Učenik profesoricu dva puta gađao stolicom. Učenik maltretirao i bio šipkom. Učenik nožem plašio vršnjakinju. Djevojčice preko Fejsbuka zakazale tuču…

Sve se ovo dešavalo u crnogorskim školama u protekla tri-četiri mjeseca.

U septembru prošle godine u Podgorici se desio ovakav slučaj. Petnaestogodišnji F.T. krenuo je nakon nastave kući. Iza ugla ga je sačekao godinu dana stariji S.R. i udario pendrekom po glavi. Dječak je pao, a onda su drugovi S.R. nastavili da ga udaraju nogama. Izgubio je svijest.

Fizičko nasilje u školama je u porastu, ali tek je na trećem mjestu među drugim oblicima vršnjačkog nasilja. Istraživanje UNICEF-a od prije četiri godine pokazalo je da učenici mnogo više trpe emocionalno zlostavljanje i socijalnu izolaciju. Tada se došlo i do poražavajućeg podatka – o nasilju u školama roditelji ne razgovaraju sa djecom u 78 odsto slučajeva, a nastavnici od 84 do 87 odsto slučajeva.

Psiholozi, pedagozi i ostali stručnjaci kažu da krivicu, ili ne svu krivicu, za nasilje ne treba svaliti na djecu. Ona se ponašaju prema modelima koje su naučili u porodici, okruženju i školi. Tu treba tražiti glavnu odgovornost za sve učestalije pojave vršnjačkog nasilja. Ali i dijete mora biti svjesno da njegovo nasilničko ponašanje zaslužuje kaznu.

Kristina Mihailović, iz Udruženja Roditelji, u izjavi za Monitor potvrđuje da je vršnjačko nasilje u Crnoj Gori sve izraženije i raznovrsnije.

,,Odavno se krivica prebacuje s jedne strane na drugu na relaciji roditelji-škole-ministarstvo prosvjete-policija, i to je sve. U Udruženju roditelji vjerujemo da se sa djecom mora početi raditi od tog uzrasta, dok uče osnovne životne principe, kod kuće naravno, u porodici, ali i u vrtićima i školama, i to konstantno”.

U Udruženju su shvatili da društvo roditelje vidi kao glavne krivce, ali zanemaruje se koliko im društvo ne pomaže ili im čak i odmaže.

,,Kompletan obrazovni sistem je neusklađen sa radim vremenom u Crnoj Gori zbog čega se djeca i njihovi roditelji praktično i ne gledaju. Roditelji, da bi bili sa djecom, moraju da biraju između porodice i posla. Šta se dešava sa samohranim roditeljima? Koliko tek njima pomažemo kao društvo u podizanju djece? Šta da radimo sa onim nedodirljivim, kojih imamo svuda i za koje ne važe pravila kao za sve ostale”, pita se Mihailović.

Podsjetimo: još 1983. godine Norveška je prva u svijetu započela nacionalnu kampanju za borbu protiv nasilja u školi. Od tada, mnoge zemlje u Evropi, kao i SAD, Japan, Australija i Novi Zeland istražuju ovaj problem.

,,Imajmo na umu: oko 60 odsto djece, koja su prepoznata kao nasilnici, kada odrastu krše zakon i postaju prestupnici”, kaže Kristina Mihailović. Neophodno je da država ima osmišljen plan djelovanja na predupređivanju nasilja, upozorava ona.

I Ljiljana Milonjić, iz Udruženja roditelja Crne Gore, ukazuje da se za vršnjačko nasilje međusobno optužuju: škola, roditelji, djeca, društvo. ,,Ne treba optuživati – djecu. Djeca se ponašaju shodno modelima koje su naučili u porodici, školi, okruženju… To je model koji se ponavlja, jer nasilje nužno rađa nasilje”.

Djeca i mladi su izloženi mnogim uticajima koji mogu da podstaknu agresivnost i izazovu nasilje. Gubitak zaštićenosti u porodici, izolacija, nasilje i brutalnost u medijima – samo su neki uzroci.

Prema istraživanju o položaju učenika iz aprila prošle godine, kojim je bilo obuhvaćeno 39 osnovnih škola i 18 gimnazija, vršnjačko nasilje je zastupljenije u gimnaziji, i to u vidu ogovaranja (63,2 odsto) i vrijeđanja (54,0 odsto), dok je u osnovnoj školi više fizičkog zlostavljanja (25,8 odsto).

Psihološkinja podgoričke Osnovne škole Milorad Musa Burzan Dragana Tvrdišić nedavno je objasnila da dječaci i djevojčice u školi podjednako učestvuju u vršnjačkom nasilju. ,,Dječaci su skloni da učestvuju u fizičkom nasilju, djevojčice više koriste verbalno i indirektno nasilje. Nasilje u školi uglavnom trpe učenici koji se po nečemu razlikuju od ostalih učenika”.

Koriste se razne metode za izolaciju. ,,Poslala sam ti zahtjev za prijateljstvo na FB. Ali, neću da se družim sa onom… Jer je ona tupava i nema stila za oblačenje”. Ovo je SMS poruka koju je dobila jedanaestogodišnja djevojčica od svoje školske drugarice, koju su nam njeni roditelji dali na uvid.

Škola ne može da bude samo mjesto na kome će se prenositi znanje već mora i da vaspitava djecu kako bi od njih postale osobe koje socijalno postupaju i demokratski misle, kaže Milonjić. I zaključuje: „Krivci smo svi – i porodica i škola, a i jednoj i drugoj zdušno pomaže društveni kontekst i narušen sistem vrijednosti. Ne tretiraju se ni djeca ni profesori kao ranije, a efikasne i razrađene mehanizme za rješavanje ovih problema očigledno je još nemamo”.

Danas sistem vrijednosti uspostavljaju kriminalci, nasilnici, navijači, desničarske grupe. Novac je postao glavno mjerilo uspjeha, porodica i škola gotovo da su i zanemerile vaspitnu ulogu.

Član skupštinskog Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport Srđan Perić nedavno je izjavio za CdM: ,,Aktuelna vlast promoviše koncept predatorskog ponašanja u gotovo svim oblastima. Promoviše se princip ‘jači kači’, koji je u suštini nasilnički, i otuda i brojni refleksi nasilja, pa i onog u obrazovanju”, rekao je Perić, dodajući da nije pravedno učenike optuživati za takvu društvenu klimu.

Školski psiholozi upozoravaju i na to da su televizija, crtani filmovi, video-igre prepuni nasilja, što mlade podstiče na kriminalno ponašanje. Posebno upozoravaju da treba kontrolisati i internet sadržaje koje djeca masovno koriste, kao i društvene mreže preko kojih komuniciraju.

Petnaestogodišnjaku se, dan uoči Parade ponosa, održane prošlogodišnjeg oktobra u Podgorici, u rukama zapalila bomba koju je po nacrtima sa interneta pravio s namjerom da je aktivira na Paradi.

Možda je grafit sa jedne podgoričke fasade prava slika današnjeg sistema vrijednosti i šifra za razumijevanje porasta maloljetničke delikvencije, i uopšte duha nasilja: ,,Ko uči znaće, ko krade imaće”.

Nada Bukilić, pedagog
Imaju li naša djeca roditelje

– Djeca sama po sebi nijesu zla. Međutim, ona su otvorena, indiskretna, osvetoljubiva, povodljiva, potkupljiva… jer su, prosto, djeca. Ali su i ,,pljunuti mi”!

Danas našu djecu vaspitavaju upitno vaspitani odrasli primjerci društva, i obrazuju ih isti, često prividno obrazovani. Naravno, nijesu svi učitelji, nastavnici i profesori takvi: i među njima ima veliki broj onih koji svoj poziv poštuju i drže do djeteta, škole, znanja i vaspitanja. Ima li boljeg načina da te neko ubijedi da si vrijedan pažnje od profesorovog insistiranja na tome da nešto naučiš, shvatiš, zapamtiš? Djeca to sasvim lako razumiju i poimaju. I – rado ,,lajkuju” baš takve profesore!

No, koliko god kritikovali pedagoške radnike, istina je da su roditelji gori. Oni imaju svoj mili stres i svoju dragu frustraciju!

Nijesu samo djeca u Bijeloj djeca bez roditeljskog staranja. Naša djeca umjesto roditelja imaju po jednu ili dvije odrasle osobe, koje im kupuju patike, kompjutere, mobilne telefone, garderobu, plaćaju im putovanja i ,,provode” koji za djecu nemaju nikakvu svrhu i cilj, jer ih ne dijele sa vršnjacima. Naprotiv, sve to ih od vršnjaka odvaja, a roditelji baš to žele! Zato ih nikada ne nauče šta je i koliko je važan – prijatelj, drug.

A je li teško biti dobra, nježna majka zato što imate haljinu od prošle sezone ili zato što su vam se polomili nokti? Ili: je li, zaista, teško biti pravi otac – oslonac i temelj – zato što komšija vozi audi 6, a ne zastavu 128?

Izgubljeno je, bojati se, zauvijek važno pravilo – djeca i odrasli su dva različita svijeta.

Bez roditeljskog staranja, prepuštena neobrazovanim i nevaspitanim pojedincima i grupama u vaspitno-obrazovnim institucijama, djeca zakazuju tuče, okršaje… preko netom obezbijeđenog brzog Interneta, preko najskupljih telefona i u garderobi koja košta čitavo bogatstvo! Nesrećna naša djeca biju bitke svojih stresom i frustracijom raspolućenih roditelja…

Imaju li naša djeca roditelje? Nemaju.

Veseljko KOPRIVICA