Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Predsjednik crnogorskog parlamenta bi izgleda mogao da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da  premijer  objasni da je on to uradio u “privatnoj režiji”, izletnički

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, zakleti Evropljanin, koji  će nas sve  na leđima  povesti u Evropu, nakon Jerusalima je skoknuo  do Milorada Dodika, da ga podrži u usvajanju neustavnih zakona kojima se  ukidaju institucije BiH u Republici Srpskoj. Dobro, de, Mandić tvrdi da  je tamo branio Srbe, mir  i demokratiju, te da  Dodikova politika “poštuje demokratske principe”.  Tvrdio je  nedavno i da se ne ponosi nekim stvarima koje je nekada govorio, i da zbog njih žali. Možda jednom i zbog ovih zažali. Makar opet  u predizbornom spotu. Problem je  što tada možda u Evropu nećemo moći ni na koljenima.

Posjeta Mandića i njegovog političkog saborca, lidera NSD Milana Kneževića Dodiku, kod kuće je uobičajeno  objašnjavana istom pričom –  da su Mandić i Knežević kod Dodika u privatnoj režiji. Ono, građani, ljubitelji prirode na izletu.

Vladajuća stranka premijera Spajića izdala je saopštenje u kom se ograđuje od  postupaka svojih “koalicionih partnera”.

“Stav naše Vlade i institucija je jasan – ne miješamo se u unutrašnja pitanja drugih država. Pojedinačne izjave i postupci predstavnika koalicionih partnera ne odražavaju zvanične stavove Vlade Crne Gore, niti imaju institucionalni karakter. Crna Gora se vodi principima dobrosusjedskih odnosa, stabilnosti i evropskog puta, i svaki naš potez biće u skladu s tim vrijednostima”, saopštili su na mreži Iks.  To što “privatna” putovanja, izjave i posjete  predsjednika crnogorskog parlamenta kvare dobrosusjedske odnose , stabilnost i evropski put, nema veze.

Slično objašnjenje iz Spajićeve vlade stiglo je i kada je Andrija Mandić i ovog devetog januara  čestitao neustavni Dan Republike Srpske.  “U komunikaciji s njim smo razumjeli da je to partijski stav. Oni su dio nekog srpskog političkog korupusa”, saopštio je tada crnogorski premijer. Kao da su mu koaliconi partner i u Vladi privatno, a ne službeno.   Aleksa Bečić i njegove Demokrate su junački odćutali tu temu.

Cijepanje predsjednika našeg parlamenta na javno i privatno biće, zbilo se i kada se Mandić pojavio u izbornom štabu Aleksandra Vučića, tokom ozbiljnih sumnji da je izbore pokrao. Tada je i sam Mandić obznanio da je u izbornom štabu srpskog autokrate  privatno i “prijateljski”.  Odmah nam je laknulo.

Suprotno tvrdnjama iz premijerovog okruženja, da boravak Mandića i Kneževića  u Banjaluci “nema institucionalni karakter”,  to i nije baš  djelovalo izletnički. . Mandića i Kneževića je na Međunarodnom aerodromu Banjaluka dočekao predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić. Potom ih je Dodik čekao pred Palatom Republike u Banjaluci.  Nakon razgovora , organizovana je i press konferencija za novinare. Možda bi sledeći put Mandić i Knežević prilikom sličnih posjeta srpskim autokratama, mogli da nose trenerke umjesto odijela. Čisto da svijet vidi da oni nisu tamo službeno kao dio srpskog sveta , a  da je Crna Gora zvanično i dalje za Evropu i evropske vrijednosti.

Poslanica Bošnjačke stranke (BS) Kenana Strujić Harbić saopšila je da će inicirati sastanak sa  partnerima iz Pokreta Evropa sad (PES) povodom odlaska  Mandića u Banjaluku, kako bi “ imali jasan i partnerski odgovor na ovakve i slične postupke kojima se narušavaju dobrosusjedski odnosi i podstiče nestabilnost u regiji”. Sastanak se, da javnost zna, još nije dogodio.

Red bi bio, ne samo zbog usaglašavanja glasova u Vladi, nego i radi javnosti da Spajić makar tvitne šta je zvanični stav Vlade  na zbivanja u regionu.  Idemo li u Evropu, i kako ćemo tamo stići kad nas privatno posvađaju sa svim komšijama.

Do tada, kako izgleda, predsjednik crnogorskog parlamenta mogao bi  da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da premijer objasni da je to uradio u “privatnoj režiji”.  Demokrate bi odćutale.

Milena PEROVIĆ

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

Na zimskom kotorskom karnevalu spaljena je lutka Andronika Duraka zvanog Voštan, a organizatori su se potrudili da u njoj prepoznamo predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića. Kriv je, stoji u optužnici objavljenoj u karnevalskom listu Karampana, što je „narod toiliko pomutio da se u nekoliko opština ne može formirati lokalna vlast tako da se u cijelu državu ne zna ni ko pije, ni ko plaća”.

Mandić je na nemili događaj odgovorio porukom kako se nada da će „spaljena lutka sa njegovim likom biti buktinja koja će osvjetljavati naš evropski put”. Prije nego što su dobili signal za otkomandu, njegovi su politički i duhovni sljedbenici, budni čuvari nacionalnog ponosa, na društvenim mrežama  kleli i psovali majku ustašku, hrvatsku i milogorsku, iznoseći prijetnje i uvrede zbog kojih je Hrvatsko nacionalno vijeće bilo prinuđeno da zatraži reakciju kotorske policije i drugih nadležnih državnih organa.

U međuvremenu je naš evropski svetionik otišao na još jedan službeni put.  Ne u Kinšasu Živka Nikolića, nego u Izrael Benjamina Natanjahua, koga Međunarodni krivični sud pokušava uhapsiti zbog „zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina“ počinjenih u Gazi.

Da stvar bude jasnija i teža, Mandić je svoju zvaničnu posjetu započeo obilaskom Starog grada Jerusalima. Predsjednik parlamenta zna da su tamo „kolijevka Hrišćanstva i korijeni naše vjere“. Ali se pravi da ne zna,  nije ga briga, za to da je Istočni Jerusalim, uključujući Stari grad i njegova jevrejska, hrišćanska i muslimanska sveta mjesta, glavni grad Države Palestine od 1967. godine. Iako je već neko vrijeme okupiran i kontrolisan od strane izraelske vojske.

Na to su Mandića morali da podsjete iz ambasade Države Palestine u Crnoj Gori, sa čijim se ambasadorom predsjednik Skupštine zvanično sreo krajem oktobra prošle godine. „Međunarodno pravo, rezolucije UN, uključujući i rezolucije Savjeta bezbjednosti, zajednički stav EU, kao i zvanični stav Crne Gore, jasni su u definisanju Istočnog Jerusalima kao okupirane palestinske teritorije i odbijanju priznavanja izraelskog suvereniteta nad njim”, navodi se u saopštenju. Uz razumljiv  stav da svaka zvanična posjeta Istočnom Jerusalimu koja nije koordinisana sa palestinskom vladom ohrabruje Izrael da nastavi sa kršenjem međunarodnog prava, „uključujući i tekuće ratne zločine nad palestinskim narodom u Gazi i na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalim“.

Da probamo i ovaj slučaj obasjati svjetlošću Mandićeve evropske buktinje.

Rezolucijom o Jasenovcu on i njegovi politički sljedbenici doveli su našu državu u konflikt sa Hrvatskom, jedinim susjedom-članicom EU. Tihi konflikt sa Kosovom podgrijava se i kontinuiranim sukobima sa predstavnicima albanskih nacionalnih partija unutar vladajuće većine. Drugovanje sa Dodikom, uz ignorantski odnos prema vlastima u Sarajevu, dovodi u pitanje odnose Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Koliko juče, predsjednik crnogorskog parlamenta održao je moralnu i državničku  lekciju BiH pravosuđu zbog osuđujuće presude Miloradu Dodiku. To se, diplomatski, zove miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. Običnim jezikom – nepristojnost.

Istovremeno, Mandić još nije našao za shodno da prokomentariše to što  zahtjev za skidanje imuniteta njegovom partijskom odličniku Marku Kovačeviću, podnijet od strane domaćeg Višeg državnog tužilaštva, skoro pola godine čeka bez odgovora.  Kovačevića je, valjda kao nagrada za onu  grahovsku parabolu kako će se prema nepodesnim Crnogorcima ponašati kao prema Turcima, zapalo da bude član Mandićeve delegacije u Jerusalimu.

Konačno, bezrezervna podrška Aleksandru Vučiću prijeti da ovdašnje vlasti  konfrontira i sa, kako pokazuju istraživanja, sada već većinskom Srbijom. Skupa sa emancipatorskim pokretom evropskih razmjera koji predvodi mladost Srbije.

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

Mandić i njegovi zdušno su se  predavali vatrama koje su potpaljivali Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Milo Đukanović, razni šešelji, karadžići, vučići… Dok su gorjele Hrvatska, Bosna, Kosovo…. A zamalo i Crna Gora. Koju sada evo sa državničke funkcije, sve uz ode Evropi, gura u bespuće, u kojem je  srpski svet krajne odredište. Sve to u prisustvu koalicionih patnera, listom zakletih Evropejaca. Čudni su naši  karnevali.

Zoran RADULOVIĆ