Aktuleni  protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca u Beogradu šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost

Ove godine Crna Gora se konačno može pohvaliti da je napravila, kako se žargonski kaže, korak od jedne milje. Krajem juna je Evropska komisija (uz neophodnu saglasnost svih članica EU) dala prelazne ocjene za IBAR (Interim Benchmark Assessment Report) što prevedeno znači da je kao kandidat ispunila privremena mjerila u poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost.

Nakon IBAR-a je krenula druga faza – dobijena su završna mjerila za konačno zatvaranje poglavlja, na šta Crna Gora čeka, ili se pravila da čeka (pod režimom Đukanovićevog DPS-a), još od 2012. godine. Iako je Vlada Milojka Spajića imala ambiciozni plan zatvoriti čak 10 pregovaračkih poglavlja do kraja ove godine, ipak je Evropska komisija (EK) ocijenila da su moguća samo četiri. U završnici je Hrvatska  blokirala zatvaranje jednog poglavlja (31 – vanjska, sigurnosna i odbrambena politika).

Premijer Andrej Plenković je rekao da je to njegova vlada “dala do znanja i partnerima unutar EU i Crnoj Gori”. Razlozi su brojni po hrvatskom premijeru, a “osobito događaji koji su se dogodili ovog ljeta“.   Tu se prvenstveno cilja na politikantsku Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu koju je donijela  skupštinska većina na inicijativu srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, preko bloka stranaka (NSD-DNP-SNP), pod kontrolom njegovih službi. Oni su uslovili dalju podršku Vladi Milojka Spajića usvajanjem te rezolucije. Njen formalni inicijator  je bio predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić.

Nakon što je Hrvatska blokirala zatvaranje poglavlja 31,  vanjski ministar Gordan Grlić Radman ocijenio je da „ovdje ne treba govoriti o blokadi”.  „Hrvatska je svih ovih godina snažno podržavala Crnu Goru od trenutka kada je započela pregovore s EU,“  kazao je. Ocjenivši da se moraju riješiti neka univerzalna pitanja, kao što je kompenzacija hrvatskim zarobljenicima u logoru Morinj u Boki, i rješavanje pitanja nestalih (njih 14). Grlić Radman je dodao da Crnogorci na primjeru Makedonije i Bugarske trebaju vidjeti šta znači blokada.

Bugarska osim niza uslova identitetske prirode (jezik, nacija i gledanje na povijest) traži od Makedonije i promjenu ustava kako bi cementirala svoje zahtjeve ukoliko/kad budu prihvaćeni. Hrvatski zahtjevi za dalji napredak na EU putu, makar kako stoje sada stvari, su daleko od ucjenjivačkih i rješivi su – bilo bilateralno ili međunarodnom arbitražom (kao pitanje morske granice kod Prevlake i školskog broda Jadran). Da je Crna Gora pod Milom Đukanovićem uspjela napraviti potpun istorijski otklon od Slobodana Miloševića i njegove politike 90-tih, sada bi se i pitanja obeštećenja hrvatskih logoraša i nestalih mogla prebaciti na Beograd čiji poslušni vazal je bila tadašnja crnogorska vlast.

Sadašnja Hrvatska, osim i dalje ozbiljnih problema sa korupcijom, ipak ima puno toga pokazati uspješnog na šta se Crna Gora može ugledati. Prije svega – bivši premijer Ivo Sanader i 32 ministra zadnjih nekoliko vlada završilo u zatvoru. Hrvatski građani mogu slobodno živjeti i raditi diljem EU i putovati bez viza po maltene čitavom slobodnom dijelu svijeta. Hrvatski pasoš se trenutno kotira  kao peti u svijetu u grupi sa Češkom, Slovačkom i Južnom Korejom, što ga čini bolje rangiranim i od američkog i britanskog pasoša.

Kako god,  može se smatrati velikim uspjehom to što  je Crna Gora zatvorila tri poglavlja i tako ušla u novu ozbiljnu dinamiku pristupanja EU ispred svih ostalih balkanskih zemalja na čekanju.

Još jedna lijepa vijest koja je došla krajem ove godine je da će Crna Gora zajedno sa Albanijom ući u SEPA sistem 15. aprila iduće godine. SEPA je jedinstvena zona plaćanja u eurima koja omogućuje jednostavna bezgotovinska plaćanja bilo gdje u EU, Britaniji, Švajcarskoj, Norveškoj i Islandu uz puno manje provizije nego sada. Time će čitav kontinent postati pristupačan kao da se radi o nacionalnom prometu, što analitičari smatraju takođe velikom prekretnicom na putu za EU.

Međutim, Albaniji se i pored ulaska u SEPA sistem smiješi veliko čekanje zbog problema sa Atinom oko grčke etničke manjine. Kosovo kao samostalnu državu još nije priznalo pet članica EU dok neriješeni odnosi sa Srbijom ostaju teg na vratu Prištini.  Bosna i Hercegovina je zarobljena političkim blokadama i nepostojanjem konsenzusa između bošnjačko- hrvatske Federacije i Republike Srpske, čija vlast, za razliku od Crne Gore, je pod potpunom kontrolom Beograda.

Crna Gora nema više neriješenih pitanja sa Albanijom, Kosovom i BiH. Ostaje  Srbija sa čijom strateškom politikom se mora nositi i ova i sve buduće vlade. I istorija i javno deklarisani stavovi i potezi sadašnje srbijanske vlasti jasno stavljaju do znanja da zvanični Beograd neće pristati da crnogorska granica bude i granica sa EU. U Skupštini Srbije se i dalje mogu čuti optužbe vučićevske Srpske napredne stranke (SNS) protiv opozicije da su oni krivi što sada Srbija nema izlaz na more i što se Crna Gore “otcepila”.

Projekat Srpskog sveta iza kojeg konceptualno i ideološki stoji načelnik operative srpske UDBE (sada BIA) i Vučiču lojalni Marko Parezanović se pojavio kao alternativa ranijim krvavim velikodržavnim projektima. Ovoga puta Beograd i njegove službe koriste meku silu širenja svog uticaja. Velikosrpska ideja je strateški poražena u Hrvatskoj, Makedoniji i na Kosovu, i Beograd to zna.  Sjever Kosova takođe djeluje izgubljen za srpsku stvar od kada je otkriveno ubacivanje diverzanata predvođenih jednim od narko bosova (kako ga opisuju procurjeli bezbjednosni izvještaji) i oružja iz magacina Vojske Srbije u Banjskoj, i od kada je kosovska policija uspostavila punu državnu vlast i suverenitet u opštinama sa srbijanskom većinom. U BiH su i dalje prisutne međunarodne trupe i svaki nasilni pokušaj otcjepljenja entiteta Vučićevog protežea Milorada Dodika bi se mogao tragično završiti po bosanske Srbe i Srbiju.

Stoga je vidno da je glavno težište Srpskog sveta malena i opustošena Crna Gora (nakon trodecenijske vlasti Đukanovića) u koju Vučić i Parezanović dugoročno investiraju. To uključuje i “niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”,  kako su objasnile režimske Novosti u hagiografskom tekstu o Parezanoviću objavljenom 29. avgusta ove godine. Jedna od tih operacija je i “sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi”.  “Ovaj proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti” , navode Novosti.

Režim u Beogradu nije štedio resurse. Kupovina ljudi, instrumentalizacija episkopa i patrijarha Srpske crkve (SPC) za nacionalističku mitomansku propagandu, duhovno zagađenje i vulgarizacija stanovništva kroz TV rijalitije i tabloide bliske porodici Vučić su dali vidne rezultate u propagiranju takve vrste srpstva. Ali mnogi će reći i nedovoljne. Broj Srba u Crnoj Gori je porastao sa 28 na 33 odsto stanovništva što je jedinstven slučaj u regionu.  Taj broj pada  svuda u ostatku regiona, kako zbog katastrofalne situacije sa natalitetom,  ali i bijega velikog broja Srba “trbuhom za kruhom” usljed ekonomske i političke situacije pod režimom porodice Vučić. Srbija je sa 7.5 miliona koje je imala na popisu 2002. spala na ispod 6,7 miliona u 2022. godini.  Srbi u Hrvatskoj su takođe u padu.  Prema popisu iz 2021.,  čine 3.2 odsto stanovništva,  što je manje od 4.4 odsto u odnosu na 2011.  Na popisu 2013.,  Republika Srpska je imala gotovo 1,2 miliona stanovnika. Po sadašnjoj statistici, RS gubi pet hiljada stanovnika godišnje samo na osnovu negativnog prirodnog priraštaja,  dok zajedno sa odlascima, prevashodno mladih i obrazovanih ,ovaj BiH entitet gubi 20 hiljada stanovnika godišnje.

Vučićevski blok u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP), iako formalno podržava EU integracije stalno potencira identitetske teme oko nacije, jezika, kapele na Lovćenu i propagira ideologiju njemačkih i talijanskih kvislinga iz Drugog svjetskog rata kao da on i dalje traje.

Srećom Srbiju  ne predstavljaju samo BIA, njeni narko karteli i privatizovane državne institucije porodice Vučić je koja vidno iskopirala i usavršila model trodecenijske vladavine porodice Đukanović u Crnoj Gori.  Sadašnji protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost.

Jovo MARTINOVIĆ

Izvještaj Amnesty international je dokumentirao, preko digitalne forenzike, prisustvo malignih softvera na telefonima nekoliko srpskih novinara i aktivista koji su privedeni od strane policije i/ili BIA-e na informativne razgovore. Da su neprijatelji privatne države porodice Vučić pod prismotrom nehotice je otkrio i šef države rekavši da on „zna koje zapadne službe su preko kojih opozicionih stranaka“  uticale na studente da ne razgovaraju sa njim

Nije tajna da policije i obavještajne službe koriste prislušne uređaje i softvere u borbi protiv kriminalaca i onih koji ugrožavaju državni poredak. Podaci o javnim nabavkama MUP-a Srbije pokazuju da ovaj organ i Bezbedonosno-informativna agencija (BIA) imaju na raspolaganju širok spektar opreme – izraelski Cellebrite, britanski Oxygen, švedski MSAB, kanadski Magnet, ruski Elcomsoft itd.  Ti proizvodi omogućavaju da čitav sadržaj mobilnog telefona ili računara bude dostupan policiji i tajnoj službi maltene na jedan klik.

Neke kompanije (Cellebrite, MSAB…) nude i tzv. napredne ili „laboratorijske“ usluge otključavanja telefona tako što će stručnjaci iz centrale kompanije daljinskim putem pristupiti telefonu koji se „vještači“ i otključati ga. Ovakvi softveri omogućavaju i najdublji nivo izvlačenja podataka koji uključuju i skrivene i obrisane datoteke, listing Wi-fi mreža na koje se korisnik povezivao, GPS lokacije, istoriju internet pretraga, unose na tastaturi, emailove, notifikacije i metapodatke fotografija i video materijala. Nekad je moguće sve ovo izvući za manje od pet minuta. Kompanije Cellebrite i MSAB jamče da njihov softver može uraditi i istoriju kretanja vlasnika telefona i pronaći sve osobe sa kojima je vlasnik imao kontakt ukoliko imaju fizički pristup datom telefonu.

Srbija je, prema istraživanju Balkanske istraživačke reporterske mreže (BIRN), od 2017. godine intenzivirala nabavku ovakve opreme. Na žalost, meta te opreme nije galopirajući organizovani kriminal i korupcija, već oni koji se bore protiv istog. U do sada objavljenim transkriptima nekada kodirane Sky ECC aplikacije, može se pročitati kako načelnik operative BIA-e Marko Parezanović dogovara sa vrhom države i predsjednikom Apelacionog suda povoljnu presudu i puštanje na slobodu Darka Šarića i drugih pripadnika narko klana koji služe režimu. Parezanović daje upute i kritike za akcije narko klanova i prenosi informacije svemoćnom Oskaru (kako se naziva šef u Sky komunikaciji). Parezanović je i jedan od kreatora Srpskog sveta i rukovodi obavještajnim operacijama u Crnoj Gori po javnom priznanju Vučićevskih Novosti koje vodi nekadašnji Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić. I drugi narko bosovi i pripadnici kriminalnih organizacija, po do sada objavljenoj procurjeloj dokumentaciji i svjedočenjima smijenjenih inspektora policije, rade za režim i vladajuću porodicu. U poslove sa drogom su po istim izvještajima upleteni i bivši šefovi BIA-e i MUP-a koji su sada ministri i potpredsjednici na jednako osjetljivim pozicijama.

MUP i BIA ne štede resurse kada treba pratiti, uhoditi i zastrašivati nezavisne novinare, opoziciju, građanske aktiviste i sve koje režim smatra prijetnjom. Takođe se ulaže i u opremu za masovno nadgledanje stanovništva. Srpske službe su još 2016. godine investirale  u tzv. IMSI-hvatače (International Mobile Subscriber Identity-Catcher) koji se koriste u kriminalističkim istragama i potragama ali takođe omogućavaju i neselektivni nadzor velikih grupa ljudi u određenim područjima. IMSI hvatači oponašaju bazne stanice za mobilne telefone, identificiraju i geolociraju korisnike i neselektivno prikupljaju komunikacije sa svih mobilnih telefona u rasponu od nekoliko stotina metara. Varijacije uključuju stacionarne jedinice velikog kapaciteta, mobilne verzije ruksaka, modele veličine akten tašne, pa čak i dronove koji nose „hvatače“. Sve varijante su gotovo sigurno nevidljive za mete. Veoma su pogodni za urbane zone gusto pokrivene baznim stanicama mobilne telefonije. Prema nalazima BIRN-a, Srbija je zadnjih godina uvezla više od 20 ovih uređaja. Samo u protekloj godini, prema podacima dobijenim od vanjskih ministarstava Švajcarske i Finske, izdato je 16 dozvola za izvoz IMSI hvatača u Srbiju. Uređaji koje  MUP Srbije kupuju u Švajcarskoj koštaju nešto više od dva miliona eura po komadu.

Po pravilu policijski nadzor mobilnih komunikacija zahtijeva sudski nalog i mobilnog operatera kao posrednika. Međutim, pravni stručnjaci upozoravaju da istovremeno nije zakonski uređena upotreba ovih „hvatača“ tako da oni mogu nesmetano prikupljati podatke – pogotovo za identifikaciju učesnika u antivladinim protestima koji dobijaju sve veći zamah ovih dana. Trenutno je preko 50 fakulteta u zemlji pod blokadom zbog protesta studenata. Ekoloških aktivisti i poljoprivrednici su takođe aktivni zbog planova vlasti da kopaju litijum.

Pored IMSI hvatača, švajcarski NeoSoft nudi globalne geolokacijske sisteme koji (tzv. SS7 protokol) koji omogućava precizno praćenje elektronskih uređaja širom planete uz podršku izraelske kompanije Circles. Istraživanje BIRN-a i Amnesty International-a pokazuje da je i ova firma isporučivala svoje proizvode srbijanskim vlastima. Srbija je u maju 2016. kupila i tzv. NetHawk seriju opreme kanadskog proizvođača EXFO koja se koristi za presrijetanje i geolociranje mobilnih i Wi-Fi komunikacija, skeniranje radio frekvencija, ometanje signala i otkrivanje suparničkih IMSI hvatača.

Nedavno usvojen budžet Republike Srbije je opredijelio oko 84 miliona eura BIA-i, što je povećanje od gotovo 15 miliona u odnosu na godinu ranije. Ovolika suma novca je prema „ekspertskom mišljenju“ predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje mala. Nezavisni mediji u Srbiji pišu da veliki dio tog novca iz legalnih tokova odlazi na nabavku špijunske opreme ali specijaliziranih softvera za penetraciju mobilnih telefona poput programa Pegasus i Predator.  Vučićeve službe, kao pokrovitelji organizovanog kriminala imaju i ogromne crne fondove na raspolaganju. Po Sky transkriptima, Prvi brat Srbije i Zvonko Veselinović (koga procurjeli srpski policijski izvještaj iz 2011. opisuje kao narko bosa koji posluje sa albanskom mafijom) su početkom 2021. godine slavili prvu „zarađenu“ milijardu eura. Predsjednik je to negirao dok je Prvi Brat tužio Vijesti.

Pegasus je špijunski program izraelske kompanije NSO Group koji ima mogućnost daljinskog pristupa telefonu kroz tzv. nulti klik – što znači da vlasnik aparata ne mora ništa kliknuti da bi bio inficiran i stavljen „pod mjere“ kako se to kod nas popularno kaže. Veoma je popularan kod autoritarnih režima. U regionu je već ranije forenzički dokazano da ga je koristila vlada sve autokratskijeg mađarskog premijera Viktora Orbana protiv istraživačkih novinara i advokata koji su osumnjičeni za antidržavne stavove. Stoga nije neko iznenađenje da ga posjeduju i režim Orbanovog prijatelja Vučića. Monitoru je par neformalnih diplomatskih izvora reklo da je i režim Mila Đukanovića 2019. godine pokušavao kupiti Pegasus radi špijuniranja opozicije i novinara, navodno bezuspješno. NSO Group je pod američkim sankcijama zbog poslova sa režimima diljem svijeta poznatim po gaženju ljudskih prava.

Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić je za TV Pink prije tri dana izjavio je da su tvrdnje međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Amnesty International, da srbijanska policija i obaveštajne službe koriste špijunske softvere da nadziru telefone novinara i aktivista, neosnovane i da predstavljaju napad na bezbjedonosnu praksu u Srbiji. „Mi smo te tehnološke alate inače dobili kao donaciju sa Zapada i sve to koristimo po zakonu“, kazao je. BIA je takođe negirala izvještaj BIRN-a i Amnesty-ja.

Izvještaj je dokumentirao, preko digitalne forenzike, prisustvo malignih softvera na telefonima nekoliko srpskih novinara i aktivista koji su privedeni od strane policije i/ili BIA-e na informativne razgovore. Od njih je traženo da predaju telefone i druge lične stvari tokom ispitivanja koja su trajala onoliko dugo koliko je trebalo režimskim operativcima da probiju zaštitu telefona i instaliraju spajver (špijunski softver). Nakon toga bi im telefoni bili vraćeni. Osim inostranih sofvera, Amnesty je otkrio i domaći NoviSpy softver koji je instaliran na telefone četiri građanska aktivista.

Da su neprijatelji privatne države porodice Vučić pod prismotrom nehotice je otkrio i šef države rekavši da on „zna koje zapadne službe su preko kojih opozicionih stranaka“  uticale na studente da ne razgovaraju sa njim. Isto to su, kaže Vučić radili i sa poljoprivrednicima. „Naše službe to imaju na merama i  znaju preko kojih opozicionih predstavnika rade takve stvari“, kazao je.  Srpski studenti tokom protesta odbijaju razgovarati sa predsjednikom države koji po Ustavu nema te nadležnosti već se ciljano „obraćaju institucijama sistema“. Time šalju jasnu poruku da su institucije zarobljene i da Vlada, koja po Ustavu vodi spoljnu i unutrašnju politiku, je obični servis vladajuće porodice. To je jasno pokazao i sam predsjednik, koga je formalni premijer Miloš Vučević pozvao da prisustvuje televizijski prenošenoj sjednici Vlade. Vučić je dijelio lekcije ministrima i davao upute i objašnjenja šta i kako da se radi po pitanju studentskih protesta i svega drugog.

Ranije su režimski mediji optužili hrvatsku Sigurnosnu obavještajnu agenciju (SOA) da plaće studente po 1000 dinara (manje od 10 eura) da vrše blokadu fakulteta. Istovremeno, Vučićev režim ima pomoć i hrvatskih kompanija. Pretragom portala javnih nabavki novinari BIRN-a su našli  porudžbu za kurs obuke za rad na alatima za digitalnu forenziku iz 2021. godine. Posao je dobila   hrvatska grupacija IN2, IN2 Informatički Inženjering i Insig2 vrijedan 8 miliona dinara (skoro 70 hiljada eura). Hrvati su trebali na osnovnom i srednjem nivou obučiti policijske službenike korišćenje Cellebrite, XRY, Magnet Axiom itd.

U Crnoj Gori tri parlamentarne stranke (NSD-DNP-SNP) i članice vladajuće koalicije, kao i dva pravoslavna episkopa  ne kriju svoju lojalnost Vučićevom režimu i sistemu vrijednosti. Logično proizilazi pitanje kako se ovakvo djelovanje srpskih službi i kriminalnih organizacija očituje u Crnoj Gori i drugim zemljama prema kojima Beograd ima pretenzije.

Jovo MARTINOVIĆ

Mnogo toga  može poremetiti evropske nade Vlade (makar njen proevropski dio) i ogromne većina stanovništva. U početku su hrvatska upozorenja u Vladi olako shvatili, u uvjerenju da će Berlin i Pariz ispeglati stvari sa Hrvatima i da se „Hrvati tu ne pitaju“, kako je Monitoru tada neformalno rečeno. Dosadašnji pristupni procesi drugih zemalja pokazuju suprotno

Po najavama, Crna Gora bi trebala, do kraja ove godine, zatvoriti četiri pregovaračka poglavlja. Radi se o poglavljima 7 (Pravo intelektualne svojine), 10 (Informatičko društvo i mediji), 20 (Preduzetništvo i industrijska politika) i 31 (Spoljna, bezbjednosna i politika odbrane). Vlada je ranije imala ambiciju zatvoriti čak 10 poglavlja 2024., ali  iz Evropske komisije (EK) nisu tako mislili. Sada Vlada predviđa da će do kraja 2026.godine . zatvoriti sva poglavlja kako bi onda države članice krenule u proces ratifikacije. U tom slučaju Crna Gora bi mogla dobiti prijem 2028.

Mnogo je toga što može poremetiti nade Vlade (makar njen proevropski dio) i ogromne većina stanovništva. Hrvatska je nedavno poslala Podgorici takozvani non-pejper, koji je forma diplomatske komunikacije koja nije formalnog i obavezujućeg karaktera, ali sadržinski je veoma ozbiljna poruka i opomena. U njemu je, po pisanju zagrebačkog Jutarnjeg lista, pobrojano 10 problema za  koje očekuju rješenja zvanične Podgorica ako želi pristupni proces bez turbulencija. Među njima su „pravedna i dostojna naknadu svima koji su bili zatočeni u logorima u Crnoj Gori“ tokom rata, vraćanje broda Jadran, prava hrvatske manjine i restitucija, određivanje granice na moru kod Prevlake, procesuiranje ratnih zločina na teritoriji Hrvatske i pitanje nestalih osoba (njih 14). Očekuje se  i preimenovanje bazena u Kotoru koji nosi ime jednog od zloglasnih stražara u logoru Morinj.

Do sada Crna Gora nije procesuirala nikoga za zločine tokom agresije 1991. godine, osim što je objavljeno da je osumnjičen bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić za zločine protiv civila u okupiranom Cavtatu.

Crnogorski novinar Vladimir Jovanović je u svojoj knjizi Srce tame integralno objavio dokumenta Vlade Mila Đukanovića koja pokazuju da su najviši crnogorski rukovodioci bili potpuno upućeni u planove JNA i da su zajedno pripremali agresija na Hrvatsku. Dokumenta Vlade otkrivaju i kasniju sistematsku pljačku i raspodjelu plijena sa tzv. „oslobođenih područja“ u Konavlima i drugdje.

U Hagu su za napad na Dubrovnik osuđena samo dva visoka oficira JNA iz Crne Gore. Djukanović je 2000. godine izrazio žaljenje za ono što su crnogorski građani učinili tokom rata, ali se nikada nije izvinuo hrvatskom narodu za svoje učešće i ratno huškačku retoriku. Zvanična Hrvatska olako je prešla preko dobro dokumentiranih nepočinstava tadašnjih  crnogorskih vlasti, odanih Miloševiću.. Čak je skrajnuta inkriminirajuća dokumentaciju za Katnića koji će postati bič Đukanovićevog režima. Andrej Plenković je septembra 2016. godine, prije nego će položiti premijersku zakletvu, u izjavi Pobjedi rekao da se raduje crnogorskim uspjesima.  „Đukanović i njegov savjetnik Roćen su moji veliki prijatelji i naša saradnja će biti odlična“, napomenuo je. Niko od hrvatske opozicije nije pitao Plenkovića otkud to „veliko prijateljstvo“ sa mrziteljem šahovnice i crtačem novih granica koje je Đukanović najavljivao 1991. Vidno je da su za vrijeme njegove vlasti napravljeni neki dogovori i neprijatna pitanja su  skrajnuta pod tepih zbog raznih strateških, i možda i privatnih, razloga.

Vjerovatno je da je na ovo „veliko prijateljstvo“ aludirao i Andrija Mandić u reakciji na hrvatski non pejper. Mandić tvrdi da zbog „dobrih odnosa hrvatskih političara i pripadnika bivšeg režima….sve što Hrvatska šalje Crnoj Gori o budućim odnosima je rukopis iz Podgorice“. Mandić je nebulozno ocijenio da će  „po svim parametrima koje život znače Crna Gora preteći Hrvatsku“. Ranije je , opet proizvoljno,  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tvrdio  kako Srbija samo što nije pretekla Hrvatsku. Mandić je na kraju zaključio da neko ne želi da  Crna Gora ide „ovako brzim tempom naprijed“. Po dosadašnjem ponašanju, Mandić i njegov beogradski šef bi se u tome najviše mogli prepoznati. Mandić već duže  forsira identitetske teme koje dijele crnogorsko drušvo i zaustavljaju evropski konsenzus.

Glavni okidač pogoršanih hrvatsko-crnogorskih odnosa je bilo ljetošnje politikantsko izglasavanje skupštinske rezolucije o genocidu u Jasenovcu sa jedva sklepanom većinom od jednog poslanika. U zadnjem momentu Jasenovcu su dodati i logori Dahau i Mathauzen u nadi da se otupi tekst i nekako amortizira reakcija Zagreba. Rezolucija je uslijedila nakon što je Vlada CG podržala UN-ovu rezoluciju o genocidu u Srebrenici koji zvanična Srbija i njeni sateliti u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) i Bosni negiraju. Vučić i njegovi mediji su zbog glasanja u UN-u posebno zamjerili Crnoj Gori.

Na usvajanju te rezolucije, kakvu je  ranije Vučić povukao iz svog parlamenta kako ne bi „naneo štetu evropskom putu Srbije“,  insistirao je blok partija pod kontrolom predsjednika Srbije. NSD i DNP su izglasavanje Jasenovca postavili kao uslov  podrške Spajićevoj vladi.

Predsjednik parlamenta  Mandić redovno ponavlja da je ponosan što je bio inicijator te rezolucije – premda u to niko ne vjeruje ni u njegovoj partiji a kamoli u Hrvatskoj. Njen predsjednik Zoran Milanović je konstatovao da je rezoluciju izglasala „tanka većina za koju se zna kako je nastala“. Nakon izglasavanja jasenovačke rezolucije,  Andrija Mandić, Milan Knežević i Aleksa Bečić su proglašeni za nepoželjne osobe u Hrvatskoj. Mandić je tada poručio da „nijedan dobronamjeran čovjek nije mogao da pomisli da će se moderna Hrvatska poistovjetiti sa Nezavisnom državom Hrvatskom“. Kako se to Zagreb postovjetio sa NDH  nije objasnio. Isto je ponovio skoro na TV Happy gostujući kod Vučićevog propagandiste.

Koliko je (ne)bitan Jasenovac za Crnu Goru govori i zvanični podatak Javne ustanove spomen obilježje (JUSP) Jasenovac da su u logoru tokom Drugog svjetskog rata stradala 44 Crnogorca. Hrvatska je, za razliku od Srbije, uvijek osuđivala zločine svojih fašističkih kvislinga tako da nije postojalo ništa sporno što bi natjeralo crnogorski parlament da se petlja u srpsko-hrvatske odnose.

Sa druge strane,  u utorak je Skupština odbila staviti na dnevni red rezoluciju o genocidu u Šahovićima 1924.  Te godine je crnogorska rulja organizovana i podstrekavana od Beograda u jednom danu masakrirala stotine  bošnjačkih civila na teritoriji opštine Bijelo Polje. Prije pokolja srpska žandarmerija je oduzela svo naoružanje po selima da bi rulja imala lakši posao. Preživjelo muslimansko stanovništvo je opljačkano i protjerano. Beograd nikada nije sproveo istragu ovog najvećeg mirnodopskog zločina u Jugoslaviji pa se ni ne zna tačan broj ubijenih.

Mandić se, navodni promoter pomirenja, takođe usprotivio rezoluciji o genocidu u Šahovićima jer u parlamentu već postoji veliki broj rezolucija, uključujući one o osudi zločina totalitarnih režima i genocida. „Ove rezolucije čekaju godinama da budu stavljene na dnevni red“, rekao je, napominjujući da su neke pokrenute još 2007.  Mandiću to nije smetalo da ljetos Jasenovac ekpresno stavi na dnevni red čim je dobijen IBAR – tj. završna mjerila za zatvaranje poglavlja. Ranije je premijer Milojko Spajić je, po pisanju Jutarnjeg lista i nekim diplomatskim izvorima, nekoliko puta obećao u Briselu da njegov Pokret Evropa sad (PES) neće podržati Vučićevu rezoluciju o Jasenovcu.

U početku su hrvatska upozorenja u Vladi olako shvatili, u uvjerenju da će Berlin i Pariz ispeglati stvari sa Hrvatima i da se „Hrvati tu ne pitaju“ kako je Monitoru tada neformalno rečeno. Dosadašnji pristupni procesi drugih zemalja pokazuju suprotno. Makedonci su godinama bili blokirani od Grčke zbog imena zemlje, a sada je blokada Bugarske zbog različitog gledanja na identitetska pitanja. Albanija ima slične probleme sa Grčkom, dok je Slovenija blokirala Hrvatsku gotovo godinu zbog problema oko morskog ragraničenja u Piranskom zalivu. I slučaj Srbije je simptomatičan. Iako je Evropska komisija jesenas, po četvrti put, preporučila otvaranje Klastera 3 za Srbiju, to se još nije desilo. U kratkom periodu, po treći put, je Srbija odbijena jer je 8 od 27 EU članica bilo protiv, uključujući i Hrvatsku. Njemačka, Francuska i Italija su glasale za.

Bivši ministar vanjskih poslova  i predstavnik Crne Gore u Venecijanskoj komisiji Srđan Darmanović je u intervjuu za Antenu M rekao da su HDZ i premijer  Plenković „jako dobro pozicionirani unutar Evropske narodne partije, do te mjere da je Plenković bio kandidat za predsjednika Evropske komisije“. On misli da će Hrvatska sa svojim saveznicima naći mjeru koliko trenutno može pogurati Crnu Goru. „To mogu da budu otprilike, dva poglavlja, a ova druga dva ne – prosto da nam stave do znanja da se sa njma ne može tako igrati“ zaključuje Darmanović.

Prije neki dan je slovenačka ministarka vanjskih i evropskih poslova Slovenije Tanja Fajon izjavila da su Slovenija i Njemačka pripremile non- pejper kojim se predviđa da u pretpristupnom procesu nema mogućnosti veta i blokade zbog bilateralnih pitanja sa susjednim državama. Umjesto toga bi se koristilo tzv. kvalificirano većinsko glasanje (QMV). Da bi takav prijedlog prošao, prvo se mora  predložiti u formatu koji nije non-pejper i za njega moraju glasati svih 27 članica. Teško je vjerovati da će se Hrvatska, Bugarska, Grčka itd. olako odreći prava veta.

Da su upozorenja konačno ozbiljno shvaćena vidjelo se u srijedu kada je Vlada objavila Odluku o uređenju imovinsko pravnih odnosa sa Opštinom Tivat za Dom kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi. Ovaj objekat će se ustupiti Hrvatskoj „u cilju afirmacije i promocije vrijednosti i nasljeđa hrvatske zajednice u CG“ ali i radi „ojačavanja bilateralnih odnosa sa Republikom Hrvatskom“. Samo sedmicu ranije se lider Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović javno požalio „na antihrvatsku histeriju u CG“ i pokušaj vlasti u Tivtu da istjera hrvatsku zajednicu iz pomenutog objekta. “Koji su naši preci podigli, i koji jedini nije bio obnovljen nakon potresa 1979. godine i mi ga obnovili 2011.“, podsejtio je  Vuksanović  Da li će ovaj gest dobre volje biti dovoljan vidjećemo brzo.

Da sve nije u redu vidi se i iz jučerašnjeg otkazivanja susreta između Mandića i predsjednice Evropskog parlamenta Roberte Metsoli. Formalno – zbog privatnih razloga.

Jovo MARTINOVIĆ