Maskirani pripadnici specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), sa fantomkama na glavama, izašli su na ulice Kotora, skupa sa pripadnicima redovne policije, kako bi pokušali da u tom gradu povrate davno izgubljeni mir.
Policijski inspektori, istovremeno, pokušavaju da dokuče pozadinu prošlonedjeljnog ubistva Gorana Lenca (32), koga je hladnokvni egzekutor ubio tokom treninga na stadionu Bokelja. Motive ubistva policija pokušava otkriti i listanjem čitulja koje su u ovdašnjoj dnevnoj štampi objavljene nakon Lencovog ubistva. Iako pokojni golman nije imao kriminalni dosije, poslednji pozdravi svjedoče o njegovom prijateljstvu sa jednim od vođa i članovima tzv. kavačkog klana. Koji je već četiri godine u krvavom ratu sa kriminalnom konkurencijom iz kotorskog naselja Škaljari.
Tako je, nepunih desetak dana prije ubistva na stadionu Bokelja, u Podgorici ubijen Ivan Nedović (34). Nedović je, prema objavljenim informacijama iz nezvaničnih policijskih izvora, stradao kao slučajna žrtva napada profesionalnih ubica čija je meta bio Milić Minja Šaković, osoba sa kriminalnim dosijeom i prijateljskim vezama sa visoko rangiranim pripadnicima škaljarskog klana. I policija i Šaković su, navodno, raspolagali informacijama da je njegovo ubistvo naručeno i plaćeno ali nijesu uspjeli da spriječe, za sada nepoznate, počinioce da ugase jedan život.
Samo koji dan ranije, na Cetinju je poginuo Marko Martinović (33). On je stradao pokušavajući da postavi eksplozivnu napravu pod automobil sugrađanina Vasilija Vujovića (27), policiji poznatog kao učesnika više pucnjava i bombaških obračuna.
Policija i mediji cetinjski slučaj nijesu doveli u vezu sa obračunom Kavčana i Škaljaraca. Zato se pretpostavlja da su prvog dana avgusta, Nikšićani Milan Peković (24) i Boško Božović (22) stradali dok su u napuštenom objektu restorana Mimoza u Tivtu pripremali eksplozivnu napravu namijenjenu tjelohranitelju jednog od vođa kotorskih klanova. Nedjelju dana ranije u hercegnovskom naselju Dubrava iz zasjede je ubijen Niko Roganović (66), otac Duška Roganovića (35) koji je krajem aprila, nakon eksplozije bombe podmetnute ispod njegovog automobila, ostao bez obje noge. Duško Roganović je, prema navodima iz policije, „osoba bliska kavačkom klanu”.
I tako bi mogli da odmotavamo sjećanje sve do februara 2015. i početka rata kotorskih klanova, u kojima su uz vojnike zaraćenih strana stradali i brojni civili. Tek, prva žrtva tog rata bio je Cetinjanin Goran Radoman Gero, ubijen u Beogradu, na kućnom pragu, nepunih 12 sati nakon što je u Podgorici, usred dana, dignut u vazduh blindirani audi njegovog prijatelja Milana Vujotića. Prema podacima policije, Radoman i Vujotić bili su pripadnici škaljarskog klana.
Trag smrti moguće je pratiti sve od tada pa do prošlonedjeljnog ubistva na stadionu Bokelja. Slučajno ili ne, istog dana kada je u Kotoru ubijen Goran Lenc, u Podgorici su se sreli premijer Duško Marković, ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić.
„Stanje mira i bezbjednosti u Crnoj Gori je povoljno i napravljen je napredak u suprotstavljanju svim vidovima kriminaliteta kao i rast povjerenja u policiju”, saopšteno je nakon sastanka na kome je, ipak, „iskazana je zabrinutost zbog djelovanja organizovanih kriminalnih grupa sa posljedicom međusobnih obračuna”. Što bi rekli stari DPS-ovci sa bogatim demagoškim iskustvom iz nekadašnjeg Saveza komunista: Dobro je, ali može i bolje.
„Kriminalci moraju biti zaustavljeni, država će znati kako”, navodi se u zajedničkoj izjavi Markovića, Nuhodžića i Peruničića. Da bi se, po starom dobrom običaju, krivica prebacila na one koji nijesu tu: „Ocijenjeno je da kaznena politika nije često preventivna, a da tužilaštva treba da djeluju proaktivnije”.
Po već ustaljenoj praksi, pravo i obavezu da pojasni izrečeno dobio je ministar Nuhodžić. U izjavi za RTCG on je građane pokušao da dodatno uvjeri kako je „bezbjednosna situacija u našoj zemlji povoljna, iako je ovakvi slučajevi (eufemizam za naručena i brutalno izvršena ubistva, primjedba Monitora) s vremena na vrijeme narušavaju”. I još nam je ministar obećao kako nećemo dozvoliti nijednom kriminalcu da bude iznad zakona, „makar to značilo da sve sektore i linije rada u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije stavimo u službu obračuna s kriminalom”.
Zar to već nije urađeno? Odnosno, čime se bave MUP i Uprava policije ako ne borbom protiv kriminala? I možemo li vjerovati Nuhodžiću i njegovim kolegama kada nam kažu da nijedan kriminalac neće biti iznad zakona. A svi znamo da nije tako.
Hajde da ne pominjemo sada sjecikese skrivene iza partijskih i državnih funkcija. Nije li dovoljno zaboravnog ministra i premijera podsjetiti kako je početkom avgusta iz zatvora u Spužu išetao vođa kavačkog klana Igor Božović, nakon odležane petogodišnje robije zbog šverca 40 kilograma kokaina. Božović je pušten na slobodu i pored toga što ga je čekalo suđenje zbog optužbi da je jedan od šefova organizovane kriminalne grupe koja je dilovala drogu, prala novac, reketirala, zelenašila, zastrašivala… U optužnici još piše da su kriminalci pod Božovićevom komandom „imali uticaj na djelove izvršne vlasti i medije”. I on ode.
A ministar Nuhodžić se u ulozi ovlašćenog prevodioca premijera Markovića već pojavljivao.
Pravdajući nekadašnje saradnike iz ANB i policije koji ne uspijevaju da spriječe profesionalna ubistva čak ni u situacijama kada su unaprijed obaviješteni o budućim žrtvama (Armin Muša Osmanagić, Goran Đuričković, Dalibor Đurić… a kasnije i Slobodan Šaranović, koji je ubijen u martu ove godine) Marković se jesenas dosjetio opravdanja: „Nije stradao ni jedan slobodan i pošten građanin”. Što, usput budi rečeno, već tada nije bilo tačno: kao jedna od prvih žrtava kokainskog rata kavača i škalajraca stradao je njegov prezimenjak, bivši poslanik i biznismen iz Budve Saša Marković. Potom je, tačno dva mjeseca nakon Markovićeve izjave, 7. decembra u Budvi, u još jednom obračunu plaćenika sa one strane zakona ni kriv ni dužan nastradao penzionisani ljekar Dragan Neno Zečević. Nešto više od mjesec dana kasnije, u eksploziji podmetnute bombe u centru Podgorice stradao je Đorđe Sekulović, dok je njegova saputnica Jelena Korać zadobila izuzetno teške povrede. I njen grijeh je bio što se u pogrešno vrijeme našla na pogrešnom mjestu.
„Bezbjednosna situacija u zemlji je odlična”, procijedio je na sve to Duško Marković. I okrenuo leđa. Za njim je stigao Nuhodžić da objasni šta zapravo znači izjava „situacija u zemlji je odlična”. Podsjetimo se kako ministar policje razumije premijera: „Ja sam izjavu premijera shvatio u kontekstu da je Crna Gora država na visokom stepenu sigurnosti, a da je stanje javnog reda i mira i bezbjednosti građana na neki način ugroženo”.
Sada vam je valjda jasnije i šta znači prošlonedjeljna ocjena da je bezbjednosno stanje u Crnoj Gori povoljno. Dok je zimus, poslije prethodnog talasa ubistava bilo odlično.
U sjenci rata kotorskih narko bandi, Nikšićanin Ratko Koljenšić pregovara sa tužilaštvom. Kako nas je obavijestio njegov advokat Boris Marinović, Koljenić želi da prizna da je učestvovao u ubistvu Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od najmoćnijih kriminalaca u Srbiji. Nikola je ubijen u ratu kriminalaca okupljenih oko njegovog brata Luke i , sada pokojne, braće Slobodana i Branislava Šaranovića.
„Ne postoje nikakvi konkretni dokazi koji bi okrivili Koljeniša za ovo djelo, ali postoje druge okolnosti koje su se dogodile i koje su ga opredijelile na ovaj potez”, objašnjava advokat Marinović naum svog klijenta. Druge okolnost su, nije tajna, pomenuto ubistvo Slobodana Šaranovića i saznanje da je Luka Bojović već platio za smrt svih koji su učestvovali u ubistvu njegovog brata. Uz javnu ponudu da će onaj ko prizna krivicu biti skinut sa liste za odstrjel. Pa se Koljenšić prijavio tužilaštvu.
I to ponešto govori o trenutnom odnosu snaga između države i kriminala.
P.S.
Direktor Uprave policje Slavko Stojanović nije pomenut u ovom tekstu isključivo zbog nedostatka dokaza da on sa pomenutim dešavanjima ima bilo kakve veze, saznanja i odgovornosti. Njega, izgleda, vlast čuva samo za izbore.
Od čitulje do čitulje
Mnogo toga vezano za obračun kotorskih kriminalnih klanova – od skoro pa svakodnevnih zasjeda, obračuna i ubistava, pa do činjenice da policija nedostajuće kockice krvavog mozaika pokušava sklopiti listajući stranice sa umrlicama – neodoljivo podsjeća na Beograd devedesetih i dokumentarni film Vidimo se u čitulji, snimljen po knjizi Kriminal koji je izmenio Srbiju, Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufegdžića. Više od polovine junaka ovog filma i knjige danas nije među živima (trojica sagovrnika iz dokumentarca ubijena su dok je film sniman). Aleksandar Knežević, jedan od autora, zamonašio se i kao monah Romilo živi u Hilandaru, a Vojislav Tufegdžić je prije dvije godine objavio i nastavak te priče, knjigu Vidimo se u čitulji – 20 godina posle. „Knjiga predstavlja hirurški preciznu analizu naizgled neobjašnjivog fenomena da svi vidimo kriminalce oko nas, a da istovremeno njih niko ne hapsi”, zapisao je jedan od recenzenata, novinar Momčilo Petrović. Zvuči poznato? Inače, junaci dokumentarca Vidimo se u čitulji (oni iz devedesetih) i njihovi saborci iz svijeta kriminala pričali su – poučeni iskustvom palih kolega i konkurenata – kako je u jeku krvavih obračuna na beogradakim ulicama odjednom postalo važno ko je prvi donio čitulju na oglasno odjeljenje Politike. Nije, navodno, bila rijetkost da oglas – poslednji pozdrav ubijenom kumu, drugu, prijatelju prvi plate upravo oni koji su to ubistvo i naručili.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice