Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39
MONITOR: Treba li Crnoj Gori još jedno istražno bušenje nafte u podmorju?
IKOVIĆ: Sigurno je da ćemo zbog potrage za naftom imati ekološke gubitke. U ovom trenutnku niko ne zna da li nafte ima, i ako je ima ne znamo o kojim količinama se radi. Politička klasa nam nameće bušenje Jadrana kao korak ka ekonomskom blagostanju, a sve što imaju je pretpostavka da taj resurs postoji. To je isto kao kada bi zidali vodenicu ili kopali bunar i kad iskopate i ozidate shvatite da to mjesto nema vodu.
Šta ako se pokaže da nafte ima, recimo, za nekoliko desetina miliona eura prihoda za državu godišnje? Ako Vlada ima odgovor na to – onda ga nije dala javnosti. Da li je to vrijedno ugrožavanja turizma, privredne grane koja godišnje donosi čak 1,1 milijardu eura? Nafta je industrija 19. vijeka i sve više izlazi iz upotrebe, a mi ulazimo u njeno istraživanje. Upotreba nafte opada, što će dovesti do pada njene cijene, pa iako je pronađemo, nećemo imati od nje veliku korist. Srednjoročne trendove, u današnje vrijeme, nije lako predvidjeti, ali se pretpostavljaju. Ako uzmemo u obzir da se razvija industrija električnih automobila i da su akcije proizvođača Tesla za godinu porasle za čak 20 puta, vrlo je lako pretpostaviti da ta budućnost neće doći 2056. godine, već mnogo ranije. Današnje projekcije govore da će 2050. godine svako drugo vozilo biti na električni pogon. Potpisnici smo Pariskog sporazuma, pa bi trebalo da prestanemo sa upotrebom fosilnih goriva do 2050. godine. Ovo su samo neki od razloga zašto ne treba da bušimo Jadran. Na kraju, moći ćemo da se pohvalimo da smo jedina zemlja Jadrana bez naftnih platformi.
MONITOR: Utisci nakon neuspjelog sastanka sa predstavnicima Ministarstva kapitalnih investicija?
IKOVIĆ: Prethodno ministarvo nas je zvalo u 5 do 12, a novo u 12 i 5. Bušenje je počelo, a sastanak je bio dva dana prije toga. Zašto o tome nismo razgovarali makar u decembru?
Očigledno da smo pozvani kako bismo prhvatili stav da će nam, čim nađemo naftu, teći med i mlijeko. Prvo se ministarstvo branilo da je ugovor potpisan i da će , ukoliko se raskine, Crna Gora izgubiti međunarodni ugled, a morati i da plati štetu oko 100 miliona eura. Zar nije gubljenje ugleda ako prva, ustavom deklarisana ekološka država, ide na crpljenje nafte i gasa i pokreće prevaziđenu, prljavu industriju? Osim toga, raskid takvog ugovora ne može se porediti po bruci sa zapljenom kokaina na brodu sa sve crnogorskim državljanima. I, zar nije veći ,,penal” gubitak turističkog potencijala i broja posjetilaca od troškova raskida ugovora?
Nijedan višemilionski projekat u Crnoj Gori nije dao obećano blagostanje građanima. Od takvih projekata, pojedinci su se bogatili preko noći, a lokalna zajednica je postajala sve siromašnija. Tipičan primjer su objekti iz oblasti energetike, zbog kojih su nam godišnje povećani računi za struju za oko 150 eura.
Neargumentovane stavove Minstarstva nismo mogli prihvatiti, zbog čega nam je sugerisano – ako ste nezadovoljni, napuštite sastanak. To smo i uradili.
Nova vlast je na te pozicije došla i zato jer su građani kritikovali lošu praksu prethodne. Oni su prigrlili tu istu praksu i javno joj odaju priznanje. Takav pristup mora da se mijenja – odmah. Oni su naši službenici, koje izdašno plaćamo. Nama treba i da podnose račune.
MONITOR: Hoćemo li ovo pitanje moći da riješimo sa EU partnerima?
IKOVIĆ: Bušenje našeg Jadrana je samo naša odluka. Naši resursi su u našim rukama, zavise od nas i od našeg znanja. Interesantno je da ljudi iz ministarstava, koje smo platili da se bave zaštitom životne sredine, zastupaju interese kompanije koja je 2020. imala 208 izliva nafte, od kojih je uspjela da sanira samo 39.
MONITOR: Vlada Hrvatske je 2016, iste godine kada je bivša vlast u Crnoj Gori potpisala ugovore o koncesiji za naftu i gas, raskinula čak pet takvih ugovora i napustila tender nad 13 blokova za istražne radnje i proglasila zone zaštite brojnih morskih područja… Kakva je praksa u državama Evrope?
IKOVIĆ: To što pojedine evropske zemlje imaju hiljade bušotina ne opravdava Crnu Goru da ide istim putem, pogotovo ako znamo da zasniva svoju turističku ponudu na prirodnoj ljepoti i originalnoj obali. Čitavi Jadran ima 1.827 bušotina, od čega Hrvatska 167, Crna Gora 4, a ostale Italija. Ne zaboravimo da su to zemlje sa ogromnim teritorijalnim resursima uz more, dok mi imamo biser sa manje od 300 kilometara obale. Čak i da stavimo ekologiju po strani, oni i da naprave grešku, mogu to ekonomski da prežive – mi taj luksuz nemamo.
Zanimljivo, kompanija Eni, koja je dobila dozvolu za eksploataciju nafte, ovog je mjeseca sa partnerom CDP Equity lansirala projekat investiranja u solarnu energiju i vjetroparkove u Italiji, na koji će u narednih pet godina potrošiti 800 miliona eura. Na njihovom zvaničnom sajtu, predviđaju stagniranje proizvodnje nafte i gasa u 2025, pa će postepeno da smanjuju njihovu proizvodnju. Ako investitor zna u kom pravcu se trendovi razvijaju, trebalo bi i Vlada Crne Gore.
MONITOR: Nadležni ističu da bi država Crna Gora morala da plati ogromne penale u slučaju raskida ugovora sa koncesionarom. Postoji li bezbolniji način da se izađe iz ovog posla?
IKOVIĆ: Bolje je spriječiti nego liječiti. Treba li da podsjetim koliko nas je koštalo gašenje avio-kompanije, pa se Vlada ipak odlučila za taj korak? Procijenila je da je taj trošak manji.
Ako znamo problematiku svih naših kapitalnih projekata, koji se zasnivaju na neutemeljenim i krivotvorenim podacima, zašto bi istraživanje nafte i gasa bilo drugačije? Zašto nova Vlada prvo ne preispita dokumentaciju, već tvrdi da se radi o odlično obavljenom poslu?
Ako su tačni navodi predstavnika Ministarstva kapitalnih investicija, onda bi raskid ugovora mogao da košta Crnu Goru desetak dana turističke sezone. Potrebno je, dakle, da Vlada stvori uslove za produžetak turističke ponude kako bi se anulirali gubici.
MONITOR: Iz Ministarstva kapitalnih investicija su Monitoru kazali da bi novac koji bismo dobili eventualnim otkrićem nafte iskoristili za stvaranje fonda koji bi služio za sanaciju ekoloških crnih tačaka u Crnoj Gori, ali i za razvijanje biomasa, solarnih i vjetro izvora energije. Može li to biti argument ,,ZA” istražno bušenje i dalju eksploataciju nafte i gasa?
IKOVIĆ: Čitajući i slušajući takve izjave zaključujemo samo jedno – prioritet je bušenje podmorja, a ne zaštita mora. Crna Gora je jedina zemlja Mediterana koja nema nijedno zaštićemo morsko područje. Umjesto da danas slavimo proglašenje morskog zaštićenog dobra Katič, rukovodioci slave nastavak bušenja Jadrana. Ako želimo da budemo dio evropske zajednice, u obavezi smo da zaštitimo najmanje 10 odsto našeg mora.
Bušenje jedne rupe da bi se neka druga zakrpila je odlaganje rješavanja problema. To je odsustvo vizije. Zašto ne osnujemo Međunarodni institut za obnovljive izvore energije i stvorimo projekte od kojih će Crna Gora imati najveću korist? Zašto ne pokrenemo fabriku za montiranje i održavanje malih seoskih vjetrenjača koje će biti ustupljene domaćinstvima koja žive na selu od poljoprivrede? Tako ćemo imati više zdrave, čiste energije, više ljudi koji žive od svog rada, veću proizvodnju hrane, manje raseljavanje, veći izvoz i seoski turizam.
Novo rukovodstvo ne razvija zemlju korak po korak. Njima su bliže spektakularne priče iz kabineta kako da jednim ,,udarcem” riješimo sve probleme. Priča da postoji jedna ,,kvaka” je moguća – u bajkama.
San o dolarima koji će sami kapati
MONITOR: Nadležni smatraju da bi pronalazak nafte pomogao u uspostavljanju raznovrstnosti i ekonomije. Kako to komentarišete?
IKOVIĆ: To je nemoguće, ponovo bacamo sve karte na jako mali broj opcija. Upravo je priča novog rukovodstva, kao i starog, na liniji da će nam dolari samo ,,kapati”, a mi ništa ne raditi kada pronađemo neko čudo pod zemljom. Šteta što nova vlast ne pravi otklon od te razvojne filozofije.
Ako istraživanje i moguće crpljenje nafte mogu da nam ugroze turizam, ribarstvo, a potom i proizvodnju hrane, tada nema govora o povećanju raznovrsnosti ekonomije, već upravo o gašenju one ekonomije čiji je nosilac lokalno stanovništvo.
Nije mi poznat nijedan primjer iz svijeta gdje se na istom mjestu uspješno vrši eksploatacija nafte i razvija i cvjeta turizam. U tim zemljama, mjesta gdje se crpi nafta su mnogo udaljena od mjesta gdje dolaze turisti, odnosno, ta mjesta se međusobno isključuju.
Andrea JELIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice