Država do sada, ako se izuzmu pojedinačni primjeri, nije pokazala namjeru da zaštiti, pa čak ni značajnije pomogne revitalizaciju vodenica na sjevera Crne Gore. Sve je manje takvih objekta, koji su vrijedan dio tradcionalnog nasljeđa, ali, tvrde mještani, kako se pokazalo, i autentičan segment ponude ruralnog turizma
Rijeki su tradicionalni mlinovi koji još funkcionišu na sjeveru Crne Gore i koji su, uglavnom obnovljeni privatnim incijativama. Na stotine ih je nestalo minulih decenija. Samo u nekim selima u tim objektima, građenim uglavnom, prije 100 i više godina, mještani se trude da održe tradicionalnan i, kako objašnjavaju, potpuno ekološki način mljevenja raznih vrsta žitarica. Vodeničko kolo, vodenički kamen, kupa, koš, čeketalo – skoro su zaboravljeni nazivi djelova sistema za mljevenje, koji omogućava da se snagom vode dobije brašno različite finoće. Za današnje prilike spori način mljevenja, podešavanje količine vode i brzinu kretanja kamena, znaju samo rijetki gorštaci, koji su uglavnom i zaduženi za rad i onih vodenica koje su „seoske“. Na sjeveru je i nekoliko porodičnih, ali neki mlinovi se još računaju kao „vlasništvo“ cijelih bratstava ili plemena.
Jedna od najčuvenijih crnogorskih vodenica je porodice Ćirović u mjestu Odžak, na 12km od Pljevalja ka Đurđevića Tari. Decenijama melje razne vrste vrsta žitarica (pšenica, kukuruz, heljda, raž, ječam, spelta…) na prirodan i zdrav način kako se to vjekovima radilo. Ćirovići tvde da je mlin star skoro 110 godina, a za to vrijeme renoviran je nekoliko puta. Obnovljen je i mlin na Sredenici i jedan je od rijetkih u donjem slivu rijeke Ćehotine. Obnovili su ga prije nekoliko decenija mještani sela Nange uz pomoć tadašnje Vojske Jugoslavije. Do vodenice je napravljen i put.
Na žalost, mnoge vodenice iste starosti na području pljevaljske opštine odavno su uništene. Iz više pljevaljskih mjesnih zajednica (MZ), tokom mnulih godina, stizale su incijative prema lokalnoj upravi i državi da se neki od brojnih mlinova obnove. Nije bilo razmijevanja pa ni rezultata. Novac je bio prepreka, a falilo je i volje. U MZ Potkovač tvrde da je nekada u njihovom kraju bilo oko trideset vodenica, a danas ne radi nijedna. Najviše ih je bilo na rijeci Kozica, čak 22, šest na Kamenica, a tri na Toplici. Ne tako davno, u kanjonima rijaka Draga i Tare bilo je sedam vodenica. Danas nijedna nije u funkciji, a samo jedna nije srušena. Gotovo sve su nestale 90-ih godina prošlog vijeka, kada su počela intenzivno da ostaju bez ljudi i pljevaljska sela.
Jedna od najstarijih vodenica potočara na prostoru opštine Bijelo Polje nalazi se na imanju porodice Sošić kod Slijepač Mosta. Vlasnici tvrde da je stara preko 100 godina, a ranije su usluge mljevenja koristili mještani okolnih sela . Od prije nekoliko godina značajno su je oštetile vodene bujice, a novca za popravku vlasnici nijesu imali.Od preko nekoliko stotina mlinova, koji su početkom prošlog vijeka postojali u toj opštini, sada rade samo rijetki. Obnovljeni su novcem mještana sela ili porodica na čijim su imanjima podignuti.
Priča o vodenicama u rožajskom kraju je duga i puna zanimljivivih istorijskih detalja i anegdota. Od vrela Ibra i na pritokama do ušća Bukovičke rijeke, bilo je na desetine porodičnih, plemenskih i vodenica čiji su vlasnici „uzimali ujam“. Razlikovale su se po veličini, broju vodeničkog kamenja i prema tome da li su građene na jačim vodotocima ili potocima. Pretpostavlja se da je najstarija u Bandžovu ispod Hajle, u neposrednoj blizini Derman Dola. Postoji preko 200 godina, a napravili su je potomci Bandža, koji se doselio od Selca. Abazagina vodenica, nadaleko poznata i čuvena brvnara na Lovničkoj rijeci, građena je 1820. god. prije izgradnje Kučanske džamije, a izgradili su je potomci Hadži Jusa Hadžića. Od 1935. godine bila je vlasništvo Abazagie Kardovića. Vodenica je mljela sve do 65-tih godina prošlog vijeka, kada je država to zemljište dala na korišćenje O Š „Mustafa Pećanin“.
Prema tvrdnjama lokalnih hroničara na području Berana, neposredno nakon Drugog svjetskog rata radilo je 100 vodenica. Sada ih je tek nekoliko. Mještani se sjećaju da je u nekim djelovima te opštine svako bratstvo imalo jednu ili više vodenica. Među rijetkima koje rade i dalje je mlin porodice Golubović u selu Banjevac. Ta vodenica stara je više od od 100 godina. Nema više mnogo mlinova ni na vodotocima u Andrijevici. Baš na mjestima temelja nekada brojnih vodenica tog kraja minulih decenija nikle su male hidroelektrane (mHE).
Na području kolašinske opštine, takođe, samo je nekoliko tradicionalnih mlinova još u funkciji. Rijetka su sela gdje je bilo dovoljno sloge i novca da se potočare obnove. Najpoznatija je u samom centru grada, na rijeci Svinjači. Iako je odavno nacionalni restoran, ipak objekat je sačuvao autentičan izged, vodeničko kamenje i zanimljivu priču o nastanku. Vodenica je sada vrijedan dio kolašinske turističke ponude, baš kao što je nekada bila neizostavan dio starovaroške svakodnevice. Podignuta prije dva vijeka, a mehanizam na vodeni pogon i dalje je u funkciji. Od doba Kraljevine Crne Gore do 70-ih godina prošlog vijeka, kada je postala ugostiteljski objekat, bila je vojni objekat, odnosno, mljela je brašno za potrebe vojske.
Melje i dalje mlin u selu Mušovića Rijeka, kojeg su vodene bujice više puta uništavale, a mještani uporno obnavljali. Više od 100 godina je stara i ta vodenica, podignuta na kraku rijeke Ljevaje, čije vode država namjerava uskoro cijevima da vodi „uz brdo“ do planine kako bi se snabdijevali i osnježavali planinski centri.
U skoro svim selima u kojima mlinovi još funkcionišu tvrde da je neophodno da država učini nešto kako bi se sačuvao i zaštitio tradicionalni način mljevanja žitarica. Sve to, smatraju, vrijedi predstaviti turistima i ostaviti za naredne generacije kao vrijedan dio crnogorske kulture i tradicije. Na žalost, država još ne dijeli taj stav, pa ako se situacija ne promijeni, vodenice na sjeveru Crne Gore će u bliskoj budućnosti postojati samo u nostalgičnim uspomenama.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ