna samo u Crnoj Gori. Primjera radi, važna članica Evropske unije Italija grca u neažurnosti. Imao sam priliku da se upoznam sa jednim svojinskim parničnim postupkom u Kanadi, koji nije završen ni nakon punih jedanaest godina. Stoga smatram da je opšta neažurnost sudova u Crnoj Gori prenaglašen problem, ali Crna Gora kao mala država ima šansu da ga lakše riješi nego drugi i to vrlo jednostavno, osnivanjem višeg suda za područje primorja, što se bez argumenata godinama izbjegava. Mislim da stalno insistiranje na opštoj neažurnosti prikriva druge probleme. Ono što je važno, a čini mi se da nije uspostavljeno u praksi – treba implementirati kriterijume rješavanja predmeta po složenosti i značaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo