Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Vrijeme je za sitan sat

Objavljeno prije

na

Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nijesi ni za šta

 

Danas je hladnjikavo, duva vetar i uopšte nije prijatno biti ja. Nisam sigurna, ali izgleda mi da sam izabrala loš dan da prestanem da se predomišljam. Vratili su mi dušu sa servisa, rekli su da nemaju objašnjenje, mora da je neka zla kob u pitanju. I pravo da vam kažem, to objašnjava dosta toga. Ako ti kažu: „Neka si ti nama živ i zdrav!“, znaj da nisi ni za šta.

Dva puta se rađamo, prvi put biološki, drugi put zaista počinjemo život. Drugi put se dogodi kada naučimo da gledamo, slušamo, prihvatimo sebe i ukrotimo percepciju. Mnogi se rode samo jednom, pa i ne znaju da su hodajući mrtvaci. Žao mi je, ali živite danas, a danas je ovako kako je. I ne može danas da bude juče, juče je prošlo. I kriterijumi od juče nisu primenjivi danas. I ne možete iz celine jednog doba vaditi samo ono što vam odgovara. Civilizacija je krivudav, ali usmeren tok. A budućnost je uvek kraj.

Biti strpljiv, istrpeti sebe, u prenaglosti ili preblagosti, u žustrini ili oklevanju, u mogućem i nemogućnosti, u sreći i očaju, štedeti se, dok ne sretneš ja koje sve ume i ništa ne zna, koje nije umotvorina, već biće – živo. U suprotnom, naći ćeš ga mrtvog ili na izdisaju. Neću, to je stvar volje. Osim kad nemam izbora. To je onda pristanak. A mogu i tada da neću. To je opet kraj. Uvek dam čoveku drugu priliku. I treću. Čak iako sam ubeđena da od toga leba nema. Čak iako znam da će umeti da zaboli poraz, jer je nada izneverena. Ali ja se, jednostavno, tako bolje osećam. Ne znam zašto je to tako, ali znam – ako prestanem da verujem, prestaću i da postojim. Prolaznost nas polako ali sigurno nagriza, produvava nas kao teški pustinjski vetar. Stojimo, ponekad se tromo pokrenemo, pa se, s vremena na vreme, saberemo, pa se oduzmemo kad vidimo kako će malo nas i od nas na kraju ostati… Sazrevamo s bolom, ne s godinama.

Znam mnogo nesrećnih mladosti na ovim prostorima, koje su pre vremena ponele teret odraslih na svojim nejakim plećima, postale ozbiljne i tužne, i koje su, kako je divno svojevremeno primetila Sonja Savić, ostarile, umesto samo da porastu. Najperfidnija sposobnost uma je igranje razumom, on ima moć da ga ubedi da zavoli ravnodušnost, jer, kaže um svojim nepobitnim dokazima – tada ne boli. Um je često jedan običan kvarnjak. Ne dajte razumu da mu uvek poveruje. Čovek nikad ne sme da ostane zarobljen u svom umu. Opasan je to vilajet.

Kažu da se žene rešavaju stresa kupovinom. Sasvim moguće. Nego, razmišljam, kakav li je to neki mali, minoran, zanemarljiv stres, kad ga reše jedne cipele ili tašna? Moje stresove bi rešila jedna kupovina nekog omanjeg ostrva u Pacifiku… Može i u Sredozemlju, da ne cepidlačim. Potrebna mi je sad sloboda. Sloboda kao trenutak između dva obećanja. Da ništa ne očekujem, ničemu se ne nadam, i ako ugrabim mrvicu lepog da ne dugujem zahvalnost nikome i sve pripišem čistoj sreći.

Hronična noć pod prstima. Sazvežđa nestaju u magli. Umorni filozofi sad već zevaju o jutru, koje neće promeniti ništa.

P.S. Nisi Srbin ako stari sapun ne zalepiš za novi, jer ništa se ne baca.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo