Moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice

MONITOR: Crna Gora je otvorila poglavlje Poglavlje 27. Koji nas sve izazovu očekuju?

IKOVIĆ: Ključni izazov je da što prije shvatimo da smo u potpunoj zavisnosti od prirode. Priroda nam daje zdravu hranu, pitku vodu i čist vazduh.  Izazov je da razumijemo da svaki naš zalogaj hrane dolazi od prirode i svaki naš gutljaj vode dolazi iz prirode. To nije samo pitanje ljepote ili nečije profesije to je centar našeg života odnosno to je pitanje našeg opstanka, tj. naše samostalnosti. Zato bi koncept zaštite životne sredine trebao biti osnovni koncept razvoja Crne Gore.

Kada ovo shvatimo onda će nam kvalitet vode i vazduha, upravljanje otpadom, industrijsko zagađenje i očuvanja biljnog i životinjskog svijeta biti prioritet.

Za bezbjedniji život, sve naše opštine moraju izgraditi kolektorske sisteme i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, a polovina sakupljenog komunalnog otpada mora biti pripremljena za ponovnu upotrebu, tj. reciklažu.

Kada govorimo o zaštićenim prirodnim dobrima treba da zaštitimo najvrjednija prirodna područja pa tek onda da definišemo industrijske zone. Prvo proglasiti zaštićena morska područja, pa tek onda razmišljati o istraživanju nafte i gasa. Nažalost, kod nas je suprotna situacija.

U kojoj mjeri se rasipamo resursima govori podatak da su nam gubici na vodovodnoj mreži 2013. godine iznosili 64 odsto od ukupno zahvaćene vode, tj. ukupno potisnute vode u cjevovod. Te godine nije fakturisano 40 miliona m³ zahvaćene vode. Ako je cijena jednog kubika vode 0,5 € onda godišnje gubimo 20 miliona samo zbog gubitaka na vodovodnoj mreži. U uređenim zemljama Evrope gubici su manji od 10 odsto.

Bahati odnos prema resursima možemo prikazati podatkom da je Crna Gora 2017. izvezla 28 miliona eura sirovog drveta i plute, a iste godine smo uvezli 53 miliona eura namještaja. A to znači da ne koristimo znanje u cilju uvećanja vrijednosti sirovine.

MONITOR: Uglavnom se priča o 1,6 milijardi eura koliko će okvirno iznositi troškovi za  zatvaranje ovog poglavlja. No da li je od para važnija promjena svijesti povodom ovog pitanja?

IKOVIĆ: Da je funkcionerima na prvom mjestu zdravlje i kvalitet života građana danas ne bi govorili o tolikim troškovima. Samo primitivan čovjek želi pretvoriti sve u materijalno bogatstvo. Uzrok tome jeste neznanje. Još početkom dvadesetog vijeka ekolog Aldo Leopold je kazao da je mentalitet posjedovanja najveći uzrok ekoloških poremećaja.

Nedostatak novca je uzrokovan nestručnošću rukovodećih kadrova koji imaju moć, ali nemaju znanje. S druge strane, naši kadrovi koji nijesu na rukovodećim mjestima su više zarobljeni nego što su neizgrađeni. Da je službenicima crnogorskih institucija dozvoljeno da rade svoj posao Crna Gora bi davno bila u Evropskoj uniji. Zato je potrebno omogućiti državnim službenicima da primijene svoje znanje, odnosno da rade ono za šta su plaćeni.

Iz neznanja proističe i selektivna primjena zakona, odnosno ne važe ista pravila za sve. Tako kada prijavljujemo inspekciji određeni ekološki zločin srijećemo se sa situacijom da nadležni brane zagađivača i pravdaju postojeće stanje.

Poslednjih 30 godina nijesmo  blagovremeno ulagali u snabdijevanje vodom za piće, prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom i  zaštitu prirode pa su se problemi i troškovi nagomilali a sve nam je sada stiglo na naplatu. Ukoliko nastavimo ovim tempom da ,,rješavamo” ova pitanja ta suma će se povećavati.

Zato državni funkcioner treba da promoviše princip zaštite životne sredine kao razvojni koncept, a ne princip pohlepe i korupcije.

MONITOR: Svako malo u javnosti dospije neki novi ,,zločin’’ prema prirodi. Posljednji su sječa stabala na Crnom jezeru i trovanje para surih orlova. Javnost odmah sazna za takve slučajeve, ali da li se sem osude što konkretno mijenja?

IKOVIĆ: Ono što je u uređenim zemljama skandal to je kod nas normalna svakodnevica. Dozvoljavamo sebi da budemo prevareni na isti način više puta.

Ovi slučajevi pokazuju nemoć institucija pa je građanin prepušten sam sebi i mora da se prilagođava naopakom sistemu kako bi preživio.

Sječa stabala govori da našim ključnim resursima upravljaju neuki. Ta šuma postoji vjekovima i opstajala je bez učešća čovjeka. Umjesto da se čovjek prilagođava šumi Crnog jezera i koristi njene besplatne usluge dugoročno, mi smo se opredijelili na kratkoročnu dobit ne razmatrajući dugoročne gubitke –  a posebno je pitanje u čiji džep završava i takva kratkoročna dobit. Naše rukovodstvo smatra da je šačica bungalova bitnija od vrijednosti netaknute prirode i tako žrtvuju i šumu i vodu kako bi bili oni izgrađeni.

Nacionalni parkovi se štite da bi trajali baš u toj formi – verziji u kakvoj ih znamo. Ne štite se da bismo mijenjali njihov izgled, a još manje njihove vrijednosti. Umjesto da dozvolimo prirodi da nam besplatno obezbjeđuje zdravu hranu, pitku vodu i prostor za odmor i obrazovanje mi radimo protiv nje, tj. protiv sebe.

Podsjetimo se da šumski ekosistemi prečišćavaju vodu, a ta voda puni jezero čineći ga rezervoarom pitke vode. Sve upućuje da će ovaj vijek obilježiti nedostatak vode za piće, onda je jasno kako mi tretiramo najvrjedniji resurs ovog stoljeća – pitku vodu.

Ako razmišljamo o rješenjima, promjene su moguće ako počinioci budu izvedeni pred lice pravde i ako nadoknade počinjenu štetu – a da bi se to desilo trebaju nam institucije koje služe da olakšaju, a ne da otežaju život građana – institucije koje sprečavaju negativan uticaj gluposti na životnu sredinu. Da bi smo imali takve institucije moramo zaustaviti davanje moći ljudima koji ne vjeruju u nauku – u princip znanja, u razvojni koncept očuvanja prirode.

MONITOR: Često ističete drugačije koncepte razvoja.

IKOVIĆ: Građanima je nametnut stav da moramo da eksploatišemo resurse da bi se razvijali. Primjer Singapura je zanimljiv – kako zemlja čuva svoje resurse i dinamično se razvija. Unazad nešto više od godinu, bruto društveni proizvod po glavi stanovnika, u Singapuru je bio oko 48.000 €, a u Crnoj Gori se kretao oko 7.000. Singapur je 19 puta manji od Crne Gore a ima devet puta više stanovnika. Ali Singapur promoviše princip znanja, a ne princip pohlepe i korupcije. Njihov princip je obrazovanje za budućnost kako bi kao društvo imali odgovore na vrijeme. Zato je prema PISA međunarodnom testiranju učenika iz 2015. godine, Singapur na prvom mjestu na svijetu po naučnoj pismenost svojih učenika. Iako nijesu prebogati prirodnim resursima imaju razvijenu domaću proizvodnju i razvijene najnovije tehnologije.

MONITOR: Podgorica je od nekad zelenog postala grad sa manjkom drveća. Kako se realizuje akcija pošumljavanja koju je organizovao KOD?

IKOVIĆ: Podgorica je nekada nosila epitet zelenog grada u bivšoj SFRJ. Danas smo na posljednjem mjestu glavnih gradova regiona. Prema analizi satelitskih snimaka, po indeksu zelenila ispred Podgrice su: Sarajevo, Ljubljana, Zagreb, Priština, Skoplje, Beograd, Tirana. Zanimljivo je da je pomenuti indeks zelenila u Sarajevu približno 0,68, a u Podgorici 0,24 – gotovo tri puta manji.

Naš glavni grad ima svega tri kvadratna metra javnih zelenih površina po stanovniku, a u većini evropskih zemlja je minimum 25 ili 50 metara. Tako Padova ima 215.000 stanovnika, a više od 5 km² javnih zelenih površina. Podgorica ima oko 190.000 stanovnika, i pola kvadratnog kilometra javnih zelenih površina. Pri tom, Padova nije zadovoljna onim što ima i zato je razvila katastar zelenih površina koji je Podgorica zacrtala da uradi do kraja 2018. godine – a nije.

Organizacija KOD je od septembra prošle godina posadila preko 1.200 stabala na 21 lokaciji. Akcenat je bio na izvornim vrstama: hrast, lipa, košćela, jasen… Naglašavamo da smo sve to uradili zajedno sa građanima, dok od Glavnog grada nismo dobili niti jedan cent.

MONITOR: U okviru organizacije KOD iznosite zanimljive uporedne podatke o Crnoj Gori i razvijenim zemljama – odnos broja službenih automobila, podatke iz zdravstva, ekologije… Da li je promjena politike preduslov da bismo na pravi način počeli da se brinemo i o prirodi?

IKOVIĆ: Politika koja se praktikovala posljednje tri decenije nije učinila građane zdravijim, bogatijim i nezavisnijim, a Crna Gora je suštinski gubila odrednicu ekološke države. Ta politika nije iskoristila svoje šanse, iscrpila je značajne resurse, ostavlja iza sebe velike dugove, mnogo siromašnih i uzak krug privilegovanih – zato ona mora da se mijenja.

Potreban nam je sistem institucija gdje stvari ne zavise od jednog čovjeka ili nekolicine ljudi – već od većine građana.

U državama koje brinu o prirodi povećana je briga i o čovjeku. Takva politika temelji i gradi snagu države na snazi pojedinca. Treba nam politika bazirana na znanju a ne na sili, strahu i pohlepi.

Danas kada imamo veliki broj zakona iz oblasti zaštite životne sredine, imamo mnogo lošije stanje nego prije 50 godina kada većina tih propisa nije postojala. To je paradoks koji treba promijeniti ako mislimo da kao zajednica preživimo.

Treba nam vlada koja neće zloupotrebljavati naše neznanje, već će nadograđivati postojeće  –  vlada koja će podsticati poduhvate građana.

Dakle, moramo se osloniti na ono što imamo: na prirodne i ljudske resurse – jedno bez drugog ne ide. Njegovanjem prvog i osvješćivanjem drugog resursa dobili bismo balans koji bi bio recept za oporavak zajednice.

Predrag NIKOLIĆ