Čekamo dobre vijesti iz Ljubljane. Mada se neki svim silama trude da uspjeh Marte, Marine, Ljubice, Jovanke, Nine, Ivone, Nađe, Tatjane, Eme, Ivane, Andrijane, Milene, Matee, Itane, Nataše, Ilde, dvije Đurđine i selektorke Bojane Popović pretvore u povod za nova sporenja i podjele
Ženska rukometna reprezentacija će se, dok budete čitali ovaj broj Monitora, u Ljubljani boriti za medalju na Evropskom prvenstvu. Lavice, predvođene kapitenkom Jovankom Radićević, takmičenje u Podgorici završile su kao prve u grupi sa Španijom, Njemačkom i Poljskom. U Skoplju su, u drugoj fazi takmičenja, uradile sve ono što je trebalo da bi se našle u polufinalu najjačeg rukometnog takmičenja na svijetu. I sad su tu gdje su. Ponovo u vrhu.
O njihovom konačnom rezultatu i, bez sumnje, velikom uspjehu – naredne nedjelje. Do tada, zgodna je prilika da bacimo pogled na dešavanja u ovdašnjem začaranom trouglu država – politika – vrhunski sport. Konkretan povod ponudio je predsjednik Rukometnog saveza (RSCG) Petar Kapisoda, nezadovoljan podrškom države i državnih preduzeća, iako je Crna Gora bila jedan od domaćina takmičenja.
„Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale: država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”, ocijenio je Kapisoda, inisitirajući da je naš dio takmičenja uspješno organizovan samo zahvaljujući entuzijazmu rukometnih radnika i pomoći nekoliko privatnih firmi. „Što bi rekli Cetinjani, uzmeš da sekaš. I to je ono što smo radili posljednju godinu, da bi sve ispalo ovako kako je ispalo”.
Ako nijeste gledali, ispalo je ovako: Dok su naše rukometašice izgarale na terenu, nošene gromoglasnom podrškom fantastične publike, na reklamnim panoima pored terena u SC Morača najčešće smo čitali I feel S love nija, slogan (brend) koji „Slovenija koristi da bi se predstavila u zemlji i inostranstvu i ojačala svoju vidljivost, poziciju, ugled i uticaj u međunarodnoj areni” (citat sa sajta vlade Slovenije). Na istom mjestu možemo pročitati kako „nacionalni brendovi pomažu zemljama da povećaju turističku posjetu, privuku više direktnih stranih investicija i unaprijede ekonomsku saradnju, njeguju bližu kulturnu saradnju i, posebno, povećaju svoju reputaciju u svijetu. I znači više od brenda zemlje – to je nešto što njeni stanovnici doživljavaju i pokažu kao svoj osjećaj pripadnosti zemlji.”
Iz Crne Gore – ništa ni slično. Bez divlje ljepote (wild beauty), Elektroprivrede ili neke državne ćerke-firme iz energetskog sektora, Aerodroma, Monteputa, Luke Bar, ili makar nekog teleoperatera, banke ili primorskog rizorta. Naši nijesu željeli, nijesu htjeli/mogli da plate ili nijesu imali šta da stave na reklamni pano pred višemilionskom TV publikom širom svijeta.
Da ni tu mogućnost (nemamo šta) ne treba odbaciti, svjedoči skorašnja izjava direktorice Direktora za razvojne politike u Ministarstvu ekonomskog razvoja i turizma Aleksandre Gardašević Slavuljica. Ona se, krajem septembra, požalila kako je marketing crnogorske turističke ponude zastario.
„Na globalnom tržištu nijesmo prepoznati kao turistička destinacija. Turisti u Evropi nijesu upoznati sa našom ponudom. U tom smislu moramo da se posvetimo marketingu i pravljenju marketinške strategije koju nemamo”, kazala je Gardašević Slavujica gostujući na javnom servisu, „Brending destinacije, slogan i logo je out of date, star 15 godina, i sve to mora da se mijenja.”
Sad čekamo tender. Slovenci, inače, svoj slogan koriste od 2007. I ne drže da je zastario. Makar se vlast tamo, u međuvremenu, mijenjala nekoliko puta. Ali, kod nas politika opredjeljuje i sponzore i navijače reprezentacije.
Dok su u Podgorici hiljade, a u Skoplju stotine crnogorskih navijača gromoglasno bodrile svoju ekipu, na društvenim mrežama se vodila polemika: može li se navijati za reprezentaciju zemlje kojoj su „grb, himna i zastava demonski”, koja povremeno igra u „provokativnim” zelenim i crnim dresovima „koji nisu svojstveni Crnoj Gori”, čije igračice („kokoške”) javno podržavaju DPS („ostaci DPS sekte”) a savezom rukovode „antisrbi i ustaše”.
Ovo su izvodi iz debate sa samo jednog portala, prepoznatljivog nacionalnog predznaka. A bilo ih je još. Na, kako bi se ono reklo, poznatim adresama.
Slične priče nijesu od juče. Ljubitelji sporta pamte kako su, po ocjeni jednog uticajnog političara većine od 30. avgusta, „Srbija i tradicionalna Crna Gora pobijedile, a Maljitezi izgubila”, (utakmica Crna Gora – Srbija 0:2, kapitensku traku naše reprezentacije nosio je Fatos Bećiraj). Kako se košarkašima zamijeralo to što „Milo voli košarku”, a rukometašima da preglasno pjevaju himnu i nose zelene dresove.
Baš kao što se i DPS svojski trudio da svaki, mali i veliki, uspjeh crnogorskog pojedinačnog, ekipnog i reprezentativnog sporta zloupotrijebi za vlastitu propagandu. I ličnu promociju političara i kontroverznih biznismena bliskih bivšim vlastima. Nimalo ne mareći zbog eventualnog revolta i mogućeg animoziteta prema crnogorskom sportu i sportistima.
Kada se sve to zbroji i uveže, uspjeh rukometašica dobija dodatno na težini i značaju. Baš kao i entuzijazam sporstkih radnika i bezrezervna podrška iskrenih navijača.
Čekamo dobre vijesti iz Ljubljane. Mada se neki svim silama trude, što bi Petar Kapisaoda rekao sekaju, da uspjeh Marte, Marine, Ljubice, Jovanke, Nine, Ivone, Nađe, Tatjane, Eme, Ivane, Andrijane, Milene, Matee, Itane, Nataše, Ilde, dvije Đurđine i selektorke Bojane Popović pretvore u povod za nova sporenja i podjele. Pošto oni, za razliku od zlatnih lavica, samo na tom terenu mogu biti pobjednici.
Z. RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice