Radnici nikšićkih Boksita su, privremeno, odložili najavljeni štrajk vjerujući novim obećanjima vladinih emisara. Čekaće, dogovoreno je, makar do kraja nedjelje dvije plate koje im poslodavci duguju još od proljetos. Te je zarade, prema ranijim obećanjima čelnika izvršne vlasti, trebalo isplatiti prije prvog septembra. Rudnik, inače, još pokušava prodati rudu iskopanu prošle jeseni, dok prave, neprekidne proizvodnje u Boksitima nije bilo skoro tri godine. Kombinatu aluminijuma se, tvrde zajednički vlasnici KAP-a i Boksita, ne isplati da kupuje rudu iz svog rudnika!? Uvoze je – iz BiH, Rumunije, Afrike… Kad transport zakasni, što se zbog neplaćenih računa dešava svako malo, radnici KAP-a po fabričkom krugu sakupljaju opiljke. Valjda je to ona modernizacije koju su nam obećavali ovi sa vlasti dok su trgovali KAP-om.
Ni Željezarci (još) neće pohoditi Podgoricu, da pred Vladom i Parlamentom traže plate dovoljne makar za toliko da njihove porodice nijesu gladne. I oni su, objasnio je predsjednik fabričkog sindikata Janko Vučinić, „ispoštovali” poziv ministra ekonomije Vladimira Kavarića na pregovore i dijalog. Radnici žele pregovore kako bi sačuvali fabriku, objašnjavaju željezarci. Ali želje nijesu dovoljne da bi se preživjelo sa platom od
168 eura mjesečno koliko je, prema platnoj listi Željezare Toščelik, primio Radosav Čurović, radnik Kontrole kvaliteta, za 184 sata provedena na radnom mjestu. A Čurović je samo jedan od zapošljenih čija je plata manja od 200 eura. Radnici će, dakle, svoj protest nastaviti u fabričkom krugu. Vlasnicima, tvrde, njihov štrajk ne smeta pošto proizvodnje čelika u Nikšiću i onako nema već desetak dana. Vučinić i njegove kolege su, i pored toga, proglašeni za neprijatelje crnogorske ekonomije.
Time što traže pristojnu platu željezarci prijete poslovnom aranžmanu koji su ugovorili zvaničnici Vlade Igora Lukšića i turskog Toščelika. Umjesto da uvaže zvanične preporuke i pritrpe se tri – četiri godine. Prežive li planirani investicioni ciklus (i ako se taj ciklus ne pretvori u skupi cirkus, kao tri –četiri puta do sada) poslije će im sve biti lako. Kao kad izujete tijesne cipele.
Štrajk u Željezari bi mogao, kako javljaju dobro upućeni, loše uticati i na sudbinu KAP-a. Ta priča kaže da se Toščelik bio baš zagrijao za kupovinu fabrike koja trenutno duguje nekih 400 miliona eura (skoro pa dvogodišnju proizvodnju punim kapacitetom) ali ih je preplašila odlučnost nikšićkih radnika da se, ako treba i štrajkom, izbore za pravo da jedu svaki dan.
Znači: ako propadne genijalni naum kreatora ekonomske politike DPSDP koalicije da uz Željezaru upakuju i KAP, a onda sve to skupa zamotaju u 400-500 miliona eura našeg novca (oprost ili preuzimanje sadašnjih dugova, nove subvencije, odloženo plaćanje poreza i dorinosa…) krivi će biti radnici i sindikalci. Pošto su vladajući političari i lopovi, kao „časni ljudi” i „korektni momci”, oslobođeni bilo kakve odgovornosti.
Svoje tvrdnje o tome da nikšićki radnici ometaju novi posao stoljeća u Dajbabama, medijski izvori iz vladinog okruženja dokazuju činjenicom da su predstavnici Toščelika bili u KAP-u. Tamo su, potvrđuju i izvori Monitora, razgledali pogone. Posebno su ih, tvrde prisutni, interesovala postrojenja i hale izgrađene od čelika. Neki su otud zaključili da Turci imaju prilično jasnu ideju o tome šta bi trebalo uraditi sa KAP-om. To je za sada, ipak, samo utisak.
Uglavnom, slijedeći proklamovanu političko-ekonomsku doktrinu o bezgriješnosti Mila Đukanovića, njegovih namjesnika i poslovnih partnera, EPCG je odustala od prijetnje da će Kombinatu isključiti struju 1. oktobra, ukoliko njegovi vlasnici ne plate dug od, pazite sada, 50 miliona eura!
Da se zna: toliko košta struja koju KAP potroši za više od godinu dana. To je skoro 20 odsto planiranog godišnjeg prihoda Elektroprivrede. Nije nevažno, u EPCG tvrde da ih svaki euro uvezene struje koju im KAP nije i neće platiti, košta dvostruko više.
Pogodite ko plaća tu razliku.
Mala pomoć – u pitanju su isti oni koji će platiti i više od 70 miliona eura potrošenih za rekonstrukciju i modernizaciju pruge Nikšić – Podgorica. Projekat je, negdje na razmeđu vjekova, odobrila Vlada Filipa Vujanovića, kao mali znak pažnje gradu koji nam je dao voljenog vođu, velikog majstora vlasti i svih vrsta međunarodnih tranzita.
Pošto nema dobrih izbora bez dobrog i svečanog otvaranja, državnih zastava i malo patetike, pruga će biti puštena u rad bez upotrebne dozvole, prije izborne šutnje, u momentu kada spin majstori vlasti procijene da će to njihovim poslodavcima donijeti najviše poena.
Uvertira je počela. Zarija Franović, prvi čovjek Željezničke infrastrukture Crne Gore, preko nadležnih službi najavljuje kako će ponovnim puštanjem u rad pruge Nikšić-Podgorica najviše koristi imati “nosioci ekonomskog razvoja Crne Gore: KAP, Boksiti i Željezara, kao i Luka Bar jer će se prevoz tereta koji je ranije bio usmjeren na drumski saobraćaj ponovo vratiti na taj logistički pravac”. U ovom tekstu je napisano ponešto o stanju u kome se nalaze Franovićevi „nosioci ekonomskog razvoja”. Nije preporučljivo uzimati bez rezerve predviđanja čovjeka koji je onako strastveno branio DPS amandmane na Zakon o bankama, a potom i Prvu banku, njene vlasnike i menadžment. Uostalom, odmah nakon najava o povratku tereta na prugu Nikšić – Podgorica, sastavljači saopštenja ŽICG tvrde kako „remont pruge nije uticao na funkcionisanje teretnog saobraćaja koji se odvijao bez ograničenja svih godina rekonstrukcije”. Šta će se onda vratiti? Izuzev što će jaja, sir i povrće iz Nikšićke župe, subotom, na podgoričke pijace stizati vozom umjesto autobusom. Da li je to dovoljno da opravda investiciju od 70 miliona eura?
Eksplozija socijalnog nezadovoljstva ponovo je odložena. Nije isključeno da će, uz malo sreće i malo više para, Vlada uspjeti u naumu da 14. oktobar dočeka bez uličnih protesta, blokiranih puteva i(li) kampovanja nezadovoljnih građana ispred takozvanih institucija sistema: Vlade, parlamenta, Ustavnog suda… Nakon toga biće – što smo tražili to smo i dobili.
Zoran RADULOVIĆ