Slijed događaja, nekada, dovoljno govori.
Minule subote, šest dana nakon što je Dragoje Baošić na vratima hercegnovske diskoteke Kaza ubio Jovana Kosaća, ispred lokalnog Centra bezbjednosti okupilo se nekoliko stotina građana Novog. Sa skupa organizovanog uz pomoć Fejsbuk stranice Svi smo mi Jovan Kosać nadležnima su poručili da će ,,milom ili silom” blokirati sve državne institucije u gradu ukoliko osumnjičeni za ubistvo i njegovi pomagači ne budu uhapšeni do srijede.
,,Zato što u našoj državi ništa ne funkcioniše, zato što u našoj državi niko ne radi posao kako treba, zato što ćemo jednom zauvijek da kažemo da je dosta i da ćemo da ih pošaljemo u prošlost”, obrazložila je motive okupljenih Dragana Cmiljanić, jedna od organizatorki protesta. ,,Vlast štiti pojedince koji se i dalje slobodno, sa pištoljima, kreću po gradu i zato mislim da je bilo dosta i da ćemo ih spriječiti u svemu tome”.
Onda je Baošić ,,lociran i uhapšen”. Prema izvorima iz policije koji su medijima predočili službenu verziju, Baošića su pripadnici CB Herceg Novi locirali, a potom uz pomoć specijalne policijske jedinice i uhapsili u šumi iznad Risna. Sumnju u prezentovani tok događaja izazivaju informacije, ranije objavljene u štampi, da je policija prethodnih dana – u skladu sa uspostavljenom praksom – intenzivno pregovarala sa posrednicima o uslovima predaje bjegunca. Ali ih je bunt građana i najava radikalnijih protesta natjerala da skrate priču i ubici namaknu lisice na ruke. Tako je ispunjen prvi zahtjev prošlonedjeljnih demonstranata. Onaj o hapšenju Kosaćevog ubice.
Dan kasnije (u utorak) iz Novoga je stigla informacija da je policija uhapsila i Dragana Bigovića zbog sumnje da je Baošiću pomogao u bjekstvu. Službeno: ,,Bigoviću se na teret stavlja da je počinio krivično djelo pomoć učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela”. I njemu je potom određen pritvor (tako je, računali su nadležni, ispunjen i drugi dio subotnjeg ultimatuma).
Tu ne bi bilo ništa neobično da Dragan, skupa sa bratom Stankom Bigovićem, već nije saslušavan kao jedan od glavnih protagonista sukoba koji je završio brutalnim ubistvom. Tada su u višem tužilaštvu zaključili da nema razloga za njihovo zadržavanje u pritvoru (,,kao da su srušili žardinjeru na ulici”, revoltiran je bio Drago Kosać, otac ubijenog Jovana). Šta se to u međuvremenu promijenilo?
Iz Novog je, istog dana kada i vijest o privođenju Dragana Bigovića, stigla i odluka o zabrani protesta koji su mještani Herceg Novog najavljivali za srijedu u podne. Da slučajno ne pretjeraju u novim zahtjevima. Zna vlast kad je dosta.
Praktično u isto vrijeme dok je u Novome, nakon ubistva Jovana Kosaća i građanskog revolta koji je pratio taj zločin, pokušavala da održi situaciju pod kontrolom, policija se i u Nikšiću ispriječila pred one koji su naumili da pred Vladom u Podgorici iskažu nezadovoljstvo.
Policijski kordon, ojačan maricom, spriječio je preostale radnike Rudnika boksita da iz rudokopa Zagrad izvezu preostalu mehanizaciju i odu na najavljeni protest ispred Vlade u Podgorici. Policija je zaustavila i drugu grupu rudara, koja se sa istim ciljem okupila na pretovarnoj rampi iza Trebjese. Rudari su željeli da u Podgorici, po ko zna koji put, od nadležnih zatraže pomoć za nevolju koja ih je snašla a kojoj je u velikoj mjeri kumovala Vlada i njen premijer.
Boksiti su, nakon privatizacije, umjesto modernizacije i novih poslova propali i otišli u stečaj. Većina radnika je primorana da napusti Rudnik. Preostali mjesecima čekaju na plate, a godinama da im se poveže radni staž. Vlast je tolerisala i jedno i drugo, omogućivši tako bivšim vlasnicima Boksita da krše propise. Sada premijer Milo Đukanović, nespreman da se suoči sa posljedicama svoje ekonomske politike, bježi od ojađenih ljudi prebacujući odgovornost na podređene. Koji ne raspolažu ničim od onoga što je potrebno za rješavanje nagomilanih problema.
Da su stigli u Podgoricu, rudare bi pred Vladom dočekali radnici Metalca. Oni desetak dana, danonoćno, čekaju sagovornika kome će predočiti svoje egzistencijalne nevolje. Od srijede štrajkuju glađu.
Vlast je zaključila da na vrijeme treba ispriječiti policiju pred gladne proletere koje je proizvela u minulih četvrt vijeka. Teško je naći nekoga ko bolje poznaje političke domete rudarskog bagera od premijera Đukanovića i njegovih sljedbenika iz starog DPS-a. Njih su, pravo sa ulice, tokom famozne antibirokratske revolucije (oktobar 1988. – januar 1989.) na vlast donijeli radnici Boksita, Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željeznice, Željezare… Kao nagradu, manje-više svi su dočekali stečaj i zaradili otkaz. Antibirokrate hrabro gaze treću deceniju mandata.
Protesti nikšićkih rudara prošle nedjelje su spriječeni i zabranjeni praktično na isti način na koji je policija, početkom maja, radnicima Radoja Dakića zabranila održavanje protesta kojim su željeli da ukažu na nagomilano nezadovoljstvo zbog devetogodišnjeg neizvršavanja pravosnažne sudske presude (naplata 77 ili 78 plata koje im duguje država kao nekadašnji poslodavac u Dakiću u vrijednosti preko 37 miliona eura). Predsjednik Koordinacionog odbora povjerilaca fabrike Milan Vukčević smatra da je vlast posegnula za zabranom, umjesto dijaloga, ,,zbog nekomunikativnosti premijera Mila Đukanovića”.
Logiku zabrana slijedila je i bjelopoljska policija kada se, lani u oktobru, ispriječila pred invalide rada sa sjevera države, onemogućivši njihov pokušaj da pješače od Bijelog Polja do Podgorice, kako bi tražili povoljnije uslove za odlazak u penziju. Policija je kao razlog za izrečenu zabranu navela bojazan da bi tokom njihovog marša moglo doći ,,do ugrožavanja imovine i sigurnosti građana”.
Kada bi policija zaista vodila računa o pomenutom, dobar dio ovdašnje političko–ekonomske ,,elite” (računajući i onu ,,uvezenu”) bio bi, makar, u kućnom pritvoru.
I ne bi nam se, svako malo, ponavljali građanski protesti motivisani brutalnim ubistvom (strijeljanjem) nekoga ko se – ni kriv ni dužan – našao pred cijevima onih kojima je vlast omogućila da ulicama šetaju ,,naoružani i opasni”.
Prije Herceg Novog bilo je Rožaje. Nekoliko hiljada stanovnika tog grada okupilo se, ljetos, nakon ubistva Anesa Kalača dižući svoj glas ,,protiv svih oblika nasilja i nepravovremenih i neadekvatnih odluka državnih organa”. Kalač je, vjeruju u policiji, ubijen ,,greškom”, kao žrtva zasjede koja nije bila spremljena za njega, nakon cjelodnevnog obračuna dvije grupe lokalnih mladića od ranije poznatih policiji.
,,Tražimo od policije da ne budu oni koji dolaze na uviđaj, već oni koji će sa nama stati na put nasilju”, rekla je Sena Tahirović, govoreći ,,u ime rožajskih majki”. Njen sugrađanin Semir Kardović je ispričao da ga je, neposredno prije nego što je ubijen, Anes spasio od desetak momaka koji su ga nemilosrdno tukli u jednom lokalu.
,,Te kobne noći Anes je mene spasio od 10 nasilnika koji su me napali, bez ikakvog razloga. Jedini je on ustao da me zaštiti, radio ono što treba da rade naše institucije”, rekao je Kardović.
Kao odgovor na prozivke ministar policije Raško Konjević u Rožaje je poslao unutrašnju kontrolu. Rezultate njihove posjete ne znamo. Znamo da je ubica Anesa Kalača, Adis Muratović, još u bjekstvu.
Prije Rožaja bio je Bar.
Tamo su, u februaru prošle godine, hiljade na ulici palili svijeće zgroženi i uplašeni brutalnim ubistvom braće Dejana i Ljubomira Gojačanin. I njih je ubio mladić iz policijskih evidencija Šćepan Bujić, u međuvremenu nepravosnažno osuđen na 30 godina zatvora. Protestima u Baru pridružili su se i stanovnici Podgorice, Nikšića, Cetinja.
,,Pucnji na braću Gojačanin – pucnji su u državu”, besjedio je tih dana ministar pravde Duško Marković. ,,Hicima kojim su ubijeni Dejan i Ljubomir, ranjeni smo svi. Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica. Ugroženo je povjerenje u one koji su dužni da brinu o našoj bezbjednosti”, stoji u ministrovom saopštenju uz odlučnu poruku: ,,Poštovani građani, ostajte u uvjerenju da država neće dozvoliti da se ijedan njen građanin osjeća nesigurno i nebezbjedno”.
Na godišnjicu ubistva braće Gojačanin, Mašan Ćogurić je u Podgorici ubio braću Davorina i Danijela Ćulafića. U vrijeme dvostrukog ubistva na Starom Aerodromu, policija je u centru grada hapsila demonstrante čiji je zločin bio protest protiv režima ,,koji nas guši preko dvije decenije”, i mirno sjedjenje na ulici. Grupa huligana koja je, maskirana, banula na protest i kamenicama zasula kordon policije došla je i otišla nesmetano. Do danas niko od njih nije identifikovan i priveden. Možda su momci samo radili svoj posao. Nešto kao pokazna vježba: koliko protesti protiv DPSDP režima mogu biti opasni.
U državi u kojoj vlast marginalizuje instistucije sistema kako bi preduprijedila i(li) obesmislila organizovan otpor svojih građana, ljudi su prinuđeni da zajedničke potrebe artikulišu i za njih se bore na trgovima i ulicama. Bez obzira da li traže hapšenje besprizornih ubica ili se bune protiv bijede.
Uostalom, svakodnevni život u Crnoj Gori postaje opasniji od bilo kakvog protesta. Tako će biti dok god nam bezbjednost garantuje ova i ovakva vlast, u isto vrijeme dok njeni štićenici, do zuba naoružani, traže novi plijen i vrebaju sljedeću žrtvu.
Zoran RADULOVIĆ
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice