Teško je reći da li bi nova globalna finansijska nepogoda mogla da dodatno „uzdrma” Crnu Goru, zemlju ekonomske i svake druge vrste stabilnosti. Mnogi smatraju da nas kriza nikad nije ni napustila, za razliku od ostatka svijeta.
Finansijske krize dešavaju se svakih dvije do tri godine, u prosjeku. Obrazac je uvijek isti: „jeftini” novac preplavi finansijski sistem. Kao banalan primjer nastajanja nepogoda, polovinom XIX vijeka u Japanu, krizu su pokrenule isplate kompenzacija raspuštenim samurajima, na početku Meidži revolucije.
Moguće je da smo na pragu nove globalne krize, za koju pojedini eksperti tvrde da će biti gora od Velike recesije 2008. Podsjetimo se, ta kriza je izazvala najdublji pad svjetske ekonomije još od Velike depresije 1920. i 1930.
Situacija u Evropi potkrijepljuje ove tvrdnje. Kriza visokih državnih dugova koja je nastala nakon Velike recesije postala je trajan problem, a Evropa predstavlja bitan dio svjetske ekonomije. Takozvane zemlje PIGS-a (Portugal, Italija, Grčka i Španija) su u više navrata izbavljane iz bankrota kreditima Evropske centralne banke (ECB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), sa nametnutim mjerama štednje. Osim što ove mjere nisu popularne, moguće je i da su ograničile ekonomski rast tih zemalja ne dozvoljavajući im da se oslobode visokih dugova.
Ekonomski najgora od PIGS nacija, Grčka, nije uspjela da izmiri obaveze duga prema MMF-u 2015, nakon čega je pokrenuta priča o eventualnom napuštanju eura. Iako je Grčka mali dio Eurozone, postoji strah da će ukoliko napusti euro, i ostale zemlje PIGS-a to uraditi. Kolaps eura i kraj euro eksperimenta koji bi nakon ovoga nastupio, imao bi široke negativne posljedice na svjetsku ekonomiju, uz mogućnost recesije.
Još jedan od mogućih pokazatelja krize koja slijedi je Kina. Ova ekonomija je zabilježila oštar rast u posljednjih nekoliko decenija, a kineski bruto društveni proizvod je niži jedino od SAD-a.
Međutim, kineska vlada kontroliše kretanje kapitala kako bi zadržala svoj novac unutar granica – zbog čega postoji veoma malo opcija za investiranje. Kao posljedica ovoga, kineske dionice i nekretnine konstatno vještački dobijaju na cijeni.
U međuvremenu, građevinski bum je doveo do pretjerane gradnje, ili takozvanih gradova duhova – cijeli gradovi u kojima niko ne živi. Velika razlika u ponudi i potražnji može dovesti do kolapsa cijena na kineskom tržištu nekretnina. Ukoliko kineska ekonomija koja ima veliki udio u svjetskoj ode u recesiju, vrlo je vjerovatno da će za sobom povući i ostatak svijeta.
Džordž Soroš, jedan od najuspješnijih svjetskih investitora, govorio je na Ekonomskom forumu u Šri Lanki početkom 2016. Rekao je da se svjetska tržišta suočavaju sa krizom i da investitori moraju biti veoma pažljivi.
Soroš je rekao da se Kina muči da nađe novi model rasta i da devalvacija njihove valute prenosi probleme na ostatak svijeta, kao i da trenutno ekonomsko okruženje ima sličnosti sa 2008.
Svjetska tržišta valuta, dionica i sirovina, bila su u haosu u prvoj nedjelji ove godine, a slabljenje kineske valute (juan) je dodatno pojačavao brigu o snazi druge svjetske ekonomije. Skoro 2,5 miliona milijardi vrijednosti u američkim dolarima zbrisano je sa svjetskog tržišta, kada su uspaničeni investitori rasprodali hartije od vrijednosti i povukli milijarde kapitala iz finansijskih fondova, nakon što je trgovina na kineskim berzama dva puta zaustavljena.
„Kina ima bitan problem u prilagođavanju. Rekao bih da se radi o krizi. Kada pogledam finansijsko tržište, postoji ozbiljan izazov koji me podsjeća na krizu u kojoj smo bili 2008″, izjavio je Soroš.
Milijarder je i ranije upozoravao na katastrofu sličnu onoj iz 2008. Na panelu u Vašingtonu u septembru 2011, rekao je da je evropski dug nastao zbog problema Grčke „ozbiljniji nego kriza 2008″.
Džon Polson, čovjek koji je stekao ogroman profit kada je predvidio krizu tržišta nekretnina 2008, izjavio je da SAD neće u novu finansijsku krizu. On smatra da je pretjerana reakcija tržišta dionica na strah od slabljenja ekonomije mogla biti izvanredna prilika za profit.
Ali čak ni Polson, milijarder i menadžer hedž fonda, nije krio dozu frustracije zbog kretanja svjetskog tržišta od početka godine: „Sve što kupite gubi na cijeni. Dolazimo blizu tačke kada zasigurno možete dobiti ogromne vrijednosti za samo dio cijene. Izgubila se veza između performansa kompanije i performansa na tržištu”. On ipak očekuje da će se tržište oporaviti i izbalansirati cijene.
Dok je imao dozu zabrinutosti za Kinu, Polson nije brinuo za banke iz SAD-a. „Naše banke su nevjerovatno dobro kapitalizovane. Mnogo su manje zadužene od kineskih, a mnogo su likvidnije i posjeduju kvalitetniji kreditni portfolio”.
Iako postoje različita predviđanja i mišljenja eksperata, izvjesno je da će nova finansijska kriza nastupiti, samo je pitanje kada i u kojoj mjeri. Mi u Crnoj Gori ne moramo da brinemo. Ne može nam se desiti ništa gore od onoga što smo, unazad 25 godina, već viđeli.
Nobelovac Pol Krugman: Otkud kriza u Kini
„Ključni problem je to što je kineski ekonomski model, koji podrazumijeva visoku štednju i malu potrošnju, održiv pod uslovom brzog rasta koji opravdava velike investicije. Ovo je bilo moguće kada je Kina imala ogromne rezerve nezaposlenih iz ruralnih područja”, objašnjava nobelovac Pol Krugman. „Ali to više nije slučaj, tako da se Kina nalazi pred neugodnim zadatkom prelaska na daleko manji rast bez ulaska u recesiju”. ,,Pametna strategija bi bila kupovina vremena kreditnom ekspanzijom i investicijama u infrastrukturu, uz istovremenu ekonomsku reformu koja bi povećala kupovnu snagu stanovništva. Ali Kina je sprovela samo prvi dio ove strategije, kupujući vrijeme da bi ga trošila uludo. Posljedice su nagli porast zaduženosti, najviše zbog nedovoljno regulisanog ‘bankarskog sektora u sjenci’, i prijetnja finansijskim slomom”, zaključuje Krugman.
Tomas Piketi: Šta da se radi
,,Trebalo bi da organizujemo konferenciju o dugu država članica eurozone, po ugledu na one posle Drugog svjetskog rata, od kojih je najviše koristi imala Njemačka”, kaže ekonomista Tomas Piketi u autorskom tekstu Nova Evropa. „Cilj bi bio smanjenje javnog duga, počevši sa novim sistemom alokacije otplate. U ranoj fazi bismo sav javni dug preko 60 odsto BDP-a prebacili u zajednički fond uz moratorijum na otplatu, sve dok date zemlje ne ostvare solidan rast u poređenju sa 2007. godinom. Cjelokupno istorijsko iskustvo vodi nas ka tome: ako dug pređe određenu granicu, nema smisla otplaćivati ga decenijama. Čak je i za povjerioce bolje da se dio duga otpiše i investira u rast”.
Filip Đ. KOVAČEVIĆ