Nedavno je naš mali, crnogorski kraj posjetio još jedan strani emisar. Ovoga puta svratio je izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru, Čarls Tanok. Narečeni izvanjac, psihijatar i član Konzervativne partije Velike Britanije, na oduševljenje vlasti, bio je misteriozan u pogledu najaktuelnijeg i po režim najinkriminišućeg – afere Snimak: ,,To nije u mom prvom nacrtu”, izustio je za pamćenje, pa pošao natrag, za Evropu.
Potom, ove sedmice, evropskim parlamentarcima predstavio je svoju verziju crnogorske zbilje. Na prvoj diskusiji o nacrtu rezolucije, koja, prema proceduri, može pretrpjeti izmjene do petog dana decembra, Tanok je uvrstio aferu Snimak. ,,U aferi audio snimaka, ne želim se određivati, i smatram da je najvažnije da pravosuđe obavlja svoj posao”. U stilu portparola DPS-a, Časlava Vešovića. Muzika za uši vlasti.
Onda je – nakon diplomatskih floskula o potrebi unapređenja partikularnih oblasti – osuo: ,,Crna Gora je sjajan primjer napredovanja”. Ili, na drugom mjestu: ,,Možda, ako nastavi dobrim tempom, zemlja sruši ljestvicu i postane članica i prije 2020. godine”. Pa: ,,Najvažnije što možemo reći o Crnoj Gori je da tamo vlada vrlo širok, nepomućeni konsenzus o potrebi evropskog članstva. Taj široki društveni dogovor postoji, iako u Crnoj Gori postoji izvanredno snažna, gorljiva opozicija”.
Da se za riječ nije javio, recimo, evroposlanik Nikola Vuljanić iz grupacije Ujedinjene ljevice, koji je primijetio ,,da je u Crnoj Gori ista vlast od 1990. do danas, što znači da je neminovno uključen uzak krug ljudi, porodice, prijatelja, a to neminovno dovodi do korupcije i plutokratije”, te da zastupnik Zelenih nije pročitao izjavu odsutne Ulrike Lunaček, koja je ,,nezadovoljna što prošlog puta, u aprilu, nije dobila podršku za amandman oko registracije birača i upotrebe javnih sredstava u Crnoj Gori u izborne svrhe, stekao bi se utisak da Tanok izvještava o svojoj Britaniji.
Izvjestilac je zapaženu pažnju posvetio medijima. Zapisao je kako je zabrinut verbalnim i fizičkim zastrašivanjem novinara i podsjetio na važnost omogućavanja odgovorne medijske i uredničke nezavisnosti. Bez obzira na ,,sporadične slučajeve nasilja nad novinarima, koji moraju da se do kraja istraže”, da se to zaključiti iz Tanokovog nacrta – sloboda medija na visokom je nivou: ,,Izvanredno snažna slobodna štampa, koja stalno napada Đukanovića i vladu u svakom segmentu”.
Otišao je Tanok i korak dalje, obraćajući naglašenu pažnju: ,,Slobodna štampa podrazumijeva nekada da pišu sve što hoće, sloboda štampe se shvata tako da se ponekad gubi na odgovornosti za izrečenu riječ, a onda napadaju svakoga, pa i evroposlanike. Mene su napali i objavili na naslovnoj stranici jednih dnevnih novina da nastupam u ime vlade, ocrtavajući me kao nekog vladinog lakrdijaša, što je očigledna neistina… U Velikoj Britaniji to bi bio dobar materijal za sudski proces protiv tog novinara i novina”.
Nije sporna univerzalna važnost novinarske odgovornosti, međutim: da li je možda Tanok, od prevelike doze Balkana – boraveći po našim zabitima, počeo vjerovati kako su evroposlanici nedodirljivi, kada kaže da naši novinari ,,napadaju svakoga, pa i evroposlanike” ? Da li je glagol ,,napadati” izvjestilac Tanok, pokupio od ovdašnjih režimskih trudbenika, zaboravivši da on kao visoki predstavnik visoke evropske institucije, mora imati povećan stepen tolerancije na kritike, njegovim riječima: ,,napade”?
Tanokov pregled ovdašnjih medijskih prilika pao je na plodno tlo: Pobjeda od četvrtka, promptno, na naslovnoj stranici, donosi naslov Čarls Tanok stvari nazvao pravim imenom. Mora da su imali na umu svoju uređivačku politiku. Sagovornici vladinog dnevnika: zapaženi učesnici nedavno održane medijske konferencije u izvedbi Đukanovićevog spin doktora Vladimira Popovića – advokat Nikola Martinović, urednik prorežimskog portala Analitika Draško Đuranović i izvršni sekretar, vlastima bliskog, Medijskog savjeta za samoregulaciju Ranko Vujović.
Vujović konstatuje da „prvi put imamo konkretan osvrt na zloupotrebu slobode izražavanja u medijima”, te da su ,,sada stvari nazvane pravim imenom, a neki akteri se puno lakše prepoznaju”. Koji, bilo bi zanimljivo čuti. Đuranović smatra da je izjava Čarlsa Tanoka ,,veoma značajna za crnogorsko društvo”. Martinović je ubijeđen da je ,,Čarls Tanok bio kratko ovdje i osjetio na svojoj koži kako je sa našim medijima i što ga može snaći. A što bi bilo da je duže ostao? Tek bi onda vidio. E sad, neka vide kako je nama”. Jadničak. Kako bi se tek, navedeni trojac, ponašao da iza sebe nema poluge Đukanovićeve državne i paradržavne mašinerije.
Vratimo se Tanoku. Nije mu ovo prvi put da pinkovski, tj. ružičasto, vidi našu stvarnost. Neposredno nakon aprilskih predsjedničkih izbora, Britanac je podučavao našu brutalno pokradenu opoziciju kako je „protiv protesta koje najavljuje”. Pozvao je i ,,sve političke snage da ne idu u bojkot i da se vrate u parlament”, objašnjavajući, u maniru DPS-a, da je to ,,jedino i pravo mjesto za političke različitosti i za rješavanje političkih pitanja”. Onda je zakucao: ,,Predsjednik Vlade Milo Đukanović je veoma iskusan političar, sa dobrim timom ljudi oko sebe koji se bave evropskim integracijama”.
No, davnija je Tanokova ljubav prema politici naše vlasti. Na izdisaju marta 2012. godine, takođe u svom izvještaju, on bilježi: ,,Ova zemlja predvodi borbu protiv organizovanog kriminala u regionu u kojem ga, nažalost, ima previše…” Treba imati moćnu maštu: Đukanović, predvodnik borbe protiv kriminala.
Nije Tanok jedini. Šef slovačke diplomatije i savjetnik Evropske unije za Zapadni Balkan Miroslav Lajčak, uvijek je tu (kao, uostalom, i njegov zemljak František Lipka) da, lijepom i pohvalnom riječju prema vlasti, priskoči kada zagusti. Tako je i on, nakon krađe predsjedničkih izbora, poručio da ,,to nije nikakva drama”, te da se ,,takve stvari dešavaju i upravo zato imamo institucije koje bi trebalo da kažu posljednju riječ”.
Kao i Đukanović i Lajčak vjeruje institucijama: ,,Crna Gora ima svoje institucije, ima sudove, institucije koje vode proces izbora. Naravno sve to se dešava pod kontrolom OEBS-a. Nemam razumijevanje za vaninstitucijalno djelovanje i ne vidim šta to može da riješi”.
Budno oko pomenutog OEBS-a, dalo je odmah svoje viđenje. Šef misije u Crnoj Gori Boris Frlec, prenio je stav svoje organizacije: posmatračka misija OEBS-a i Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope ocijenila je da su jučerašnji predsjednički izbori u Crnoj Gori održani ,,profesionalno i efikasno”. Amin.
Tu je i nezaobilazni Jelko Kacin. Poslanik Evropskog parlamenta i potpredsjednik Delegacije EP za jugoistočnu Evropu, januara ove godine zapaža da ,,Crna Gora nastavlja sa konstruktivnom regionalnom politikom i predstavlja najbolji primer uspjeha”. Potom se Kacin osvrće na ,,dobra kadrovska rješenja nove Vlade Crne Gore koju predvodi Milo Đukanović”, komentarišući kako je ,,Igor Lukšić, kao nekadašnji premijer, odlično kvalifikovan da obavlja posao ministra spoljnih poslova i evropskih integracija.”
I njegova ljubav je mnogo davnija: koncem decembra 2010. godine teatralno je kazao da je ,,crnogorski premijer Milo Đukanović faktor stabilnosti i političar veoma širokog horizonta”, braneći ga, za B92, riječima da se ne slaže sa spekulacijama da se Đukanović povlači sa državne funkcije pod pritiskom međunarodne zajednice koja je nezadovoljna njegovim učinkom u borbi protiv organizovanog kriminala.
Poentirao je, za istoriju: ,,Ja mu potpuno vjerujem da u životu postoje i drugi izazovi i da treba i Crnoj Gori i drugim političarima dati mogućnost, a i prisiliti ih da preuzmu odgovornost za dalji razvoj.”
Za narečenima nije zaostajao ni bivši zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD, Filip Riker. Tačno u ovo doba prošle godine, prilikom posjete Podgorici, američki diplomata koji radi u Birou za evropske i evroazijske poslove u Stejt departmentu, kazao je ono što će se pamtiti dugo, vjekovima: ,,Mila Đukanovića dobro poznajemo, sreo sam ga puno puta i smatram ga prijateljem jer on dobro razumije cijeli region. On strateški razmišlja i jasno da su ljudi glasajući za njega dali mu povjerenje da formira novu vladu.”
Rikerova koleginica, ambasadorka SAD u Crnoj Gori Sju Kej Braun, u istom stilu govori o crnogorskoj stvarnosti. Recimo, decembra 2011. godine, u razgovoru sa Đukanovićevim intimusom, ministrom pravde Duškom Markovićem, kazala je da je ,,napredak Crne Gore vidljiv na svim poljima, i sve što ona treba da uradi na planu integracija jeste da nastavi reformskim putem kojim je krenula”.
Simbioza vlasti i pojedinih predstavnika međunarodne zajednice možda je najslikovitije označena u slučaju nekadašnjeg predstavnika Evropske unije u Crnoj Gori Leopolda Maurera. Prema podacima iz imovinskog kartona gradonačelnika Podgorice, visoko pozicioniranog u DPS-u, Miomira Mugoše, objavljenog na sajtu Komisije za utvrđivanje konflikta interesa, Mugoša je od zakupnina dobijao i više do 34.000 eura. Jedan od njegovih podstanara bio je i Maurer, koji nikada, uprkos velikoj i opravdanoj radoznalosti javnosti, nije saopštio koliku kiriju je plaćao Mugoši.
Navedeno je, za dnevnik Dan, prokomentarisao poslanik Pokreta za promjene Nebojša Medojević: ,,Đukanović je već odavno bezbjednosno obavještajno pitanje, a ne političko. Već odavno ovaj režim nema podršku sa važnih političkih adresa. Zato se režim pobrinuo za pridobijanje lobista nižeg profila poput Kacina, Lajčaka, Lipke i Tanoka i ponekih ambasadora zapadnih zemalja koji pitanje demokratskih promjena u Crnoj Gori drže na niskom nivou prioriteta u izvještajima koje šalju svojim centralama”.
Opet o Tanoku. U svom posljednjem izlaganju povodom rezolucije o Crnoj Gori, naveo je da bi u Srbiji ,,opozicija bila srećna zbog pozitivnog izvještaja, dok u Crnoj Gori to nije slučaj”. Tanok i društvo moraju znati: pozitivno mišljenje o Crnoj Gori – pozitivno je mišljenje o Milu Đukanoviću, a pozitivno mišljenje o Milu Đukanoviću – pozitivno je mišljenje o organizovanom kriminalu i korupciji.
Marko MILAČIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice