Ivica Osim: ,,Politička situacija je postajala sve gora, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”. Onda se zemlja raspala a zlatni dječaci iz Čilea 1987. rasuli su se svijetom. Režiser Vuk Janić od 1994. kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma 2000

Sada već davne 2000, film Vuka Janića, Poslednja jugoslovenska jedanaestorica prikazan je u Amsterdamu. Iste godine, nagrađen je prvim mjestom u konkurenciji dokumentarnog filma. Dirljivo svjedočenje fudbalera posljednje reprezentacije SFRJ-a, o njihovom doživljaju raspada zemlje i karijerama koje su nastavili rasuti po svijetu. Režiser, koji je i sam iskusio strahote rata u rodnom Sarajevu, proputovao je Evropom i razgovarao sa slavnim igračima ,,zlatne generacije”. Fudbalerima koji su 1987, u Čileu, ponijeli titulu omladinskog svjetskog prvaka. Sa Sinišom Mihajlovićem i Zvonimirom Bobanom u Italiji, Robertom Prosinečkim u Zagrebu, Predragom Mijatovićem u Madridu. Osim njih i sa Dejanom Savićevićem u Beču i Ivicom Osimom u Gracu.

Vuk Janić od 1994, kao izbjeglica, živi u Amsterdamu. U holandskoj prijestonici sreli smo se neposredno nakon premijere njegovog filma.

,,Ovo nije film samo o fudbalu”, objasnio je. ,,Ovo je metafora o raspadu Jugoslavije. O pokušaju da razumijem ono što razumjeti ne mogu. Do kraja života neću razumjeti šta se u mojoj zemlji desilo i zašto”.

Ringišpil se polagano okreće preko platna, a onda umorno lice Ivice Osima. Čuje se pitanje režisera Janića.,,Prvo su se otcijepile Hrvatska i Slovenija, ali vi nastavljate da igrate i borite se za Jugoslaviju?” ,,Ne bori se niko za Jugoslaviju. Borili smo se za igru. Igra je igra. Bilo je slučajeva u ratu kada je zatišje, pa je raja igrala na male golove, oni isti koji su se borili jedni protiv drugih. To je jedna fina vrsta rata, a ne onog krvavog”.

Poslije ovakvih scena, zbog kojih se bolno grči utoba, slijede nježni porodični detalji. Boban sa ćerkom dok zalivaju cvijeće, Prosinečki pokazuje slike iz mladih dana na kojima je sa Šukerom, Peđa Mijatović ubjeđuje sina da je hladno da se kupa napolju u bazenu i ponavlja: ,,Znaš da bi te tajo pustio…”

U kadru je JAT-ov avion na putu u Italiju na sjetsko fudbalsko prvenstvo, 1990. Drugi dnevnik Televizije Beograd počinje najavom: ,,…Momci u plavim majicama krče put ka svjetskim fudbalskim visinama… Trener Osim se ljubi sa igračima, jugoslovenske zastave vijore se na tribinama, masa navijača skandira ‘Jugoslavija’”.

Sarajevo iste noći. Sve živo je na ulicama. Automobili sa upaljenim sirenama, pjenuša šampanjac, Sarajlije slave pobjedu i pjevaju Jugoslaviji.

,,Bosna se nekako osjećala najbliža sa tom reprezentacijom. Još su gajili nadu, iako su opasnost i strah već bili tu. Vidjeli su u tom uspjehu reprezentacije šansu za popravak nečeg što se više nije dalo popraviti. Politički, stanje je postajalo sve gore, a reprezentacija je igrala sve bolje i bolje”, priča Osim.

Glas komentatora: ,,Prilika, Savićević i 2 : 0. Jugosloveni su nadmoćno završili kvalifikacije, osvojivši prvo mjesto sa samo jednim porazom i sedam pobjeda u osam susreta”.

Slovenački igrači ostali su do kraja postojanja reprezentacije. Osim u Gracu pred kamerama: ,,Pokušavao sam da taj tim zadržim na okupu… Don Kihot je bio malo dijete za nas”.

Nije uspio. Maja 1992, na konferenciji za štampu Ivica Osim doima se kao slomljen čovjek. ,,Teško mi je da kažem. Podnosim ostavku… Odlazim, gotovo je. Ovo je moj gest, moja lična odluka. Neću da govorim radi čega, neću da objašnjavam. Vi to dobro znate. Ako ništa drugo, činim što mogu da se bar sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava”.

U Sarajevu je počeo rat. Dokumentarni snimci minobacačkih granata, zgrade u plamenu, snimci improvizovanih utakmica tokom rata, stadion Koševo prekopan, hiljade svježih humki, izgorjela Zetra u pozadini…Posljednja oaza zajedništva se ruši.

Slike Vukovara. Tišina. Ovdje je već sve srušeno.

Filmska priča počeće najavom: ,,Dvije države, Hrvatska i SRJ, koje su ne tako davno bile u ratu, izvučene su žrijebom u istoj grupi za Evropsko fudbalsko prvenstvo 2000”.

Reditelj zumira Peđin lik dok govori: ,,Osamnaestog avgusta treba da se igra sa Hrvatskom i ja mislim da će to biti Beograd, bez obzira na sadašnju situaciju. Mislim da će se stvari do tada smiriti. Desilo nam se da smo sada rivali”.

Beograd je 1999, razvaljeni grad, ne samo po zgradama nego i u dušama. Trubači praćeni srpskim navijačima i Kebom, na ulicama. Usporeni snimak i igrači reprezentacije Hrvatske i SRJ ulaze na teren. Jedan pored drugog, ne gledajući se, ulaze Boban i Mijatović. Prvi put poslije rata ,,Čileanci” igraju zajedno, ovaj put na suprotnim stranama. Mijatović, Mihajlović i Savićević za SRJ, Boban, Šuker, Bokšić za Hrvatsku. Mihajlović ne prestaje da se čudi: ,,Do juče smo zajedno igrali za jednu reprezentaciju, slavili i tugovali. A, sad, jedni protiv drugih”.

Revanš u oktobru. Dejan Savićević ispred kamere: ,,Obezbjedjenje je na nivou. Nemam straha. A šta ko misli, to me najmanje interesuje. Oni misle da smo mi krivi, a mi mislimo da su oni krivi”. Hrvatski navijač između kordona obezbjeđenja dobacuje uvredu Savićeviću. Kamera zumira Savićevićeve oči koje plamte, dok i on izgovara psovku. Zatim se spokojnim glasom okreće Janiću. I dodaje: ,,Najvažnije je da se utakmica završi bez incidenata”.

Na zagrebačkim ulicama, oko ponoći, zabilježen je razgovor sa Zvonimirom Bobanom. Opet zastave, ovaj put šahovnica u krupnom planu. Boban sa širokim osmijehom, odgovara na Janićeva pitanja. ,,Normalno je da je sve oko ove utakmice puno žešće, puno bitnije, puno drugačije. Prvi put se sastajemo kao državne reprezentacije. Igrali smo zajedno, ali tako je život otišao, i povijest napravila, i to tako treba prihvatiti”.

Opet se intoniraju Lijepa naša i Hej Sloveni, ovaj put domaćini zvižde jugoslovenskoj zastavi. SRJ se kvalifikovala za Evropsko prvenstvo.

Kamera zumira lice Ivice Osima. Legendarni Švabo u svojoj kući, u austrijskim štajerskim brdima, posmatra snimak igre dvije reprezentacije. Janić je zabilježio i ovaj trenutak: dok navijači zaglušujućom vikom pozdravljaju svoje igrače, Šuker i Mihajlović se pogledaju u oči, prijateljski nasmiju i pozdrave. Oči Ivice Osima ožive, na tren postoji neki drugi svijet.

,,To je momenat nade i suština filma. Najznačajnija poruka. Da uprkos mržnji, koja se u masi osjeća, prijateljstvo pojedinaca može opstati”, priča mi Janić dok šetamo duž amsterdamskih kanala.

Osim je tada je trenirao Šturm iz Graca i od njih je napravio austrijske prvake. Janić objašnjava: ,,U kući u austrijskim koruškim brdima, izgledao mi je kao neko ko se baš tu namjerno izolovao”.

Umornim glasom Osim objašnjava. ,,Poslije događaja u Bosni, nisam jedini koji je pokušao da se negdje skloni, da pobjegne. Ali, ne možeš. I ako odeš, to je prisutno. Veliki problem nastaje kada se brutalno prekinu svi snovi i plamenovi… Mnogi ljudi čije su duše ubijene žive, a nisu više živi“.

Iako nije pripadao generaciji iz Čilea, Janić je Dejana Savićevića uvrstio  u film, jer je prijatelj sa Bobanom. Snimao ga je kada je tek došao u Beč.

,,Želio sam da snimam u njegovoj sobi, ali je rekao : ‘Nemoj majke ti, stvari su u stanu jedna preko druge i nemam volje da ih sada raspremam’. Želio sam da uhvatim miris njegovog života. Snimali smo u   jednom hotelskom apartmanu, ali miris Dejanovog života osjetio sam kad smo otišli na Prater, onaj veliki točak napravljen početkom ovog vijeka, odakle se vidi Beč kao na dlanu. Moja je ideja bila da zabilježim ono što je za njihove živote karakteristično u vremenu u kojem snimamo. Mislim da sam u tome na neki način uspio”.

Prosinečki je odveo Janića u selo gdje mu žive roditelji. Idilična slika igrališta na kojem je napravio prve fudbalske korake. Sinušu  Mihajovića snimao je dok je ,,ležao kao gospod Bog naslonjen na loptu”, a u pozadini ekipa Lacija trenirala.,,Imaš najskuplji tim u drugom planu, dok mi pričamo šta se dešavalo u Jugoslaviji”. Ispričaće da je kao dijete učen da je Jugosloven, ali da je postao Srbin zbog svega što se u ratu dogodilo. Njegovi roditelji, majka Hrvatica i otac Srbin, morali su napustiti Vukovar, u strahu od hrvatskih vojnika… “

Dogovor za snimanje sa Zvonimirom Bobanom Janić je napravio pred utakmicu u Beogradu. ,,Boban je obrazovan, jako puno zna. Ličnost”, kaže Janić. ,,Djelovao je perfektno smireno, pričao je o prijateljstvu sa Dejanom, o tome kako je kao klinac došao iz Imotskog u Zagreb, da bi stanovao u internatu za mlade fudbalere… “

Zavaljen u dubokom baroknom naslonjaču, obrubljenom zlatom, u salonu vile u Madridu, Peđa Mijatović, dječačkim osmijehom i sa  tugom u glasu: ,,Sa svima njima, sa kojima sam igrao Svjetsko prvenstvo 1987. u Čileu i danas sam u odličnim odnosima”.

Onda svako od nas dugo odvija svoj film u sebi.

Mogli smo biti pobjednici

U intervju za holandski nedeljnik Panorama Vuk Janić na pitanje da li je, zbog sopstvenog iskustva i emocija bilo teško napraviti ovakav film, odgovara:  ,,Jako. Kad sam napustio Sarajevo 1994, nisam želio da razmišljam o pošlosti i o svemu što sam ostavio iza sebe. Ali, kasnije, sjetio sam se grupe igrača moje zemlje u čijim sam igrama uživao. Generacija, koja je kao jugoslovenski tim mogla stići daleko. Mogli su biti pobjednici svjetskog kupa. Toliko su obećavali, ali zbog događaja u mojoj zemlji razdvojili su se i obećanja se nisu realizovala. Odlučio sam da napravim film o ‘zlatnoj generaciji’. Ovo je film o izgubljenim snovima

 Lidija SOLDO KOJAŠEVIĆ